Aktualnosti

Mario Šarić rođen je 26. rujna 1994. godine u Baselu u Švicarskoj. Ima dvije sestre i brata. Sve sakramente primio je u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Baselu, gdje je redovito, zajedno s obitelji, išao na misu. Nakon osnovne škole školovao se za ortopedskog tehničara. Za đakona ga je zaredio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša 25. studenoga 2023. godine u crkvi Ivana XXIII., pape u Zagrebu. Đakonski pastoralni praktikum vršio je u Župi sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima.

Mladomisničko geslo: "Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje." (2 Kor 12, 9)

Datum mlade mise: 3. kolovoza 2024.

Kako ste se odlučili za svećenički poziv? Kako ste prepoznali taj poziv?
Iskreno, bilo mi je teško jer sam htio pronaći svoju buduću ženu, biti jednog dana muž i otac. Međutim, Bog je imao drugi plan za mene. Nakon završene škole za ortopedskog tehničara razmišljao sam što ću dalje u životu. Ortopedija mi je bila zanimljiva, ali nije mi do kraja ispunjavala srce. Stoga sam odlučio pohoditi najbližu crkvu, u mjestu gdje smo stanovali, i moliti. Tada sam rekao Isusu da ne želim krenuti jednim ili drugim smjerom pa odustati, nego želim znati što je za mene odredio kako bih odmah krenuo tim putem. I nakon dva ili tri dana kako sam molio krunicu prepoznao sam da sve što želim raditi čini svećenik: biti s Bogom, moliti, razmišljati i razgovarati o njemu te pomagati ljudima duhovno i materijalno.

Kako su na Vašu odluku reagirali obitelj i prijatelji?
Bili su jako iznenađeni, a u isto vrijeme i jako radosni. Roditelji su me upozorili da je svećenički poziv nešto vrlo ozbiljno i da se s tim ne smije igrati. Do danas su mi svi velika podrška i jako su sretni i ponosni što sam se odazvao na Božji poziv. Bogu hvala što je tako jer tu podršku nema svatko. Shvaćam to kao dar i milost od Boga.

Kako biste opisali svoju dosadašnju formaciju?
Rekao bih da sam najljepše trenutke doživio kad god sam bio poslušan, kada sam se ponizio. Tada je Božja milost najviše djelovala u mom životu. Tako je bilo u odnosu s roditeljima, tako je bilo i u bogoslovskoj formaciji. Kad god sam nešto činio na svoju ruku ili nisam iskreno razgovarao s duhovnikom, vidim da sam umjesto rasta u kreposti i svetosti nazadovao. Ovo može zvučati kao nešto „prepobožno”, ali iskrena srca govorim - najljepše mi je bilo kada sam prepoznao Božju volju i kada sam je vršio, a najteže mi je bilo kada sam zanemario što Bog u određenom trenutku želi i činio što me volja; tada sam gubio mir iz svoga srca.

Proteklu godinu proveli ste na đakonskom praktikumu. Kako biste opisali to iskustvo? Što ste naučili?
Svoj đakonski praktikum vršio sam u Župi sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima, zajedno s đakonom i subratom vlč. Markom Šimundićem. Lijepo iskustvo. Velika i aktivna župa. Predivni župljani, pobožni i uvijek spremni pomoći. S obzirom na to da je župa vrlo aktivna brzo sam naučio kako dijeliti sakramente i sve što je dio svećeničkog i župničkog života.

Kako zamišljate svoj svećenički život? Čemu se radujete, a od čega strepite?
Nemam nikakvih očekivanja. Ne znam što Bog sprema, samo se njemu prepuštam da me vodi. Ja samo znam da trebam biti svećenik, a zašto je mene odabrao - ne znam. Radujem se slavljenju euharistije, gdje se kao svećenik mogu potpuno sjediniti s Kristovom žrtvom na križu, i što se sa mnom - takvim kakav jesam - služi za spasenje duša. Samo da Boga ne vrijeđam, toga se bojim. I želim da moje svećeništvo bude melem i lijek za njegove Predragocjene rane.

Kako prepoznati svećenički poziv u životu?
U srcu. Kroz iskrenost prema Bogu, sebi i prema duhovniku.

Vaša poruka za mlade koji se dvoume oko odluke za svećeništvo/posvećeni život?
Nema stopostotne sigurnosti u odluci za posvećeni život. Ne možemo sve znati i imati u životu. Kaže Isus: „Pođi za mnom“. To pretpostavlja da se puno toga treba odreći, što u čovjeku izaziva strah i nesigurnost. Ali upravo o tome se i radi - potpuno vjerovati Isusu. Osim toga, zašto formacije toliko dugo traju? Upravo da bismo, i mi i oni kojima je Crkva povjerila odgojiteljsku ulogu, imali dovoljno vremena prepoznati radi li se o autentičnom pozivu ili ne. Srce i razum će znati kojim putem ići, dok oslanjanje na osjećaje i strasti zbunjuje. Dakle, moliti Boga konkretno za svjetlo i on će odgovoriti; Bog će nam otkriti svoju volju.

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije