Rođen je 1. kolovoza 1966. godine u selu Đivan, Župa Lovrečka Varoš. Nakon završene osnovne škole u Vrbovcu, godine 1981. stupio je u Nadbiskupsko dječačko sjemenište u Zagrebu, a 1986. godine u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu. Filozofsko-teološki studij započeo je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a nakon druge godine studij je nastavio na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu.
Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaredio ga je kardinal Franjo Kuharić u zagrebačkoj katedrali 28. lipnja 1992. godine. Poslijediplomski studij nastavio je u Rimu na Papinskom liturgijskom institutu sv. Anzelma, gdje je 1994. godine magistrirao, a 1997. godine doktorirao iz područja liturgike.
Pri Katedri za liturgiku Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu radio je od 1996. do 2008. godine najprije kao asistent i viši asistent, zatim kao docent, a potom kao izvanredni te redoviti profesor. Od 2008. do 2011. godine vršio je službu rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Objavio je više znanstvenih radova u stručnim časopisima te više tiskanih djela iz područja liturgike.
Zagrebačkim pomoćnim biskupom imenovao ga je 11. veljače 2008. godine papa Benedikt XVI., a za biskupa ga je 29. ožujka 2008. godine posvetio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.
Službe u Zagrebačkoj nadbiskupiji: generalni vikar (
s posebnom pastoralnom brigom za područje Karlovačko-goričkog i Turopoljskog arhiđakonata); biskupski vikar za kler (
s posebnom pastoralnom brigom za Trajnu formaciju svećenika); veliki prepošt Prvostolnog kaptola zagrebačkog; član Zbora savjetnika Zagrebačke nadbiskupije; član Prezbiterskog vijeća Zagrebačke nadbiskupije; predsjednik nadbiskupijskog Povjerenstva za liturgiju; predsjednik Upravnog vijeća Svećeničkog doma sv. Josipa; predsjednik Skupštine »Kršćanske sadašnjosti«; član Odbora za uređenje Katedralne riznice; predsjednik Povjerenstva Zagrebačke nadbiskupije za dodjelu mandata vjeroučiteljima; predsjednik Odbora Zagrebačke nadbiskupije za obnovu katedrale i kompleksa Nadbiskupskog dvora nakon potresa.
Službe u HBK: član Biskupske komisije HBK za liturgiju; delegat HBK pri Vijeću biskupskih konferencija zemalja članica Europske unije (COMECE); nacionalni delegat za međunarodne euharistijske kongrese.
Biskupski grb
Razmišljanje nad njegovim sastavnicama
Sastavnice biskupskoga grba
Štit grba vodoravno je podijeljen na dva dijela. Gornje je polje srebrne, a donje plave boje. U donjemu, plavom polju nalazi se stiliziran dvostruki križ (ukupno osam krakova) srebrne boje, a u njemu je čitljiv Kristov monogram (grčka slova »hi« - »X« i »ro« - »P«, početna slova Kristova imena na grčkome - »Hristos«). Već je na prvi pogled vidljivo da završetci krakova poslagani u kružni niz upućuju na kotač s isprekidanim obodom.
Na sredini gornjega, srebrnoga polja nalazi se osmolatični crveni cvijet. Latice proizlaze iz prstenastoga središnjega otvora i nisu sljubljene, nego blago odijeljene.
Biskupski slogan koji je sastavni dio grba glasi: »U novosti života« (In novitate vitae) i postaje ključem za olakšano čitanje znakovnoga izražaja u vizualnome identitetu.
Naznake za putove razmatranja
Za izbor motiva u donjemu polju ima više razloga. Prvi je vezan uz teologiju (kristološko-soteriološki), drugi uz imenovanje za biskupa naslovne biskupije Rotarije, a treći uz grb kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa i metropolita zagrebačkoga (zadnja su dva ekleziološka razloga).
Budući da je vrijeme biskupskoga imenovanja i ređenja smješteno u vazmeni ciklus (Korizma - Uskrs - Pedesetnica), tematika cijeloga grba odiše vazmenim sadržajem, vazmenom proslavom Krista. Naznačeni križ odražava spašenost po križu, ali to nije križ koji bi svoje značenje iscrpio u muci, nego je križ proslavljenoga Krista.
Na plavome je polju isprepletenost sadržaja i asocijacija. Plava boja u ikonografiji i u psihologiji ima velik broj značenja. Ona je boja neba i njegova zrcaljenja u vodi; stvara dojam bezgraničnoga, nedohvatljivoga, nematerijalnoga. Plava je i oznaka dubine, poniranja, a nerijetko i noći. Plavo povezuje mirnoću i tajanstvenost, udomljenost i brižnost, upućujući na prapočetke.
Plava često označuje božansku dimenziju i otajstvenost. No, to je boja vode, to je boja koja se u novije vrijeme interpretira kroz lik i prisutnost Blažene Djevice Marije kao Bogorodice i kao one koja prihvaća Božji poziv i otvara prostore Duha koji donosi objavu otajstva u Isusu Kristu. Procvala je Jišajeva mladica, a Djevica je rodila Boga i čovjeka. - »Virga Iesse floruit; Virgo Deum et hominem genuit.« (Zajednička slavlja Bl. Djevice Marije, ulazna antifona); ili: »... de radice Virginis flos illibatus egressus... « (Predslovlje o redovničkome zavjetovanju) Krist je taj neokaljani cvijet.
Krist ulazi u našu tamu i daruje nam prostore životnoga udisaja. On je naša Pomirnica i Posredništvo; on postaje čovjekom da bi čovjeka pobožanstvenio. Onaj koji je visio na križu sada je proslavljen.
U plavetnilu donjega polja srebrnom (bijelom) bojom progovara Kristov znak. On je svojim Duhom oplodio vodu, da bi se po krštenju mogla roditi djeca svjetla.
Naslovna biskupija mons. Šaška latinski se zove Rotaria i u svome imenu nosi latinsku riječ rota, što znači krug, kotač, kolo. Namjerna stiliziranost krajeva krakova monograma i križa daju naslutiti prikaz kotača. U obliku kotača s osam prečki iz starine nam je sačuvan znak za Krista-Sunce. Time se povezuje događaj Utjelovljenja (on je Sunce pravde; on je zasjao u našoj tmini), Vazma i Ponovnoga dolaska na kraju vremena.
Simbolika Utjelovljenja se pojačava, ako se doda još jedan razlog izbora broja osam i plave podloge. Naime, biskupu Ivanu je važan ne samo odnos s naslovnom biskupijom, nego na prvome mjestu sa Zagrebačkom nadbiskupijom i njezinim nadbiskupom, kardinalom Josipom Bozanićem, čiji je pomoćni biskup. U Kardinalovu grbu na plavoj se podlozi nalazi stiliziran srebrni lik goluba i plod njegova silaska, izražen srebrnom osmokrakom zvijezdom. Ta preobražajna snaga, objavljena u Kristu ovdje je izražena drugim kristološkim simbolima, čuvajući logiku boja i broja osam.
Osim toga, kotač je ovdje metafora ljepote i težine seoskoga života i ozračja iz kojega je potekao biskup Ivan, a što rado ističe govoreći o sebi. Taj krug života koji upućuje na putovanje Krist je preobrazio prekinuvši običnost svojim dolaskom i narušio vrtnju kojoj prijete životna monotonija i unutarpovijesna bezizlaznost. On je svojim dolaskom unio vječnost u vrijeme i otvorio nam pristup božanskomu životu.
Kotač je uvijek sastavljen od prstenastih oblika, što razmišljanje odvodi ne samo na vezu biskupa i njegove biskupije, nego i do predivnoga izraza za darove Duha Svetoga, a zatim i do euharistije kao prinosno-duhovnoga događaja - prsten Zaručnice. »Prsten znači dar Duha Svetoga, s kojim je, bogat i urešen, Božji Sin došao svojoj Crkvi... A ona kao obećana Zaručnica tim je prstenom vezana za Krista.« (Rupert iz Deutza)
Broj osam je broj punine nad puninama; on je punina koja nadilazi stvaranje i prerasta u dar novoga stvaranja, tj. u Dan Gospodnji, u osmi dan (nedjelju) koji postaje eshatološkim vremenom.
Izraz osmi dan je kršćanska tvorevina, kojega prvo svjedočanstvo vodi prema Aleksandriji. No, u pozadini se nalazi judeo-apokaliptička ideja sedam epoha svijeta, od kojih sedma ponovno donosi raj, a nakon njihovoga prolaska počinje novi eon. Nedjelja kao osmi dan je znak i simbol eshatološkoga vremena koje je započelo Kristovim uskrsnućem i uzašašćem i ujedno se još uvijek čeka.
Broj osam je broj ispunjenja (punina svijeta i Staroga zavjeta) koje je započelo Uskrsnućem. Justin skreće pozornost na činjenicu da je nedjelja, premda prvi dan tjedna, nazvana i osmim danom, ne prestajući biti prvim danom. (usp. Justin, Razgovor s Trifonom 41,4; Origen, Komentar Psalma 118). Nadalje, dan je Gospodnji treći i osmi: treći dan odbrojen počevši od muke; osmi dan počevši od Stvaranja svijeta.
I krštenje (inicijacija) povezano je sa simbolikom broja osam (usp. 2 Pt 2,5). Osam je i broj blaženstava kao plodova Kraljevstva.
U srebrnome se polju nalazi osmolatični cvijet crvene boje. Na razini boja postoji naslućeni odnos prema vizualnomu identitetu hrvatskoga naroda: štita (u odnosu crvene i srebrne) i zastave (crveno-srebrno-plavo). U teološkome se pak smislu nastavlja govor iz donjega, plavoga polja, tematizirajući plod preobražene zemlje, plod novoga neba i nove zemlje, ne zanemarujući prisutnost križa.
Uz biskupski je grb vezano i geslo: »In novitate vitae.« (»U novosti života.«). Biskup Ivan izabrao je baš tu sintagmu iz Svetoga pisma, da bi ostavio trag govora Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije koja se priprema u duhu riječi sv. Pavla: »Hodimo u novosti života.« Apostol piše: »Koji god smo kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.« (Rim 6,3-4). Krštenje nam daje dioništvo u novosti života, tj. u Kristovu uskrsnuću.
Na prvome je mjestu, dakle, sažetak kršćanske Radosne vijesti kao novosti života. Jedva da je moguće naći izričaj koji bi na zgusnutiji i nabijeniji način izrekao sržni sadržaj kršćanstva. No, biskupski je poziv i na osobnoj razini jednako tako novost življenja.
U Korizmenome pastirskom pismu biskupa Zagrebačke nadbiskupije (ožujak 2003.) piše: »Kristovo uskrsnuće za nas znači radost i zahtjev za življenje po mjeri njegova uskrsnuća. ‘Novost života’ ostvarena je po krštenju i temelji se na Kristovoj pobjedi nad smrću; ‘novost života’ jest ‘novost Duha’ (Rim 7,6), jer smo snagom vjere, toga predragocjenog Božjeg dara, ‘novo stvorenje’ (usp. 2Kor 5,17; Gal 6,15).
Darovan nam je novi životni prostor da bismo ga svjedočili i sebe mijenjali u njegovu svjetlu. On ne ovisi o hodu koji posvema pripada nama i našim silama, već ponajprije Očevoj slavi i njegovu Duhu. Mi smo u krštenju, s Kristom, umrli grijehu.” Zbog toga je i tu istinu liturgija pretočila u molitvu: »Nahranio si nas nebeskim otajstvima, daj da iz stare grješnosti prijeđemo u novi život.« (Popričesna molitva, srijeda drugoga vazmenoga tjedna) Novost i preobrazba (pretvorba) života imaju svoju posljedicu u etičkome življenju i traže od nas da se preobražavamo: »Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti (in novitate sensus vestri) da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.« (Rim 12,2)
Kristov je dolazak neodvojiv od djelovanja Duha. Rascvjetalost Duha je izražaj Crkve. »Unusquisque sollicitus sit ire ad ecclesiam, locum ubi Spiritus Sanctus floret.« (»Neka svatko bude brižan u odlaženju u Crkvu, mjesto na kojemu cvjeta Duh Sveti.« (Traditio apostolica, 41) Osmolatičnost cvijeta čuva logiku simbolike kota¬ča s osam križnih krakova, pri čemu se vidi da je križ procvao.
Neposredni povod za preuzimanje baš ovakve forme osmolatičnoga cvijeta nalazi se na biskupskome štapu blaženoga Alojzija Stepinca koji je moguće vidjeti u muzejskome postavu njegove spomen-zbirke kraj zagrebačke prvostolnice. Taj je cvijet na srebrnoj (bijeloj) podlozi. Božjom pobjedom nad zlom i nad »tamom« čovjek je otkupljen i izveden iz tame grijeha u kojoj je bio utamničen.
Zato se bijela boja (alba) u liturgijskome promišljanju razumijeva prije svega kao rasvjetljenje tame kojom je čovjek bio zakriljen. Ondje gdje je kraljevala smrt, rađa se život, svjetlo.
Bijelo je, kako se razumijevalo već u antici, punina svih boja. Bijelo se predstavlja kao krajnji doseg životnoga hoda, kao punina svjetla do kojega nam je doprijeti kroz život obojen svakojakim bojama. Susret s Bogom na koncu vremena jest rasvjetljenje ne samo tame, koja je negacija boja, nego i rasvjetljenje sveukupne obojenosti koja nas je za života ostavljala i zaustavljala u iskustvu hoda, djelomičnosti i nedovršenosti.
Na istome tragu razumijevamo i biblijsku objavu spasenja »u bjelini« i svjetlosti. Dostatno je prisjetiti se Isusova preobraženja na gori pred učenicima: »haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma - nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti« (Mk 9,3; usp. Lk 9,29). Matejev opis unosi i mjeru sunčeva svjetla: »Lice mu zasja kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost« (Mt 17,2).
Taj znamen, učenicima dan kao najava dana kad će »Sin čovječji od mrtvih ustati« (Mk 9,9), doživjet će ispunjenje u Gospodinovu uskrsnuću. Evanđeoska svjedočanstva o susretu pobožnih žena s praznim Isusovim grobom ne propuštaju naznačiti detalj anđela koji se pojavljuju u svjetlosti i bjelini (usp. Mt 28,3; Lk 24,4).
Za spoznaju kršćanske simbolike bijeloga još su rječitija viđenja iz Knjige Otkrivenja. Vidjelac Ivan svjedoči o mnoštvu spašenih na nebu, »odjevenih u bijele haljine« (Otk 7,9). Oni »dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj« (7,13) te dostojno stoje pred prijestoljem Božjim. Bjelina je znak proslave pred Bogom i znak punine s Bogom.
Ta punina, oslikana bjelinom haljine, darovana je snagom Isusove otkupiteljske smrti. Ona »pere« čovjeka od svake tame i od svih »boja«. Upravo na vazmenu subotu Crkva u zbornoj molitvi moli: »Odjeni bijelom haljinom besmrtnosti sve koji su krštenjem rođeni na novi život.«
U punini bijele boje nalazi se cvijet crvene boje koja je najsnažniji oblik obojenosti. Crveno je boja par exellence. Užarena svjetlost pokazuje se u crvenilu. Zato u sebi nosi značenje životne snage. Kao prva boja sunčeva spektra, tj. prva u nizu duginih boja, ona je prva koju čovjek zamjećuje.
Odabir crvene boje za određena slavlja u kršćanskoj liturgiji počiva na još istančanijim značenjima. Iako se uz crvenu boju vežu hrabrost i neustrašivost, crvena boja u simboliziranju kršćanskoga mučeništva oslanja se na crveno koje je znak preobrazbe. Kao što kovina u ognju postaje žarkocrvenom da bi bila podložna preobrazbi i zadobila željeni oblik, tako i čovjek treba podnijeti put mučnoga »taljenja« kao put preobrazbe.
Crveno znači mijenu, preobrazbu, pa i kad je riječ o crvenilu krvi. Mučenička krv ne biva opravdana umiranjem, nego novim životom. Prolivena krv pashalnoga janjeta (iz novoga stada) za Židove je bila znakom Božjega izbavljenja, koje ih je od egipatskih sužnjeva preobrazilo u Božje izabranike. Kristova prolivena krv postala je otkupiteljskom, pomirbenom: čovjek je od roba pred Bogom zadobio dostojanstvo djeteta. Krv mučenika znak je iste preobrazbe. S vjerom prihvaćeno mučeništvo posvjedočuje da prolivena krv biva shvaćena kao uzdarje za već darovanu preobrazbu u Božje sinovstvo.
Snaga preobrazbe, nošena u simbolizmu crvenoga, čita se i u znaku ognja. Kršćanin je pozvan dati se zahvatiti ognjem koji preobražava. Sam Krist kaže: »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!« (Lk 12,49).
Teofanijski i preobrazbeni vidik ognja očit je na osobit način u događaju Pedesetnice, kada se snaga Duha apostolima daruje u obličju ognja. Kao što oganj vatre sve preobražava, sažižući, tako i oganj Duha svemu daje novo obličje. Oganj Duha ne uništava, on sažiže da bi niknuo novi život.
Sažetak
Sažimljući značenja dva osnovna znaka na štitu biskupskoga grba mons. Ivana Šaška, kotača i cvijeta, možemo reći sljedeće: Kotač, koji izrasta iz monograma Krista, pokretača svega, govori o kristovskome poslanju i zadaći Crkve u svijetu.
Kotač ujedno aludira i na drevnu biskupiju Rotariju u Numidiji, kojoj je mons. Šaško naslovni biskup. Kristov križ i monogram, sastavljen od prvih dvaju slova Kristova imena (XP), integrirani su u kotač na način da postaju gotovo nevidljivim osloncem i uporištem njegova kretanja.
Kristova je prisutnost u životu svijeta katkada nevidljiva i neprepoznatljiva. Zamjetljiva je vjerom koja umije čitati trag otajstvene prisutnosti i koja daje spoznati da je istinski život trajni rast k punini zajedništva s Kristom.
Kotaču iz donjega polja prisličen je motiv cvijeta u gornjemu polju štita. Cvijet u sebi čuva simboliku pasivnog principa, otvorenost primanju. Cvjetna čaška ili kupa stjecište je nebeske aktivnosti koju redovito simboliziraju kiša i rosa.
Zazivajući nad euharistijske darove »rosu Duha Svetoga« Posvetitelja (ros Spiritus Sancti) Crkva se predstavlja cvijetom koji želi biti oplođen Životom koji se daruje odozgor.
I drugi liturgijski tekstovi nose jednak sadržaj: »Nek’ usklikne zemlja, prožeta nebeskom rosom, kako bi svomu Otkupitelju radosna prinijela predivne dare.« (»Exultet terra caelesti rore perfusa, ut redemptori sui leta valeat offere splendida vota.« (Ravenatski svitak, Ve 1335) Procvalost života i životnoga nastojanja Crkve dolazi odozgor. Otvorenost cvijeta govori o primanju i darivanju.
Njegova je ljepota darovana, izrasla iz plodnosti zemlje i iz oživljenosti rosom koja dolazi odozgor. Ulazna antifona u došašću to prelijepo kazuje: »Rorate, caeli, desuper, et nubes pluant iustum; aperiatur terra et germinet Salvatorem.« - hrvatski prijevod koristi glagol cvjetati: »Rosite, nebesa, odozgor, i oblaci, daždite Pravednika! Neka se rastvori zemlja da procvjeta Spasiteljem!«
Cvijet priziva na otvorenost životvornomu davanju, snazi koju sami sebi ne možemo dati. Podsjeća na riječi apostola Pavla: »Što imaš da nisi primio?« (1Kor 4,7). Cvijet je simbol zore, buđenja, mladosti, proljeća. Upravo su to značenja koja Crkva želi pokazati svojim poslanjem u svijetu, upregnuta u kotač kristovskoga poslanja i ujedno otvorena rosi Duha Svetoga koji svemu daje novost života.
Cvijet je usko povezan s Vazmom i s uskrsnom svijećom, odnosno s pčelama koje proizvode vosak, kao što pjeva jedan rimsko-beneventanski Exsultet (zapravo Hvalospjev pčeli): »Flore utuntur coniuge, / flore funguntur genere, / flore domos instruunt, / flore divitias convehunt, / flore ceram conficiunt.« Njima je cvijet mjesto ljubavi, doma, skupljanja blaga i stvaranja ljepote...
Osam prečki kotača, u koje je utopljen monogram Krista, pokretača svega, prerastaju u osam latica rascvaloga cvijeta koji odražava novost života u Kristu. U kršćanskoj simbolici broj osam simbolizira potpunu novost, novost koja je odozgor darovana ljudskomu nastojanju koje svoje savršenstvo doseže u broju sedam. Osam je znak novoga početka, novoga ritma, oživljena božanskim kretanjem, začetim u Kristovu uskrsnuću.
Zato su kršćani dan uskrsnuća, nazvali osmim danom, prenoseći simboliku »osmoga dana« na nedjelju koja u ritam ljudskoga i crkvenoga vremena unosi ritam vječnoga. Crkva diše ritmom vječnosti, utemeljena na Kristovu djelu spasenja koje je kotač nove povijesti i novoga svijeta, te okrijepljena rosom Duha Svetoga koji joj uvijek vraća mladost života.
Cvijet Duha niknuo je iz Kristove pobjede nad smrću; iz ljudskoga trpljenja, iz drveta križa kao drveta života, vraćajući čovjeku pristup otajstvu i objavi spoznaje o dobru i zlu. To je razlog zbog kojega i liturgija na Veliki petak križu pjeva: »S takvim lišćem, cvijetom, plodom nema ga ni koji gaj.
Slatko drvo, slatki čavli nose teret slatki taj.« (»Nulla talem silva profert flore, fronde, germine. Dulce lignum dulci clavo dulce pondus sustinens!«) Čitav grb izražava poniznu molitvu Bogu da biskup, obradovan Radosnom viješću, u ljubavi prema Crkvi služi u novosti duha, podupiran i nošen molitvom i životom vjernika.
