Dvojica mladomisnika Zagrebačke nadbiskupije zaređeni su za svećenike u subotu 20. lipnja 2026. godine po rukama zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše u Zagrebačkoj katedrali.
Više o mladomisnicima Jurici Klanfaru i Mati Zirdumu saznajte na internetskim stranicama i društvenim mrežama Zagrebačke nadbiskupije.
Mato Zirdum
Mato Zirdum rođen je 28. travnja 1991. godine u Zagrebu. Uz roditelje njegovu obitelj čine dvije sestre i brat. Dolazi iz Župe Svih svetih u Sesvetama gdje je završio osnovnu školu i opću gimnaziju, a zatim diplomirao na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom školovanja bavio se hrvanjem, bodybuildingom i raznim poslovima. Odgajan je na tradicionalni, katolički način tako da je unutar obitelji stekao vjerski temelj. Nakon fakulteta stupio je u svećeničku formaciju. Za đakona ga je zaredio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša 25. listopada 2025. godine u sjemenišnoj crkvi Srca Isusova na zagrebačkoj Šalati. Đakonski pastoralni praktikum vršio je u Župi sv. Anastazije u Samoboru.
Mladomisničko geslo: "Da Krista steknem i u njemu se nađem." (Fil 3, 8-9)
Datum mlade mise: 21. lipnja 2026.
Kako ste se odlučili za svećenički poziv?
Bilo je to hrvanje od otprilike tri godine. U početku se poziv nametao kao pitanje: "Želim li ja biti svećenik?" te kao intenzivna želja za dodatnim upoznavanjem svoje vjere. S vremenom mi je postalo jasnije da smisao i ispunjenje svoga života vidim kao Kristov svećenik, ali nikako se nisam mogao pomiriti s time. Nakon tri godine borbe s Bogom i samim sobom odlučio sam stupiti u formaciju i vidjeti je li to za mene. Mislio sam, ako je to za mene, ostat ću i bit ću svećenik, a ako spoznam da ipak nije to za mene, izići ću i nastaviti sa životom gdje sam stao. No od prvog trenutka kad sam ušao u formaciju vidio sam da je to to. Kroz formaciju samo se dodatno učvršćivala moja sigurnost u duhovno zvanje.
Kako su na Vašu odluku reagirali obitelj i prijatelji?
Tata i brat nisu bili uopće iznenađeni mojim odabirom, dok su mama i sestre bile malo iznenađene, ali cijela obitelj mi je od početka bila velika podrška. Neki prijatelji također nisu bili iznenađeni, to su oni s kojima sam često razgovarao o duhovnim temama, pohađao katoličke kampove i sl. Neki su ipak bili iznenađeni, ne toliko da bi im to bilo nespojivo sa mnom, nego se u svom životu, u svojoj blizini, nikada nisu susreli s nekim tko bi otišao tim putem. Od svih prijatelja također sam imao podršku.
Kako biste opisali svoju dosadašnju formaciju? Što Vam je bilo najljepše? Što Vam je bilo najteže?
Moja formacija trajala je malo duže od prosječne dijecezanske jer sam prvotno bio u franjevačkoj formaciji, a onda u dijecezanskoj. Formacija je trajala 10 godina i jako sam zahvalan na svakom danu i godini, na svemu što je Crkva uložila u mene. Najljepše u tim godinama bilo mi je produbljeni odnos s Bogom i upoznavanje toliko predivnih ljudi koje mi je Bog stavio na put. Nisam imao nekih velikih kriza vjere ili zvanja, ali svaki dan se iznova borim za svoje zvanje i odlučujem biti Božji. Najteže na tom putu je promatrati svoje padove i slabosti te ne klonuti i ne izgubiti smjer i cilj, nego se iznova utjecati Bogu za pomoć i pomirenje i tražiti od ljudi oprost i pomirenje.
Proteklu godinu proveli ste na đakonskom praktikumu. Gdje ste bili? Kako biste opisali to iskustvo? Što ste naučili?
U Župi svete Anastazije mučenice u Samoboru bio sam na đakonskom praktikumu koji je trajao pola godine. U tih pola godine imao sam prilike služiti kao đakon u velikoj župi pod vodstvom mentora preč. Ivice Cika koji mi je bio ne samo mentor, nego je postao i prijatelj. Od početka sam prihvaćen i dano mi je povjerenje koje, nadam se, nisam iznevjerio. Uz mentora sam imao i župnog vikara vlč. Krešimira Cervelina za učitelja i prijatelja te sam od obojice imao štošta naučiti, kako konkretnu đakonsku službu, tako i mnoge životne stvari. Inače, vlč. Cervelin je moj kolega s faksa kojeg već dugo poznajem, a ovo zajedničko vrijeme bila je odlična prilika da produbimo naše prijateljstvo.
Nisam imao samo podršku "u kući", nego i od župljana te sam jako zahvalan što sam ih upoznao. Kad sam tek došao kao đakon nisam gotovo ništa znao o stvarima koje trebam vršiti kao đakon ili sam imao nešto znanja, ali ne i prakse. Ovo je bila savršena župa za praksu, mnogo posla i ljudi, imao sam za koga raditi, kome služiti, i pritom imati podršku i zdravu kritiku u kući i van kuće.
Đakonsko iskustvo općenito ostalo mi je u prelijepom sjećanju, osobito rad s prvopričesnicima i krizmanicima, a urezala su mi se i krštenja i vjenčanja koja sam predvodio.
Kako zamišljate svoj svećenički život? Čemu se radujete, a od čega strepite?
Prije svega promatram svećeništvo kroz prizmu slavljenja euharistije i sakramenta pomirenja. To me najviše raduje, ali ujedno i najviše drhtim pred tim - da će po mojim riječima i rukama sam Bog dolaziti na oltar i da ću biti miritelj između Boga i njegovog naroda. To me istovremeno fascinira, raduje i plaši.
Svjestan sam da svećenik upravlja župom, da je velika odgovornost na njemu. Zadužen je za puno stvari, od duhovnih pa do renovacija, fondova, majstora i sl. To je velika odgovornost i širok raspon djelatnosti za koje te ne može pripremiti niti jedan fakultet. To je svakako jedan izazov kojeg sam svjestan i kojeg se malo plašim, ali znam da uvijek imam koga pitati za pomoć i savjet.
Ne postoji niti jedan stalež, djelatnost, poslanje u kojemu čovjek može upoznati toliko ljudi, toliko svetih ljudi kao svećenički. Jednako tako nitko ne može toliko upoznati čovjekovu bijedu kao svećenik. Ta amplituda me istovremeno i usrećuje i opterećuje, a raduje me što ću moći na poseban način djelovati s Božjom milošću i ovlašću da bude što više dobroga na ovome svijetu, i što manje zla i bijede.
Kako prepoznati svećenički poziv u životu?
Budući da Bog nije dalek i da ne šalje svoj poziv kao neko daleko pismo, najbolji način za otkrivanje poziva je biti blizak s njime i truditi se uvijek nalaziti vremena i pažnje za njega. Meni se poziv prvotno javljao kao želja za upoznavanjem vjere, kao glad za duhovnim stvarima. Tek kad sam počeo namirivati tu glad počeo sam otkrivati poziv. Bog je blizu i želi čovjeka blizu, na poseban način svećenika želi blizu sebe i da toj blizini privodi one koji su daleko.
Što biste poručili mladima koji se dvoume oko odluke za svećeništvo/posvećeni život?
Ako se dvoume oko takve odluke to je već samo po sebi dosta indikativno. Kad sam jednog svećenika pitao zašto mi se često nameće to pitanje oko svećeništva, on mi je odgovorio da je već samo to pitanje naznaka duhovnog poziva. To nije baš "normalno", naravno pitanje, nego je to pitanje nadnaravno, a ništa nadnaravno ne dolazi slučajno u naš život. Tako da ako se netko dvoumi neka ima duhovnika, nek bude intiman s Bogom i neka želi prvo Bogu dati šansu. Bog kad poziva daje i sve milosti da se čovjek odazove i da mu bude prelijepo na tom putu i u tom zvanju.
