Aktualnosti

Krešimir Cervelin rođen je 17. travnja 1997. godine. Sin je jedinac oca Hrvoja i majke Ivane. Rođen je i kršten u Župi Svete Obitelji u Zagrebu, no prije njegovog polaska u osnovnu školu obitelj se preselila u zagrebačku Dubravu u Župu sv. Ivana XXIII., pape. Završio je XV. gimnaziju u Zagrebu, a tijekom osnovne i srednje škole završio je i osnovnu glazbenu školu. Svira klavir, a već od malena pjevao je u različitim zborovima. U slobodno vrijeme i sklada, tako da se može reći kako je glazba zaista sastavni dio njegovog života. Prije ulaska u bogosloviju dvije godine studirao je na PMF-u nastavnički smjer matematike. U Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu primljen je 2018. godine. Za đakona ga je zaredio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša 25. studenoga 2023. godine u crkvi Ivana XXIII., pape u Zagrebu. Đakonski pastoralni praktikum vršio je u Župi sv. Marka Križevčanina u Zagrebu.

Mladomisničko geslo: "Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže." (Lk 5, 5)

Datum mlade mise: 14. srpnja 2024.


Kako ste se odlučili za svećenički poziv? Kako ste prepoznali taj poziv?
Već sam tijekom srednje škole počeo razmišljati o tome. U to sam vrijeme pjevao u župnom zboru i u župi sam se osjećao kao doma. Po završetku srednje škole ipak sam upisao studij matematike, ali sam osjećao i dalje kako me Bog poziva na svećeništvo. Na drugoj godini matematičkog fakulteta krenuo sam na susrete „Dođi i vidi“, koji u našoj nadbiskupiji mladićima koji promišljaju o svećeničkom pozivu pomažu da razluče svoj životni poziv. Tijekom tih godinu dana intenzivno sam kroz molitvu s Gospodinom promišljao o svom pozivu. Na kraju, kada sam uvidio kako me Bog doista poziva na svećeništvo, ispisao sam se s fakulteta te odlučio krenuti ovim putem.

Kako su na Vašu odluku reagirali obitelj i prijatelji?
Kako sam sin jedinac, odluka o ulasku u bogosloviju nije bila jednostavna, no ipak obitelj ju je prihvatila te mi je bila velika podrška u tome. Možda su svi pa tako i prijatelji bili začuđeni i iznenađeni. S druge strane, svi su znali koliko sam mnogo vremena tada provodio u župi kao animator i pjevajući u zboru. Isto tako, tada sam često sa svojim prijateljima iz župe tijekom ljeta odlazio na različita hodočašća, tako da se vjerojatno nešto i moglo naslutiti.

Kako biste opisali svoju dosadašnju formaciju?
Svoje sam prve dvije godine proveo u zagrebačkoj bogosloviji i to je bilo vrijeme upoznavanja, ali spoznanja kako postoje mladići koji slično razmišljaju kao ja, da imamo zajedničke teme i interese. Odlukom tadašnjeg nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića nakon te dvije godine nastavio sam svoj studij i formaciju u Rimu. Taj prijelaz bio je nešto najteže u mojoj formaciji: ostaviti za sobom novostečene prijatelje i otići u nepoznato. Kako sam posljednje tri godine boravio u zavodu Germanicum et Hungaricum, dolaskom ondje trebao sam naučiti još i talijanski i njemački koje dotada nisam učio. U meni je tada to izazivalo veliki strah te pitanje kako ću se ondje uopće uspjeti socijalizirati i naviknuti na suživot s bogoslovima i svećenicima iz različitih krajeva Europe. Naposljetku, mogu reći kako sam Bogu zahvalan na tome jer sam tada upoznao univerzalnost Crkve, a uz to rodila su se i nova prijateljstva koja su mi pomogla da shvatim da, iako nismo iz istih životnih prilika i zemalja, Bog na slične načine djeluje u životima onih koji osjećaju svećenički poziv.

Proteklu godinu proveli ste na đakonskom praktikumu. Kako biste opisali to iskustvo? Što ste naučili?
Đakonski praktikum vršio sam u Župi sv. Marka Križevčanina na Trešnjevki i to je za mene upravo bilo ono iskustvo za koje sam se pripremao kroz posljednjih pet godina svoje bogoslovske formacije. Ova župa ima mnoge zajednice tako da mi je bilo drago vidjeti kako se radosno služeći i prihvaćajući inicijative može stvoriti živa župna zajednica kako od onih najstarijih tako do onih najmlađih. Promatrajući župnika i pastoralnog pomoćnika mogu reći kako sam naučio mnogo, a posebno što znači biti bliz ljudima i koliko to njima znači. U takvim se trenucima posebno osjeća i Božja prisutnost. Iako sam kao maturant završio Temeljnu formaciju animatora i mnogo puta bio animator mladih na ljetovanju u Malom Lošinju, mogu reći kako sam dosta naučio i o radu s mladima. Vodeći susrete mladih na van su trebali izaći kreativnost i znanje koje sam stekao već ranije, zatim na zanimljiv način prezentirati određene teme te sam osmisliti kateheze za njih.

Kako zamišljate svoj svećenički život? Čemu se radujete, a od čega strepite?
Zamišljam ga kao zajednički rad s Gospodinom ondje gdje budem pozvan služiti Crkvi. Isto tako, volio bih iskoristiti svoje talente koje sam od njega primio kako bih onima kojima ću biti poslan moći svjedočiti da se on proslavlja u mom životu, ali jednako tako i u njihovim životima. Radujem se naravno, kao i većina onih koji su na ovome putu, slaviti svetu misu i ispovijedati. Ipak, posebno se radujem radu s mladima jer smatram vrlo važnim u njihova srca posijati sjeme za život s Gospodinom kako bi s odrastanjem ukorijenili svoj život u Bogu, a s vremenom po njihovim darovima donijeli i obilat rod na korist čitavoj Crkvi. Nekako najviše strepim da neću biti spreman na sve situacije koje me očekuju te da se neću znati snaći u određenom trenutku, no vjerujem kako će mi Gospodin u takvim trenucima pokazati što trebam učiniti. Upravo je to ono što mi je Bog pokazao mnogo puta u mojem životu - da ne mogu sve vlastitim snagama, nego da trebam osluškivati njegov glas i činiti po njegovoj riječi i uz njegovu pomoć. Zato sam za svoje mladomisničko geslo i izabrao redak: „Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.“

Kako prepoznati svećenički poziv u životu?
Rekao bih da se svećenički poziv prepoznaje onda kada osoba zajedno s Gospodinom uđe u svoju unutrašnjost. U one svoje najskrovitije kutke srca i dopusti da ondje Gospodin djeluje, liječi i razjasni životne situacije, a na kraju pokaže toj osobi kako ju poziva na svećeništvo i da je to ono na što ju je cijeli život pripremao. Čini mi se zgodnim nadodati da vjerujem kako si gotovo svi mladići, koji su praktični vjernici i aktivni u svojim župnim zajednicama, bar jednom postave pitanje: „Poziva li me možda Bog na svećeništvo?“ Osobno, za mene to je bilo pitanje od kojega sam bježao, ali se stalno vraćalo i ponavljalo u mojoj glavi. Mislim da tada čovjek treba dopustiti Bogu da uđe i na ta vrata te mu se potpuno predati i poslušati njegov glas.

Vaša poruka za mlade koji se dvoume oko odluke za svećeništvo/posvećeni život?
Poručio bih im da dopuste Gospodinu da uđe u njihovu nutrinu i da mu daju priliku da im progovori. Neka budu otvoreni za sve pozive, kako bračni, tako i za svećenički, redovnički ili krsni poziv u celibatu. Neka u molitvi - u tom osobnom susretu s Bogom - poslušaju njegov glas i razluče zajedno s njime. Ipak, bez obzira na životni poziv i put, volio bih da svi mladi imaju jednu želju i jedan životni cilj, i to onaj svetog Dominika Savija - biti sveti!

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije