Aktualnosti

Povodom spomena na posvetu zagrebačke katedrale 1217. godine prilika je podsjetiti na nekoliko povijesnih podataka. U Uvodu zadnjeg vodiča po zagrebačkoj katedrali biranim se riječima govori o značenju naše neogotičke krasotice. Zagrebačka katedrala nije samo zdanje koje Zagreb sjedinjuje, ona je gradski sažetak. Visoki tornjevi i krov katedrale, izdignuti nad Kaptolom, Gornjim i Donjim gradom te povezani s čitavim Zagrebom predstavljaju se kao kruna na glavi grada, pod kojom svi njezini stanovnici uživaju mir. U katedrali, u Zagrebu kuca srce čitave nacije. U povijesti zagrebačke katedrale povijest cijeloga našega naroda ostavila je svoj trag.



Premda se o zagrebačkoj katedrali puno pisalo ipak puno toga ostaje nepoznato. Potres koji je 2020. zatresao Zagreb otkrio je nekoliko zaboravljenih podataka o našoj katedrali, a svakako valja spomenuti otkriće većeg dijela nadgrobne ploče biskupa Luke Baratina koja sada, s od prije otkrivenim fragmentom glave, čini cjelinu. Možda je u ovo vrijeme, kad je katedrala izvan funkcije, jedinstvena prilika da nas arheolozi svojim otkrićima približe minulim stoljećima.

Spominjući se posvete katedrale odmah se postavljaju brojna pitanja. Tko je izgradio katedralnu crkvu? Tko je titular katedrale? Tko ju je posvetio i kad? Na ta i slična pitanja o počecima katedrale imamo jako malo podataka. Do sada najopsežniji rad o zagrebačkoj katedrali napisao je zagrebački kanonik kustos prof. dr. Antun Ivandija u doktorskoj disertaciji Stara zagrebačka katedrala, Historijsko-umjetnička rasprava, Zagreb 1948. Disertacija do danas nije objavljena, a iz navedene disertacije brojne podatke preuzele su autorice monografije Zagrebačka katedrala Ana Dejanović i Željka Čorak u izdanju Globusa i Kršćanske sadašnjosti u Zagrebu 1988.

Osnivajući biskupiju u Zagrebu i dovodeći biskupa Duha s nekoliko svećenika, sv. Ladislav morao je osigurati sakralni prostor u kojem će biskup vršiti svoje obrede. Prevladava mišljenje da je nekoj postojećoj crkvi pridao funkciju katedrale, a da je gradnja kasnije započela. Podatke o toj gradnji nemamo. Pretpostavlja se da je ta, kako se u literaturi naziva predtatarska katedrala, bila na mjestu današnje katedrale od zvonika do svetišta i najvjerojatnije građena kao i crkve iz vremena Arpadovića u 12. stoljeću. Ne zna se kad je i je li posve dovršena. Poznato je da je biskup Prodan oko 1175. godine bio pokopan u katedrali pa je za pretpostaviti da je tada već bila u liturgijskoj funkciji. Uz biskupe u katedrali su se pokapale i ugledne osobe. Ivandija u svojoj disertaciji spominje Elizabetu, kćerku zagrebačkog župana Valentina, čija se nadgrobna ploča nalazila u zidu kapele sv. Ladislava i koju su još povjesničari Pavao Ritter Vitezović i Rafael Levaković u 17. stoljeću osobno vidjeli.

Prema Ivandiji „po tome što se na koncu 12. stoljeća u katedrali pokapaju odličnici i crkveni i svjetovni, moglo bi se zaključiti da je katedrala već u redovitoj upotrebi.“ Kao i kod svih velikih građevina, a posebno katedrala, gradnja traje ne godinama, već stoljećima. Premda je bez sumnje bila koncem 12. stoljeća u liturgijskoj upotrebi posveta se dogodila znatno kasnije. Ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. (1205.-1235.) na svom putu u Svetu Zemlju prolazio je kroz Zagreb i tom prilikom posvećena je zagrebačka katedrala.

Ivandija piše: „Dogodilo se to godine 1217. Kralj je pošao u križarski rat u Palestinu. Na putu prema Dalmaciji došao je u Zagreb. Pratilo ga je osam biskupa i dva nadbiskupa. Njima je dao posvetiti zagrebačku katedralu...“ (Disertacija, str. 48).


Antependij iz katedrale - Lijeva bočna ploča prikazuje ugarskog kralja svetog Stjepana s krunom u ruci.
Biskup E. Esterhazy (1708.-1722.) dao je u Beču 1721. godine izraditi srebrene antependije, ukrasne predoltarnike, koji su danas sastavni dijelovi oltara. Ovim pločama pripadala je i ukrasna bakrena ploča ukrašena srebrnim ukrasima za Svetohranište. Srebrene predoltarnike izradio je bečki zlatar Gaspar Georg Meichel.

Kome je bila posvećena takozvana predtatarska katedrala? Premda se danas zagrebačka katedrala naziva i Stepinčeva katedrala, a kao titular slavi se Uznesenje Blažene Djevice Marije (Velika Gospa), katedrala je bila posvećena sv. Stjepanu Kralju. Taj podatak nalazi se u Zlatnoj buli Andrije II. Arpadovića iz 1217., kao i u kasnijoj darovnici Nikole, sina Petra Ludbreškog. Ivandija tumačeći spomenutu darovnicu u disertaciji piše: „1. crkva je bila posvećena sv. Stjepanu Kralju, 2. ta crkva sv. Stjepana Kralja jest katedrala jer u njoj kanonici vrše službu, 3. oltar je posvećen sv. Stjepanu Kralju, a ne sv. Mariji, 4. taj oltar sv. Stjepana je glavni oltar, jer se na njemu vrši „missa maior“. Ovi najstariji dokumenti jasno govore da je patron biskupije i katedrale sv. Stjepan Kralj, a ne Bl. Djevica Marija. Sva kasnija mišljenja i želje pojedinaca, koji bi htjeli drukčije, nemaju historijskog temelja“ (Ivandija, Disertacija, str. 31).

Ipak, prevladava mišljenje da bulom pape Pija IX. „Ubi primum placuit“, kojom je 1852. godine Zagrebačka biskupija uzdignuta na čast nadbiskupije, katedralna crkva mijenja titular jer se u Buli spominje crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije kao metropolitanska crkva nove nadbiskupije i njezino sjedište.



U jednoj od molitava posvete crkve molimo: „Usliši molbu slugu svojih i neka oči tvoje danju i noću otvorene budu nad ovim domom.“ U vrijeme dok slavimo posvetu naše metropolitanske crkve i kad se ulažu toliki napori u obnovu naše katedrale, molimo Gospodina da sve te napore prati svojom pomoću i da čim prije, ulazeći u obnovljenu katedralu, sa psalmistom možemo zapjevati Obradovah se kad mi rekoše: hajdemo u Dom Gospodnji.