Aktualnosti

Pomoćni zagrebački biskup mons. Ivan Šaško predslavio je na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, u utorak, 18. studenoga euharistijsko slavlje za sve poginule u obrani Vukovara i Hrvatske u crkvi Svete Mati slobode na zagrebačkom Jarunu.
 
Uvod u euharistijsko slavlje te homiliju biskupa Šaška donosimo u cijelosti.

Uvod
 
Draga braćo i sestre, u zajedništvu vjere koja vidi onkraj umiranja i boli i koja sa zahvalnošću pred Gospodina donosi svoje molitve za sve poginule za hrvatsku domovinu, večeras s posebnom ljubavlju u srcu i pred očima imamo žrtve Vukovara i Škabrnje.

I nije potreban drugi uvod u ovo slavlje od skupljenih osobnih molitva, od misli i osjećaja koji nas prožimaju ovih dana, od susreta i pogleda u ovoj euharistijskoj dvorani koja prihvaća ponajprije one kojima danas, i ne samo danas, izražavamo posebno poštovanje: hrvatske branitelje, majke, očeve, udovice i djecu poginulih hrvatskih branitelja te ostale mnogovrsne žrtve nasilja nad Hrvatskom.

Oni nisu tek među nama, nego su dio nas, u zajedništvu sa svima koje je Bog s ovoga svijeta prije nas primio u svoju vječnost. Oni nisu tek među nama… To ovdje svjedoči prisutnost raznih sastavnica života našega društva, osobito po mladima koji od nas traže jasnoću i svjedočanstvo ljubavi i pokazuju da cijene dragocjenost žrtve koja je prinesena za nas.

Na početku ovoga slavlja, spomenimo se – prije svega drugoga – da smo dionici dara ljubavi, Božje i ljudske. U tome daru zastanimo; dopustimo da nas šutnja povede u istinu našega života; priznajmo svoje grijehe i slabosti, da nam Bog udijeli oproštenje i mir.
 
Homilija
 
Liturgijska čitanja: Otk 3,1-6.14-22; Ps 14; Lk 19,1-10
 
I. Zakej pokušava vidjeti Isusa, ali ga u tome sprječava mnoštvo. Rado bi ga promotrio izbliza, ali izbjegava susret. No, da bismo uistinu vidjeli Isusa, potreban je iskorak; potrebno se usuditi stati pred njega s onim što uistinu jesmo – prihvatiti svoje živote, postupke, ograničenosti, da bi se pronašao put na koji nas Bog poziva.

I čini se da je Zakej našao rješenje penjanjem na drvo. Polovično rješenje koje otkriva da se ne može oduprijeti želji da vidi Isusa, a ujedno je svjestan je da je premalen, da bi to učinio okružen drugim ljudima. Ono što je zaboravio ili nije shvaćao ozbiljno jest da Bog uvijek vidi njega; da ga traži i prepoznaje u njemu čežnju za istinom, za obraćenjem.

Zakej je ostao slika obraćenika koji pokazuje što znači istinski susret i istinsko obraćenje. Zakej u susretu s Isusom ispovijeda plodove obraćenja: brigu za siromašne i spremnost na ispravljanje nepravde iznad onoga što zahtijevaju propisi. To se dogodilo u Zakejevu srcu; to se događa svaki put kada i mi kao grješnici pristupamo Bogu u iskrenosti i kada smo spremni na novi početak. Baš kao i Zakej primamo više negoli se usuđujemo moliti: ne samo da vidimo Isusa, nego nam daruje radost prihvaćanja i dolaska k nama.

II. Svaki ljudski put traženja Boga – koji nije lagan – u konačnici završava otkrićem da je Bog tražio nas. Snaga Isusova pogleda koji u Zakeju ne gleda poglavito ni grješnika ni čovjeka niska rasta ni bogataša, nego „sina Abrahamova“ vraća Zakeju vid, pročišćuje Zakejev pogled.

Od tada vidi sve one koje je izrabljivao, oduzimao im novac i gurao ih u bijedu; vidi svoj nepravedan odnos prema vlastitomu narodu, jer je surađivao s osvajačem i zauzima se za one koji su u potrebi. Zakej je želio vidjeti Isusa o kome je slušao, a susreo je i prepoznao Gospodina.

No, drugi u tome susretu nisu vidjeli ono što se uistinu dogodilo, nego su i dalje odvagivali Isusove postupke, a Zakeja su ionako smatrali izgubljenim i nevrijednim ikakve pozornosti. Zbog toga su mrmljali i govorili da je svratio k čovjeku grješniku.

Ipak, nama ostaje Radosna vijest da je Bog poslao svoga Sina da potraži i spasi izgubljeno.

III. Braćo i sestre, u Svetome pismu, kako u Starome zavjetu, tako i u Evanđeljima, susrećemo istu temeljnu ljudsku čežnju – vidjeti Boga, biti u zajedništvu s njime, osjećati snagu njegove prisutnosti. U tome je punina života.

To isto naviješta i Knjiga Otkrivenja, zadnja biblijska knjiga o konačnoj objavi koja upozorava na život koji se može živjeti kao da se ne živi; koji može biti mlak i uljuljan, bez osjetljivosti, ogolio, gluh i slijep. Istinski se život očituje u budnosti snagom dobrih djela, u osluškivanju Božje blizine, u revnosti i ljubavi. Tada niti najdublji ponori smrti nisu lišeni života.

To večeras Duh Božji govori nama i mi očitujemo da smo ga spremni poslušati, dok nas zaokupljaju slike neopisiva zla u Vukovaru i Škabrnji.

IV. I sebe možemo zateći u trenutcima kada bismo, poput Zakeja, željeli iz bližega vidjeti Isusa, ali nam to ne polazi za rukom, jer izbjegavamo susret koji se mora dogoditi u istini. Možemo se zateći jednako tako u raspoloženju da ne želimo vidjeti Isusa, jer znamo što bi nam rekao, jer nismo spremni za njegov pogled.

Ma kako bilo, mogu ne vidjeti Isusa, ali on mene vidi; on me ne može previdjeti. I dok sam pokušavam pobjeći, proći mimo njega, on mi govori da se ljubav uvijek zaustavlja, prikovana milosrđem.

Čovjek promatra i pritom prosuđuje, procjenjuje i osuđuje, oduševljava se i sablažnjava, a Bog se zaustavlja i pristupa da bismo imali milosrđa ne samo prema drugima, nego i prema sebi.

V. A gdje to vidimo Boga ili gdje to Bog vidi nas? Upravo ovdje. Bog se nigdje kao u euharistijskome slavlju ne dopušta tako jasno vidjeti i susresti. Ovdje nas poučava o bitnome, što danas spajamo sa svojim vjerničkim osjećajem pred povijesnom istinom ljudskih žrtava za domovinu. Gledani vjerničkim očima, Vukovar i Škabrnja mogu biti velika kateheza našemu narodu u kojoj se zrcale bitni dijelovi svete mise.

Ponajprije, euharistija je izvrstan prostor razgovora Boga i čovjeka, dijalog života i ljubavi kojemu je polazište vjera. Euharistiju nije moguće slaviti bez vjere i zajedništva, bez stvarne upućenosti jednih na druge, bez toga da duboko osjećamo da smo braća i sestre, jedna Božja obitelj.
To nam govori okupljanje na svetu misu, a to nam govori i snaga zajedništva koja je branila domovinu i koja jedina vodi prema dobru u hrvatskome društvu. Jer, ovdje se živi kultura zajedništva, a ne sukoba.

Osim toga, ovdje se doživljavamo kao ljudi koji traže oproštenje, koji vide svoje mane i pogrješke, koji nisu oholi. Zajedništvo, skromnost, samozatajnost rađaju povjerenje o kojemu svjedoče iznimno hrabra djela u najtežim okolnostima.

VI. U euharistiji slušamo Božju riječ o povijesti Boga i čovjeka; tu je sačuvan spomen na Božja djela u kojima je čovjek suradnik. Riječ u liturgiji uči nas ne samo oblikovati u riječ vlastita iskustva, nego i razlučivati dobre od loših riječi, birati riječi, oplemenjivati govor, što je osobito važno danas u poplavama grubosti napisanih i izgovorenih riječi.

Upravo dijeljenje životnih pripovijesti, zabilježenih iskustava i spomena izgrađuje i učvršćuje zajedništvo. Nismo li svjesniji baš te potrebe koja je i danas mnoštvo dovela u Vukovar ili jučer palila lampaše i molila na zagrebačkoj Vukovarskoj ulici?

Zato i u hrvatskome narodu treba razvijati kulturu spomena. Svako iskrivljavanje istine o prošlosti, nepoštivanje tuđih doživljaja koji su postali dijelom zajedničkoga spomena, neujednačenost udžbenika povijesti i jezika, nedostatno vrjednovanje povijesti žrtve i mučeništva, dokidanje spomendana i blagdana razgrađuje zajednicu i ruši oslonce. To nema pravo niti jedna vlast i, ako to čini, nužno će se pojaviti napetosti i svaki takav pokušaj redovito je kratkoga vijeka.



VII. U središtu euharistije nalazi se Isusov izrijek o Božjemu daru svijetu i o preobražajnoj snazi svetoga blagovanja. U svakoj svetoj misi čujemo riječi: Ovo je moje tijelo. Ovo je moja krv. Tijelo koje se za nas predaje…

Gdje to vidimo Gospodina? Ako nam je teško u nama, vjernicima, u živoj Crkvi prepoznati Kristovo tijelo, danas nam se Isus objavljuje na neposredniji način. Gledajući strahote Vukovara, dah smrti i osakaćenih tijela, u pozadini mi zvone Isusove riječi: Ovo je moje tijelo… Da, to je njegovo tijelo, tijelo ljudskosti, Božje stvorenje.

Njegovo tijelo onda kada je unakaženo, golo, promrzlo, poniženo, odvedeno na stratište; njegovo tijelo o kojemu govore rane branitelja, porušeni domovi, nedobiveni odgovori; njegovo tijelo izloženo pod braniteljskim šatorom nedaleko od ove crkve, dok traži da vidimo dublji smisao od političkih igara.

Njegovo tijelo iskorištavano, prodavano, oboljelo, ostavljeno u samoći, gladno; njegovo tijelo u hrabrosti priziva savjesti medicinskoga osoblja koje ne želi vršiti pobačaje; njegovo tijelo pred našom mlakošću, tijelo u podsmijehu zločinaca…

Ali, ipak, nikada sasvim prepušteno čovjeku nego tijelo u svemoći Darivatelja i Gospodara života. Njegovo tijelo prineseno za bližnje u tolikim tijelima hrvatskih ljudi.

VIII. I danas ćemo gledati podignutu hostiju i kalež. Hoćemo li vidjeti Krista, tu pred praznim zidom. Samo naizgled bezimenim i pustim, baš kao i Isusov grob. Ako smo spremni na susret s Kristovim uskrsnućem po oltaru, po pričesti, možemo ući u zagrljaj imena i života koji su ispunjeni vječnošću.

Želimo li kušati Kristov kruh koji daje okus neba? Ako ga blagujemo, tada govorimo da smo spremni dijeliti ga s drugima. Uvijek je teško čuti rečenicu, bez obzira iz kojih je razloga izgovorena: Lako je vama govoriti o kruhu, kada ga imate, a ja za sebe i svoju obitelj nisam siguran…

Braćo i sestre, Hrvatska ima snagu ljubavi koja je dovoljna da se ta rečenica ne umnaža, a kao Crkva smo pozvani tražiti uvijek nove načine dokidanja trpljenja i nepravdâ.

Euharistija je prostor prihvaćanja, pružanja doma i sigurnosti. Ona je prostor kršćanske maštovitosti ljubavi. I ona se očitovala ne samo tijekom rata, nego i u miru, po braniteljima koji su uvijek među prvima očitovali osjetljivost prema potrebnima, bez obzira u kojemu dijelu domovine bili.

Želimo li vidjeti Isusa i Božju prisutnost? Ne trebamo se poput Zakeja penjati. Upravo suprotno. Bit će potrebnije spustiti se, najviše na koljena, do zemlje i grobova. Koliko god nas plašile grozote ljudske zloće, u životima naših mrtvih sjaji ljepota vječnoga života. Amen.