Osmorica mladomisnika Zagrebačke nadbiskupije zaređeni su za svećenike u subotu 22. lipnja 2024. godine po rukama zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše u crkvi sv. Ivana XXIII., pape u zagrebačkoj Dubravi.
Više o mladomisnicima Krešimiru Bušiću, Krešimiru Cervelinu, Vedranu Jakiću, Filipu Pranjiću, Ivanu Pugaru, Mariju Šariću, Marku Šimundiću i Antoniju Štenglu saznajte na našim stranicama i društvenim mrežama.
Antonio Štengl
Antonio Štengl rođen je 27. ožujka 1991. u Zagrebu. Dolazi iz Župe sv. Anastazije, djevice i mučenice, u Samoboru. Najstariji je od četvero djece. Završio je Srednju strukovnu školu u Samoboru te upisao FER, no nije ga završio. Radio je kao konobar te osjetio poziv. Za đakona ga je zaredio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša 25. studenoga 2023. godine u crkvi Ivana XXIII., pape u Zagrebu. Đakonski pastoralni praktikum vršio je u Župi Uznesenja BDM u Zagrebu-Stenjevec.
Mladomisničko geslo: "Samo on je moja hrid i spasenje, utvrda moja: neću se pokolebati." (Ps 62, 3)
Datum mlade mise: 30. lipnja 2024.
Kako ste se odlučili za svećenički poziv? Kako ste prepoznali taj poziv?
Moj poziv imao je svoj period sazrijevanja. Prvi puta kada sam rekao da želim biti svećenik bilo je u 4. razredu osnovne škole, gdje sam se kao odgovor na izjavu susreo s ruganjem i podbadanjem. Brzo sam zaboravio ovu želju te sam se okrenuo informatici i računalima. Osnovna i srednja škola nisu mi ostale u lijepom sjećanju. Zbog toga što sam odgojen u katoličkoj obitelji i živio određene vrijednosti, bio sam 'drugačiji' od svojih vršnjaka što je rezultiralo raznim psihičkim i fizičkim zlostavljanjima. Poslije neuspjelog pokušaja studija na FER-u, zaposlio sam se kao konobar te bio u bliskom kontaktu s raznim profilima ljudi. Kroz razgovore s njima, shvatio sam koliko su potrebni toga da ih netko sasluša, koliko su okruženi tamom i problemima da ne vide izlaz. Mnogi su se nalazili u istoj situaciji kao i ja u osnovnoj i srednjoj školi. Ja sam svoj izlaz, utjehu i snagu pronašao u molitvi i vjeri, no oni kao da nisu bili svjesni ispružene ruke koja im je spremna pomoći. Prvi pravi i svjesni osjet poziva dogodio se kada sam došao na ređenje dobrom prijatelju. Kako su oni odgovarali s „Evo me“, sve sam više u sebi osjećao želju da i ja kažem „Evo me“. Prvo sam mislio da je to samo trenutni osjećaj zbog atmosfere i okoline, no prošla su dva tjedna i mene ova želja nije pustila. Slijedio je period od šest mjeseci gdje sam u strahu promišljao o pozivu. Oduvijek sam želio obitelj, a sada poziv na svećeništvo… Jednoga dana čuo sam svjedočanstvo jednoga svećenika koji je bio u sličnoj situaciji i koji je molio Boga da mu pokaže put. Krenuo sam i ja moliti te nakon tjedan dana intenzivne molitve dobio sam odgovor. Mjesec dana, svaki dan, u razgovoru s ljudima koji me poznaju ili ne poznaju, čuo sam par pitanja koja su se nastavila ponavljati: „Jesi li ti bogoslov?“, „Jesi li ti svećenik?“, „Kada si se zaredio?“. Nisam odmah shvatio da je to bio Božji odgovor na moju molitvu sve do razgovora s jednom starijom redovnicom u Krašiću. Nakon sat vremena razgovora pitala me „Dobro, kada si se ti zaredio?“, što me ponukao da je pitam „Što Vas je potaknulo da me to pitate?“. Njezin odgovor bio je taj koji je prevagnuo da odem u bogosloviju, a rekla je: „O Bogu pričaš s takvim žarom, a vidim da imaš srce koje se želi dati za druge - bio bi dobar svećenik.“
Kako su na Vašu odluku reagirali obitelj i prijatelji?
Obavijestivši roditelje da odlazim na Bogosloviju, naišao sam na radost i iznenađenje. Oni su, naime, molili cijelo vrijeme da se netko iz obitelji odazove pozivu na svećeništvo. Ovdje nikako ne smijem zaboraviti preminule baku i tetu (koja je bila Služavka Maloga Isusa), koje su od malih nogu govorile i molile da odem za svećenika. Moj poziv izmolile su dvoje starice, a ojačale molitve mojih roditelja. Još se često sjetim trenutaka kada sam došao pogledati baku koja je zbog bolesti završila u krevetu i koja je znala u tom trenutku podignuti krunicu i reći: „Ova je za tebe!“
Kako biste opisali svoju dosadašnju formaciju? Što Vam je bilo najljepše? Što Vam je bilo najteže?
Najteži mi je zapravo bio studij jer sadrži mnoge stvari koje mi baš nisu išle od ruke. Najljepše što mi je ostalo od formacije je, kao i prvi puta kada sam došao u bogosloviju, nedjeljna pjevana večernja molitva. Taj trenutak kada cijela kapelica puna bogoslova i muških glasova zaori pjesmom dati hvalu Bogu. Formacija je put koji sadrži i uspone i padove. To je konstantni proces koji iziskuje neprestani napor nas samih kako bismo se izgrađivali. Ovdje su bitni i odgojitelji i duhovnici, no, najvažnija osoba u formaciji je bogoslov sam - koji mora svakim danom težiti tome da bude bolja osoba nego jučer. I najvažnije od svega, potrebno je svakim danom promišljati o vlastitom odgovoru na Božji poziv.
Proteklu godinu proveli ste na đakonskom praktikumu. Kako biste opisali to iskustvo? Što ste naučili?
Proteklu sam godinu proveo na đakonskom praktikumu u Župi Uznesenja BDM, Stenjevec. Dolaskom na župu imao sam svojevrstan strah od nepoznatoga, no ljudi su me otvoreno prihvatili, što mi je neizmjerno olakšalo prilagodbu i dalo hrabrosti otvoriti se njima i njihovim potrebama. Kroz sakramente, zajednice i ostale aktivnosti, počeo sam uistinu cijeniti svoj poziv jer se ostvaruje upravo ono zbog čega sam i pošao u bogosloviju. Bilo je potrebno izmijeniti i vlastito viđenje župljana i služenja jer su oni sada postali moji župljani, moja obitelj s kojom dijelim i radosne trenutke (vjenčanje, krštenje i euharistija), kao i bolne trenutke (sprovod). A za vlastitu obitelj nije teško podnijeti teškoće, naći vremena saslušati ih, odvojiti od sebe i dati drugome.
Kako zamišljate svoj svećenički život? Čemu se radujete, a od čega strepite?
Nemam nekog posebnog zamišljanja svećeničkog života, osim potruditi se dati sve od sebe, bez obzira gdje si i kakvi su ti ljudi povjereni. Posebno se radujem sakramentima pomirenja i bolesničkog pomazanja jer je to susret s najpotrebnijima Božjega milosrđa, ljubavi i utjehe. Strepim od nedostatka iskustva, tek sam krenuo i već se sada ponekad nađem u situacijama koje iziskuju određeno iskustvo.
Kako prepoznati svećenički poziv u životu?
Jednostavno. Ako se netko ikada zapita: „Bih li bio dobar svećenik?“, već ima klicu poziva. Pitanje je samo hoćemo li njegovati tu klicu i hoćemo li na kraju odgovoriti na poziv koji nam je upućen.
Vaša poruka za mlade koji se dvoume oko odluke za svećeništvo/posvećeni život?
Bog nikada neće pogaziti slobodu čovjeka, uvijek imamo mogućnost odabira. Mi možemo imati planove i snove, pa i ja sam sanjao o obitelji, ženi, djeci… No, Božji planovi s nama su oni planovi koji će nam donijeti najveće radosti i ispunjenja u životu. Ja sada legnem umoran, ali legnem zadovoljan i s osmijehom na licu. Zato ne boj se odgovoriti „Evo me“ na Božji poziv i zakoračiti na put prema svećeničkom ili redovničkom životu! Nije lagano i ponekad se zapitam ima li smisla, a onda dođu trenuci koji me ohrabre, daju mi poleta i učvrste odluku koju sam donio.
