Aktualnosti

FOTOGALERIJA

 

Liturgijska čitanja: Ml 3, 13-20a; Ps 1; Lk 11, 5-13
 

Braćo i sestre!

I. Današnja Radosna vijest odjekuje sigurnošću uspjeha naše molitve: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Čini se tako jednostavno i privlačno. Ipak, treba imati na umu da je Isus riječi koje je uputio svojim učenicima tada i koje upućuje nama danas, izrekao nakon što ih je poučio kako treba moliti; nakon što im je povjerio molitvu – Oče naš. U njoj je sadržana bit molitve, kao i istine o čovjeku i svijetu koja se zrcali u Bogu koji je Otac, svemoguć, ali nadasve milosrdan i pun ljubavi.
Molitva Gospodnja nije neki obrazac koji se uči napamet, da bi se ponavljale riječi. Ona je norma kršćanske molitve, molitvenoga stava i sažetak evanđelja, breviarium totius evangelii, kako ju zove Tertulijan. Ta molitva odražava život koji vjernike vodi u suodnos s Ocem, u Isusu Kristu, po Duhu Svetome.

U molitvi Oče naš temeljna ljudska pitanja o životu i smrti dobivaju jasna uporišta za odgovore. U njoj prepoznajemo da je čovjek stvorenje koje Bog poziva u život snagom ljubavi. Čovjek je također biće kojemu je darovana sloboda, krhko u svojim izborima i podvrgnuto grijehu; biće kojemu je potrebno oproštenje kao i svagdašnji kruh; biće koje osjeća da mu je potrebna pomoć protiv zla. Čovjek je pozvan živjeti vječnost po djelima pravednosti i ljubavi, koja su odraz Božje svetosti.
Molitelj te molitve ukorijenjen je u prošlosti i prožet nadom kojom promatra svoju sadašnjost, znajući da svako vrijeme i razdoblje osobnoga života i povijesti pripada Bogu. Zbog toga mu je važan i spomen.
U prispodobi koju Isus iznosi kao ilustraciju rečenoga naglasak je stavljen na ustrajnost u molitvi, kako bi potkrijepio sigurnost uslišanja onih molitava kojima nebeskoga Oca molimo dobre dare. Osim toga, iznosi primjere nezamislive bešćutnosti onoga oca koji bi ne samo odbio molbe svoga sina, nego bi ga pritom prevario i naudio mu. Naš Otac, Stvoritelj i Gospodar života, osim što nam daje dobro, daje nam izvorište i puninu dobra; daruje nam svoga Duha. Bez njega ni ne možemo ispravno moliti; bez njega nema u nama djetinjega raspoloženja jednostavnosti, otvorenosti, poniznosti i pouzdanja.

II. Prorok Malahija u riječima prvoga čitanja potvrđuje vjerničku nadu u sigurnost dolaska Božjega dana, ali ujedno pokazuje moguće izvore malodušnosti. To su one životne prilike u kojima se čini da je bolje biti bahat, umišljen, ohol; ne mariti za Boga, negoli nastojati živjeti po Božjim zapovijedima, tražeći njegovu volju.

Koliko je samo suvremena rečenica koju može čuti i danas u razmišljanjima ljudi: „Napreduju oni koji zlo čine, i premda Boga iskušavaju, izvuku se.“ To je ozbiljna kušnja privida koja može voditi prema odustajanju, prema osjećaju uzaludnosti.
Ali, Prorok piše: „Gospodin pazi, sluša ih, i to se pred njim piše u knjigu spomenicu, u korist onih koji se boje Gospodina i štuju ime njegovo.“ Oholi i nepravedni smatraju da su gospodari svijeta i da mogu raspolagati svime kako im se svidi. To se ne tiče samo onih koji misle da im je dana vlast nad cijelim svijetom, nego i u redovitim, našim međuljudskim odnosima, u obiteljima, u raznim zajednicama, u jednome narodu.

Bog objavljuje da se u svjetlu njegova dolaska razaznaje pravednik od grešnika. To nam govori da ne pokušavamo u svjetlu sadašnjosti mijenjati budućnost, nego upravo obratno – u svjetlu vječnosti, u svjetlu budućnosti s Bogom trebamo preobražavati sadašnjost. Iz toga se slobodno pitamo: Mogu li današnje odluke, stavovi, odnosi, izdržati snagu vječnosti? Oni koji ne mare za vječno, sigurno da se na to neće osvrtati i da će im biti svejedno koju težinu ima sadašnja sebičnost i oholost.

III. Ipak, današnji spomen nije takav. On jasno pokazuje da su hrvatski ljudi prije dvadeset i četiri godine, ali i tolikim godinama prije toga, znali koja je istinska vrijednost i za što zalažu svoje živote. Spomen naše prošlosti izvrstan je pokazatelj onoga što preživljava godine i desetljeća; što uspijeva ostati vrijednim kao sjeme budućnosti.

Zato je svaki pokušaj obescjenjivanja hrvatskih branitelja, bez obzira čime se on opravdavao, izravan udarac vrijednostima spomena, bez kojih ne može živjeti niti jedan narod.
Onaj tko ne želi biti u istini niti se po njoj ravnati, ne voli istinski spomen. To također možemo vidjeti i u slučaju današnjega slavlja. Ima ih kojima nije drago vraćati se u istinu dana s kojima nas vežu živa sjećanja, o kojima postoje živa svjedočanstva, kojima se može provjeriti istinitost.
Ideologija ne može živjeti od istine niti joj je drag spomen. Ona pokušava unijeti zbunjenost, poljuljati sigurnost temelja, zamagliti jasnoću činjenica. Ideologiji je važan odmak od istine, da bi se mogla unijeti nova tumačenja i graditi zamjenski spomen. Ideologija uvijek treba sebi prilagođenu 'istinu' i toj neistini prilagođenu povijest.

IV. Kao vjernici znamo da Gospodin naše živote i događaje piše „u knjigu spomenicu“. Jednako tako nam je poznato da ova crkva svetoga Marka i istoimeni trg na kojemu se nalazi čuva spomen: i lijepe i ružne trenutke hrvatske povijesti.
U odnosu na događaje prije dvadeset i četiri, odnosno dvadeset i pet godina prije svega drugoga govori o plodovima komunističke ideologije, spojene s neprihvaćanjem slobode hrvatskoga naroda i države. Spomen na taj dan jasno pokazuje da Hrvatskoj nema sreće ni radosti, ako ičim ostane vezana uz razarajuću komunističku ideologiju, zataškavajući stvarnost koja još čeka istinu.

Osim toga, upozorava nas na ozbiljne odmake od vrijednosti na kojima je zaživjela hrvatska sloboda i oduševljenje. Nažalost od prošlogodišnjega spomena Dana neovisnosti ova je crkva u spomenicu morala unijeti potresne slike događaja koje također trebamo imati pred sobom.
Vjerujem da nikada neću zaboraviti slike u ovoj crkvi i oko nje od 28. i 29. svibnja ove godine, kada je hrvatska vlast donijela odluku da hrvatski policajci stanu nasuprot hrvatskih branitelja invalida. Znam da je u srcima i jednih i drugih bila zbunjenost i bol.
Sjećam se toga petka prije podne, kada sam ovdje na podu, na klupama, na stubištu vidio umorne branitelje, šutljive, ali s pogledima koji su odražavali mnoštvo pitanja. Posebno me pak dirnulo što se i izvana, kroz vrata, mogla vidjeti freska koja prikazuje Isusa koji uči moliti molitvu Oče naš.
 

V. Braćo i sestre, u ovoj crkvi se trebamo pitati:

Ako hrvatski branitelji zatraže razgovor, ako najčasniji među nama upozoravaju na bešćutnost, zar će se im se uzvratiti silom i uskraćivanjem za život najpotrebnijega?

Ako udovice i roditelji branitelja govore da u domovini nešto nije dobro, hoće li se odgovoriti ponižavanjem, raznim vrstama kupovine, ucjenama i strahom?

Ako se upozorava da zločini komunističkoga režima i dalje vuku ozbiljne posljedice u naš društveni život i sprječavaju boljitak slobodne Hrvatske, hoće li se i dalje veličati nalogodavci i izvršitelji zločina; hoćemo li prečuti vapaj sa stratišta, izrugivan desetljećima, da bi se čuvale nečije komocije?

Sasvim je jasno da građani moraju znati kakvu je tko ulogu imao u prošlosti, bez obzira kako se taj proces osvjetljavanja odgovornosti nazvao.

Ako mladi zatraže dom u svojoj domovini, hoćemo li im ponuditi put u tuđinu?

Ako obitelji traže zaštitu, zar ćemo ih prepustiti raljama besmisla i okrutnosti tržišta?

Ako nerođeni vape za životom, je li nam srce toliko tvrdo da ćemo se oglušiti i praviti se da se to hrvatske države ne tiče, a zatim sve prebaciti na akademske rasprave o demografiji?...

VI. Dragi vjernici, vjerujem da nam današnji spomen nudi nekoliko važnih uporišta.
Prvo je svakako nužnost odbacivanje svega što je uzrok razaranja naše domovine, počevši od komunističke ideologije i njezinih natruha. Ona je ovdje, zaogrnuta pobunjeničkom mržnjom, ostavila svoje vidljivo djelo u ruševinama bisera našega narodnog bića. I svatko tko želi biti sljednik, tko nastoji prikazivati tu ideologiju ili njezine dijelove kao poželjne, u izravnome je proturječju sa slobodom domovine.

Drugo: niti jedna hrvatska vlast ne smije biti neosjetljiva i bešćutna, osobito ne prema upozorenjima koja dolaze iz srca hrvatskih branitelja. Oni su pokazali što može iskrena ljubav, kako se pouzdaje u Boga i kolika je snaga ustrajnosti u dobru.
Treće: u svemu je nužan razgovor, suradnja, a ne djetinjasto poigravanje i neodgovorno podmetanje, koje odvlači pozornost od bitnoga za našu domovinu. Kada se tomu dodaju prijetnje, zbog teških gospodarskih prilika, zbog mogućnosti da netko izgubi posao i kruh za voju obitelji i za bližnje, narod tone u šutnju do granica izdržljivosti.

VII. Draga braćo i sestre, točno je mjesec dana do izbora zastupnika u hrvatskome saboru. Istina je da mediji mogu brzo stvarati i mijenjati dojmove; mogu brzo proizvoditi izražaje domoljublja i pokušati oblikovati gorljive domoljube, ali ostaje spomen: spomen na ideološku zagriženost, na neosjetljivost i na neodgovornost.

Svjetlo spomena iz prošlosti i svjetlo vječnosti uvijek pokazuju istinu. I nije dovoljno nekoliko puta spomenuti glasno Hrvatsku da bi Hrvatska od toga mogla živjeti.
Ako nekomu nije jasno o čemu govorim, dovoljno je stati na ovaj prag crkve i pitati se što se to dogodilo od 1991. do 2015. da se jedan nasuprot drugomu nađu sinovi i kćeri hrvatski policajaci te očevi i majke hrvatski branitelji.
Molimo svoga nebeskog Oca da se to nikada ne ponovi.

Znajući da u Božjoj spomenici od ljudske oholosti i zlodjela ne ostaje ni korijen ni grančica; da su poput pljeve koju raznosi vjetar (Ps 40, 4), mi molimo, ojačani primjerom blaženoga Alojzija Stepinca: Blago čovjeku koji se uzda u Gospodina. Sigurni smo da Gospodin uslišava pravedne molitve onih koji su ustrajni.
Amen.