Aktualnosti

Od dječaka koji je rekao „Niti slučajno“, ovih dana govorim evo me!

Moje ime je Matija. Rođen sam 15.1.1991. u Zagrebu. Iste sam godine kršten u Loboru. Živim s mamom Danicom i dva brata Danijelom i Mihaelom u mjestu Velika Petrovagorska. Osnovnu školu završio sam u Novom Golubovcu, a gimnaziju u Zlataru. Nakon mature upisao sam Katolički bogoslovni fakultet kao laik te tamo studirao dvije godine. Tada sam ušao u bogosloviju i kao bogoslov diplomirao. Dana 25. listopada zaređen sam za đakona po rukama kardinala Josipa Bozanića.

Od malih nogu, od kada se sjećam, majka me vodila u crkvu i naučila me da se treba Bogu moliti. Kad me jednom prigodom župnik pitao hoću li ja biti svećenik odgovorio sam kratko i jasno: „Niti slučajno!“ Bio sam tada drugi razred osnovne škole. Kako sam odrastao život je donosio nove neočekivane događaje.

Još dok sam bio u osnovnoj školi izgubio sam oca, brata i djeda. Ono što je bilo konstanta, a postajalo je sve intenzivnije bila je majka koja je mene i braću vodila sa sobom u crkvu. Nisam razumio, nekad nisam ni želio, ali nisam imao izbora. Upoznajući nove ljude koji su dolazili u moj život, počelo mi se sviđati u crkvi, počelo me privlačiti. Nije se dogodilo ništa posebno, nije me nitko zvao niti sam imao neki nadnaravni susret. Bilo je jednostavno, postalo mi je lijepo u crkvi, u blizini Boga. Kao srednjoškolac sam prvi puta ministrirao. Mi mladi počeli smo se okupljati u farofu (župnom dvoru).

Provodili smo tamo sate i dane, ugodnom društvu sa župnikom koji nam je svima otkrio jedan novi pogled na Crkvu, na vjeru na život. Neke od dragih prijatelja upoznao sam upravo tamo. Neki koji su se tamo upoznavali već osnivaju svoje obitelji. Subotom navečer nije postojalo pitanje kamo van, znali smo da ćemo se naći kod župnika.

Važan dio tih susreta i našeg odrastanja bilo je svetište Majke Božje Gorske. Na Gori smo provodili mnoge dane, dočekivali smo i dočekujemo mnoge hodočasnike, vodili brojne razgovore – one ozbiljne i manje ozbiljne. I najvažnije, razgovarali smo s našom Majkom, zagovarali se njoj i njezinom se Sinu molili.

Negdje u međuvremenu u tim susretima, u zaljubljivanju, u nogometu, s prijateljima, u našem svetištu, u kapelama, u selu, u obitelji, odlučio sam slijediti Krista. On je mene izabrao, sa strahom sam krenuo, ali sam spoznao da on osposobljava pozvane i danas hrabro krećem u borbu, borbu sa svojim grijehom, u borbu sa svijetom, nastojeći zboriti o Istini i o Pravdi i pokazati svakom čovjeku put do Kraljevstva nebeskog.

Može se primijetiti da o svom pozivu pišem puno MI… Ali, to je istina. Moje se svećeništvo rodilo u zajednici, u svakodnevici, u župi, u obitelji, u malim stvarima koje postaju velike, najveće.

Od dječaka koji je rekao niti slučajno, ovih dana govorim evo me. U jednom sam bio u pravu, ovo nije slučajno ovo je s namjerom i velikom željom, doći do Kraljevstva i tamo uputiti mnoge. U svakodnevici, tu gdje živim, gdje dišem i molim otkrivam vjeru, otkrivam Boga, otkrivam čovjeka, pronalazim svoj životni put i suputnika.

Ono što želim u svojem životu kao da je već izrečeno. Izidor Poljak napisao je, a ja završavam njegovim riječima (iz pjesme Zvanje moje):
 
…
I u ime dobrog Boga
ja ću poći k svome stadu,
da ga kao anđel tješim
u njegovu teškom jadu,
da mirisni balzam lijem
u njegove gorke boli:
tješeći ga, zboreći mu,
da i njega Gospod voli.

Prema Bogu raspetome
dizat ću mu suzne oči,
pa će žića teškom stazom
moj bijednik lakše poći.
Zborit ću mu, kako ovdje
život traje kratko doba,
i da pravi tek počinje
s onu stranu hladnog groba.
…