HR
Slika: Jedna od slika koje gospođa Renata slika prstima - talent kojeg je otkrila za vrijeme boravka u Caritasovoj kući za žrtve obiteljskog nasilja
Prije šest godina gospođa Renata bila je jedna od brojnih vrijednih domaćica u svome selu. Marljivo se brinula za kuću i obitelj, hranila stoku, obrađivala vrt, išla u polje … U obitelji je vladala sloga i ljubavi nije manjkalo. Bila je zadovoljna i sretna. Aneurizma mozga, zbog koje je 2004. godine podvrgnuta operaciji, bila je nagovještaj dramatičnih promjena u njezinom životu i životu njezine obitelji. Operacija je bila na sam Uskrs.
Izgledi za sretan ishod operacije bili su vrlo mali ali tog dana čitavo selo na misi molilo se za nju. Nakon nekog vremena provedenog u komi gospođa Renata došla je k sebi, no to više nije bila ona stara Renata - supruga i domaćica koja je sve mogla i sve znala. S tridesetdvije godine morala je učiti hodati, govoriti, čitati i pisati kao malo dijete. Priznaje da su joj to bili vrlo, vrlo teški trenuci. Često je plakala ali nije dopustila da je tuga slomi. Bez obzira na sve čvrsto je odlučila da će se izboriti da može opet raditi za svoju obitelj kao što je to mogla prije operacije.
Uz veliki trud, s puno optimizma, molitve i pouzdanja u Božju pomoć, te uz pomoć članova obitelji i raznih terapija, gospođa Renata uspjela je obnoviti gotovo sve svoje sposobnosti i snage. No, nadomak povratku obiteljske sreće njezin suprug počeo se čudno ponašati. On koji joj je do tada bio siguran oslonac odjednom kao da je izgubio razum - postao je drzak i nasilan. Gospođa Renata podnosila je to njegovo ponašanje nešto više od godinu dana. Strpljivo je čekala da se urazumi, da bi ostali zajedno i sačuvali obitelj. Nažalost to se nije dogodilo. Da bi zaštitila svoje tjelesno i duševno zdravlje, morala je otići od njega. Utočište za sebe i svoje dvoje djece pronašla je preko centra za socijalnu skrb u Caritasovoj kući za žrtve obiteljskog nasilja.
Gospođa Ljiljana Karlović, koja brižno prati njezin oporavak, prisjeća se njezine pojave kad su se upoznali: »Bila je beznadna, uplašena, izgubljena … Ali uz pomoć Božju, snagom vjere i optimizma, ona je danas odvažna, vedra i sigurna u sebe. Zna da vrijedi jednako kao i svi drugi ljudi. Zato se sa svakom osobom susreće bez straha gledajući je ravno u oči. U mašti i vještim prstima slika vedrim bojama jednu novu budućnost u kojoj će biti više radosti i zadovoljstva.«
Za Caritas Zagrebačke nadbiskupije:
Stjepan Moškatelo
