Aktualnosti

Kao što je župnik Župe Blažene Djevice Marije Žalosne u Španskom, vlč. Mato Matić primijetio, lica župljana u petak, 15. svibnja na večernjoj svetoj misi bila su posebno ozarena, a radost koja se osjećala bila je gotovo opipljiva.

Razlog tomu bila je duhovna priprava za proslavu 40. obljetnice župe u sklopu koje nas je posjetio sisački biskup, mons. Vlado Košić koji je od 1988. do 1990. godine bio župni vikar u Španskom. Ta duhovna priprava sjajna je prilika za susret sa svećenicima koji su svojim djelovanjem u župi ostavili neizbrisiv trag, a čije plodove rada danas možemo vidjeti.

Mons. Vlado Košić u vrlo ohrabrujućoj homiliji prisjetio se početaka župe u Španskom koja je, kao i svaki ljudski život, prošla kroz mnoge radosti, ali i žalosti. Sami počeci župe i izgradnja crkve bili su teški, „ali očito se kroz muku i teškoće rađaju velike stvari i da bi se rodilo nešto veliko i lijepo, treba proći kroz patnju, da bude prokušano“, zaključio je biskup Košić.



Budući da se nalazimo u vazmenom vremenu, vremenu Kristova uskrsnuća kojemu je prethodila korizma i muka, a uz osjećaj da u životu ima puno trpljenja, kao vjernici trebamo biti usmjereni na ono što dolazi poslije jer bez patnje nema pravog veselja i radosti.

I kroz blajburšku tragediju koje se spominjemo ovih dana, kroz brojne progone kršćana u svijetu, osobito na Bliskom Istoku, pitamo se kako to da je toliko patnje trebalo biti u našem narodu i kako ljudi mogu biti tako okrutni jedni prema drugima?

Kada se pitamo zašto nam to Bog dopušta, trebamo se zagledati u križ Isusov i pitati se: a zašto si ti, Gospodine, umro, koji si sam Bog? Zašto si prihvatio tu strašnu smrt i nepravdu koja ti se dogodila? „Ne znamo drugi odgovor, nego da je to bila ljubav“, istaknuo je biskup Košić te dodao: „Isus je znao u što ide, on je sam dragovoljno položio svoj život. Znao je kolika je ljudska mržnja, ali to je prihvatio da nadvlada grijeh, izvor nasilja i zla i da svojom ljubavlju nadvlada mržnju. Dao je život za sve nas. To je najveća škola ljubavi – Kristov križ!“ Iz te škole možemo naučiti da čovjek toliko više ljubi, koliko je više spreman žrtvovati i dati više od sebe za drugoga.



Kao što je Isus mnogo puta rekao apostolima da se ne boje, to je poruka koju je i biskup Košić izdvojio za nas – „postoje križevi i moramo nositi svoje patnje, ali ne bojmo se!“ U vremenu podjele sakramenta svete potvrde, osobito je istaknuo da smo po njemu postali Isusovi vojnici te se stoga „moramo boriti, izdržati kušnje i ako nas udaraju, moramo biti hrabri i ići za Isusom, ne ga ostaviti“.

U mjesecu svibnju, koji je posvećen Mariji jer u njemu slavimo blagdan silaska Duha Svetoga, a upravo je Marija bila ta oko koje su se apostoli nakon Uzašašća okupljali, molili smo zagovor nebeske Majke „da i nama bude potpora u našem životu i kada su kušnje i teškoće, da vjerujemo u uskrsnuće i u snagu Duha Svetoga kojom možemo sve nadvladati“.



Homiliju punu ohrabrenja i nade, biskup Košić završio je mišlju sv. Leopolda Mandića: „Samo vjeruj i sve će biti dobro“, jer je upravo vjera i nada „da će uz Božju pomoć sve biti dobro, temeljni stav kršćana pred svim problemima, križevima, izazovima i teškoćama“.