Sinoda

Jakov Rađa, povjerenik za pastoral duhovnih zvanja i promotor kršćanskih poziva u Zagrebačkoj nadbiskupiji*

Zasjedanja Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije svakako su obilježila pastoralnu godinu koja je iza nas, ali ne ostavljajući ni godinu u koju ulazimo siromašnom događanjima vezanim uz sinodski proces. Kao predstavnik svećenika u trajnoj formaciji, sudjelovao sam na svim sinodskim zasjedanjima, a poseban doprinos mogao sam dati kao član Povjerenstva za prvo tematsko područje „Crkva zagrebačka u djelu evangelizacije“.

Ako si postavim pitanje koji je najvažniji doprinos Sinode, moj odgovor ne bi toliko išao u smjeru konkretnih propozicija, koje će nesumnjivo donositi važne plodove u životu Crkve, koliko u smjeru mogućnosti osluškivanja i razmjene mišljenja o temama koje su važne za crkvenu stvarnost. Na Sinodi je do izražaja došlo sve bogatstvo Crkve u svim njezinim dimenzijama - laičkoj, redovničkoj i svećeničkoj.

Slušajući jedni druge, iznoseći prijedloge koji su doticali različita područja crkvenoga djelovanja, svaki je sudionik imao priliku izići iz svoje perspektive te upoznati drugi i drukčiji pogled na brojna pitanja koja su bila dotaknuta.

Kao svećenici, često sudjelujemo u radu brojnih tijela naše nadbiskupije, ali ni jedno od njih ne okuplja toliki broj članova i ne bavi se toliko širokim rasponom tema kao što je to bio slučaj na Sinodi. Smatram kako je najvrjedniji doprinos Sinode poticaj na međusobno slušanje i učenje, rast u svijesti da ni jedan pojedinca nema odgovore na sve izazove s kojima se suočava Crkva u suvremenom svijetu, ali i rast u unutarcrkvenoj komunikaciji koja nas jedina može osposobiti za pružanje snažnijega svjedočanstva o ljepoti naše vjere.

Sinodska zasjedanja, rad sinodskih tijela, susreti članova Sinode koji su stručnjaci za određena područja, ali i spontani susreti svih koji su bili uključeni u rad Sinode pokazali su koliko je velika potreba za stvaranjem prostora u kojem svatko ima mogućnost izreći ne samo svoje mišljenje o određenoj temi nego izreći sebe, ono što mu je na srcu i što smatra da bi moglo biti važnim za izgradnju Crkve.

Ako će Sinoda potaknuti stvaranje takvih prostora, vjerujem da će njezin utjecaj na budućnost Crkve zagrebačke rasti sve više, čak i nakon njezina zaključenja.