Aktualnosti

Donosimo razgovor s dvjema benediktinkama - poglavaricom m. op. Bernardicom Badurinom i č. s. Benediktom Halilović iz samostana sv. Margarite u Pagu.
 
1. Vaš samostan benediktinki kroz svoju 700-godišnju povijest bio je prepoznatljiv i aktivan čimbenik života Paga, što se očitovalo na različite načine. Kako Vaša zajednica danas živi?

s. Benedikta:

Naša zajednica prije svega surađuje s žiteljima Paga a to je duh molitve. Djelatnost naše zajednice je da pratimo vjernike kojima želimo spasenje u duh molitve. Otvorene smo u smislu duhovnih savjeta, a po našim mogućnosti pomažemo kad treba i materijalno. Mi se bavimo proizvodnjom baškotina odnosno dvopeka koji je poznat više od 300 godina pa i na taj način imamo kontakt s ljudima.

2. Vaše su sestre bile prve učiteljice u gradu Pagu. Na našoj ste obali osnovale prvu školu za djevojke kojima ste stoljećima besplatno poučavale u čitanju, pisanju, računanju, kršćanskom odgoju i ručnim radovima. Kako gledate na tu plodnu i blagoslovljenu prošlost Vaše zajednice?

s. Bernardica:

Još uvijek smo u tom, a sjećanje na to vrijeme potiče nas da kroz ljubav i Božji blagoslov nastavimo život naše zajednice. Ljudi nas i danas trebaju prije svega u duhovnom pogledu. Telefon često zovni, a ljudi u svojim potrebama traže da molimo za njih pa smo s njima uvijek povezani. Naš samostan nije otvoren kao nekada kada smo imali Zabavište za djecu sv. Anđela Čuvara (1923 – 145.) čega se stariji sjećaju, ali danas živimo opet na jedan drugačiji način sa svojim sugrađanima.
 
s. Benedikta:

Vizija budućnosti je da naše zajednice nastave ono što smo radile prije jer to od nas traže i razne institucije, prvenstveno Ministarstvo kulture jer imamo tako bogatu povijest iza sebe. Često se kaže da se povijest ponavlja pa u tom Duhu bismo i mi voljele to nastaviti kako bi se buduće generacije sestara mogle uključiti u obrazovanje, ali i duhovni život da se usmjeri prema trendovima u smislu novih uvjeta današnjice jer ljudi traže Boga i upravo u tim segmentima mi im trebamo izaći u susret kako bi posebno mladi ljudi susreli Boga.

3. U vrijeme Drugog svjetskog rata Vaš samostan i njegovu pučku kuhinju pomagao je Hrvatski Caritas i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Što o tim djelima milosrđa bilježi Vaša samostanska kronika?

s. Benedikta: 

Naša pokojna sestra Rozarija često nam je spominjala zauzetost  tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Sestre su za vrijeme Drugog svjetskog rata brinule ne samo za djecu, nego i za čitave obitelji Paga pa i šire okolice.

Sestre su dale sve od sebe čak su i odlazile u Slavoniju i nosile svoj miraz iz samostana, prodavale bi svoja dobra da bi dobile u zamjenu hranu za djecu. 

U našem Zborniku iz 2010. „Crkva i samostan paških benediktinki“ na str. 396. postoji pisani trag: Samostan je primao i pomoć u hrani koja je pomagala prehranjivanju djece u obdaništu i zabavištu, a od 1943. godine do kraja rata u samostanu sv. Margarite dijelila se hrana (kaša, orzo, grah) što se dovozila iz Gospića, Senja i Zagreba, ali slali su najviše Caritas i nadbiskup Alojzije Stepinac. U tim posljednjim godinama rata i velike gladi samostanska kuhinja dijelila je 500–600 obroka dnevno djeci, siromasima, i gladnima.


 
4. Tijekom Domovinskog rata Vaše su sestre opet pokazale socijalnu osjetljivost s Caritasom iz Italije i Francuske te s brojnim prijateljima u svijetu i tako ste pomogle napaćenom stanovništvu, izbjeglicama i prognanicima.

s. Bernardica:

U to vrijeme Domovinskog rata primale smo mlade mame s djecom, bilo je tu  više obitelji zajedno kao starijih i nemoćnih osoba. Dali smo im našu gostinjsku kuću koja je tu blizu samostana, a neki su se zadržali kod nas i do dvije godine. Kuhali smo im i davali obroke te pomagali koliko smo mogle. Sve ono što smo dobili iz inozemstva dijeli smo s našim izbjeglicama i prognanicima.

s. Benedikta:

Izbjeglice su bile iz Bosne ili zadarskog područja. Ljudi koji su došli iz Bosne bili su uglavnom Hrvati i Muslimani, a ono što je važno istaknuti prve izbjeglice koje su došle kod nas bile su srpske nacionalnosti iz Like i želje su otići u Crnu Goru. U početku su bili pomalo uplašeni jer su mislili da ih mi nećemo primiti pa su tako ostali jako iznenađeni našom otvorenošću i iskazivanjem pomoći prema njima.     

5. Izdali ste vrlo zanimljivu knjigu „Kruh svoj s gladnim dijeli“. O čemu ona govori?

s. Benedikta:

To je zapis o našem petogodišnjem karitativnim radu nas paških benediktinki tijekom Domovinskom rata. 

Tu je opisana zauzetost i briga sestara za ljude u potrebi gdje su se kod nas našli privremeno utočište a povrh svega pronašli povjerenje i nadu u Božju providnost. Mogu posvjedočiti da je to iskustvo neke od njih zaista izmijenilo a ono što je lijepo neki su s nama zadržali prijateljstvo i kontakt nakon što su se vratili svojim domovima.

6. Kao redovnice čuvate moćnik sv. Trna u kojem je relikvija Trna Kristove Krune. Možete li nam nešto više reći o ovom jedinstvenom paškom relikvijaru?

s. Bernardica:

To je relikvija sv. Trna koju je jedan svećenik franjevac donio iz Svete Zemlje i darovao svojoj sestri koludrici još dok su sestre benediktinke bile u samostanu u starom gradu Paga.
 
s. Benedikta:

Znamo da se ta naša sestra benediktinka zvala Marija. Nakon što ju je brat posjetio ona ga je upitala: „Brate što si mi donio iz Svete Zemlje “? Tada joj je on tu iznimnu vrijednu relikviju predao. Zapravo ta dragocjena relikvija sv. Trna pripada od tada samostanu, cijelom Pagu pa i šire Zadarskoj nadbiskupiji i hrvatskom narodu.

Ona je najpoznatija i jedna od najvrijednih relikvija. Nekad je bila pobožnost i procesija sa sv. Trnom gdje se išlo okolo grada. To je bilo jako štovano, ali na žalost tijekom komunizma se ukinulo. No, sve nas veseli da se radi na tome da se ta pobožnost sv. Trna ponovo uvede.



7. Vaše sestre pišu meditacije, komentare dnevnih čitanja za Katoličke društvene mreže. Je li to „prozor u svijet“?
 
s. Benedikta:

Možemo reći da to jest naš „prozor u svijet“, a taj naš pogled u svijet  traje već 14 godina. Pogled iz svijeta prema nama biti će uskoro preko naše mrežne stranice koja je u izradi. Na taj način i mi želimo da nas ljudi još bolje upoznaju. Mislim da benediktinski red u ovo naše vrijeme nije dovoljno poznat kod nas u Hrvatskoj kao što su karmelićani. Vrijeme je da se i mi malo približimo medijima i na taj način predstavimo svoj red.
 
8. Vaša Zajednica nema podmlatka, okolnost je koja ne daje baš velike nade?
 
s. Bernardica:

Da, vidimo i po mladeži ovoga doba. Odgoj nije onaj kao što je nekad bio po obiteljima kad je bilo puno djece. Sada je sve manje djece, a roditelji rade i sve je to nekako utjecalo i na nedostatak zvanja. Bez žrtve i ljubavi nema života nigdje, ni u obitelji a ni u samostanima.
     
s. Benedikta:

Problem zvanja je u cijelom svijetu jer su danas materijalizam i tehnologija toliko uznapredovali da se mladi čovjek sve manje zanima za ono duhovno. Obitelj je danas ugrožena i tu je izvor svega. Kod nas Crkva ima svoja razdoblja uspona i padova, a trenutno smo u tom padu ali zato ne treba gubiti nadu jer je stvar kvalitete posvećenog života. Ako se netko odluči za duhovni život onda taj treba „skočiti u prazno“ vjerom.

Ako imamo vjeru kao gorušičino zrno premještat ćemo i brda. To je ono što nedostaje ljudima današnjice osobito mladima. Mladi traže nešto a često ni sami ne znaju što traže. Mladima treba pomoći, nekako ih usmjeriti na put vjere jer bez vjere nigdje nećemo stići. Danas je mladima puno toga omogućeno, ide se linijom manjeg otpora sve im je pruženo i tako gube pravu viziju životnog puta. Zato je ovaj zemaljski život naša škola za život nebeski prema kojemu idemo. 
 
 
9. Što biste poručili mladima o duhovnim zvanjima?
 
s. Benedikta:

Još bih rekla zvanja ima samo odaziva nema. Bog uvijek zove ali pitanje je samo odaziva. Reći: „Da, Gospodine!“ I mladima treba reći hrabro ne bojte se! On je s tobom, sa mnom i sa svakim čovjekom. Bitno je da se osoba otvori i kad kaže: „Da“, onda Bog uzima sve u svoje ruke a mi tada nismo sami. „Ne bojte se mlad!i“