Aktualnosti

U organizaciji Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u srijedu 15. svibnja 2024. godine, u dvorani Vijenac Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu održan je XVIII. dies theologicus na temu Značenje teologije? Na početku simpozija uvodne govore imali su mons. dr. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, u svojstvu delegata Velikog kancelara Fakulteta mons. dr. Dražena Kutleše, zagrebačkog nadbiskupa te prof. dr. sc. Josip Šimunović, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je i otvorio simpozij.

Biskup Šaško se u govoru prisjetio vremena kada se prije 18 godina rodila ideja o pokretanju teološkog dana na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i prisutnima približio izvornu nakanu značenja logotipa skupa, a koji u sebi razotkriva simboliku križa i otkotrljanog kamena s groba te ujedno oslikava i ključ i ključanicu. Teologija za današnje vrijeme i čovjeka mora postati privlačna u smislu značenja, ima zahtjev otkrivati i tumačiti smisao, a jedna od ključnih njezinih tema jest, smatra biskup Šaško, tumačenje ljudskih granica i ograničenosti s kojima se suvremeni čovjek teško nosi. Potrebni smo poniranja u otajstvo ograničenosti i njegova tumačenja.

Dekan Šimunović pozdravio je sve prisutne te naglasio da brojka 18 ujedno predstavlja i punoljetni hod ovoga znanstvenog skupa. Sama tema Zašto teologija? naslanja se na dozrijevanje tog puta kojim su hodali teolozi prije nas i teolozi danas. Dekan je istaknuo da se teologija studira sjedeći, hodajući i klečeći. Sjedeći - jer zahtijeva studiozni angažman, hodajući - jer zahtijeva biti dionikom društva i razgovor s drugima te klečeći jer zahtijeva prignuti se pred Otajstvom. Iz tog izvora trebamo teologiju koja je interdisciplinarna, životna i onu koja doprinosi napretku društva. Takvu teologiju nosi i promovira teolog vjerom zahvaćen iznutra, teolog koji je čovjek Crkve, teolog kojeg resi intelektualna stručnost i znatiželja te koji nije ravnodušan spram političkih i društvenih zbivanja.

U ime organizacijskog i programskog odbora simpozija nazočne je pozdravio i doc. dr. sc. Branko Murić, prodekan za znanost, koji je približio nakanu odabira teme ovogodišnjeg teološkog dana. Važna je kratka upitna forma naslova, sadržana u dvije riječi, što samo po sebi želi biti provokacijom koja zahtijeva dati odgovor, kako osobni tako i zajednice, Crkve, teologije. Stoga je kazao da se nadahnuće za ovogodišnji simpozij pronašlo u malom, ali po sebi za teologe dosta značajnom apostolskom pismu u obliku motuproprija pape Franje Ad theologiam promovendam kojim je u studenom 2023. godine donesen novi statut Papinske teološke akademije. Potrebno je vidjeti u čemu i kako se teologija promovira i kakvu teologiju treba promovirati? To nije nimalo bezazleno pitanje, smatra profesor Murić, jer o odgovoru ovisi smjer kojim želimo ići. Teologija treba biti dijaloška, to je njen temelj a ne tek pridjev. Ako malo promislimo, vidjet ćemo da je teologija uvijek napredovala i uvijek napreduje kada je bila i kada jest otvorena prema ishodištu i prema prihvaćanju drugoga, kazao je Murić.

U prvom dijelu simpozija u traženju odgovora na početno pitanje o značenju teologije, svoja izlaganja su ponudila dva predavača, dr. sc. Ivan Šarčević i dr. sc. Jakov Rađa.

Dr. sc. Ivan Šarčević, franjevac i profesor na Franjevačkoj teologiju u Sarajevu, održao je predavanje na temu Teolog - zagovornik Boga i odvjetnik čovjeka. Profesor Šarčević je nastojao najprije ukazati na situaciju u kojoj se teolog nalazi. Tako se čini da je poziv teologa već unaprijed upitan i sumnjiv ne samo od strane društva već i same Crkve. Vrijeme u kojem teologija i teolog opstoje, a kako ga vidi prof. Šarčević, je vrijeme lakomislene vjere odnosno fideizma. Na tom tragu se primjećuje svojevrsna suptilna inkvizicija spram teologa. U kontekstu spomenutog fideizma stavlja se veliki naglasak na duhovnost, odnosno pobožnost. Čini se da je danas na cijeni jeftina teologija. Kako živimo u društvu  estradizacije svega to se preslikava i na evanđelje i teologiju. U tom kontekstu primjećujemo problematičan odnos znanja i vjere gdje se znanjem služimo ili kao sredstvom moći (porobljavanja drugoga) ili sredstvom služenja. Vjera traži razumijevanje i snagu razlučivanja kada se znanje koristi kao sredstvo moći, a kada kao sredstvo služenja. To je stvarnost koju susrećemo i u crkvenom okruženju. S druge strane, pristajati radije uz neznanje može također biti izraz želje da se drugima ovlada. To je način na koji može funkcionirati suvremeni svijet, a koji se preslikava i na svijet vjere.

Također, primijetio je dr. sc. Šarčević, danas živimo u kulturi između deizma i intimiziranog Boga. Teolog je, naprotiv, pozvan biti onaj koji teologiju stvara iz religioznog iskustva. Teolog je zagovornik Boga kojeg je iskusio. Međutim, i tu treba biti oprezan jer i takav put može biti poguban. Iskustvo Boga naime ne dopušta da ga se estradizira i da se njime manipulira. Teologom se dakle biva iz odnosa s Bogom. Možda nam je potrebno iznova promisliti o povratku na atenski Areopag. Inzistirati na nepoznatom bogu u smislu onog kojeg ne možemo privatizirati ili obuhvatiti vlastitim nastojanjima. Povratak dakle Bogu kojeg se ne može i ne smije privatizirati. Središte i srce svakog našeg govora o Bogu je kristologija. Ona nas tjera da stvaramo teologiju drugoga i teologiju dijaloga koja poštuje drugoga.

Drugi predavač dr. sc. Jakov Rađa, s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, imao je predavanje s temom Aktualnost teologije u kontekstu dokumenta “Ad theologia promovendam”. Analizirajući i smještajući Apostolsko pismo pape Franje u obliku motuproprija u širi kontekst dosadašnjeg papinog naučavanja, ali i promišljajući o značenju teologije, u svom predavanju je posebno istaknuo sâm početak i kraj motuproprija. Promicanje teologije danas ne može biti ograničeno na apstraktno i opetovano predlaganje formula i shema iz prošlosti nego je teologija pozvana proročki tumačiti sadašnjost u suočavanju s dubokim kulturnim preobrazbama. U predavanju je posebno izdvojio revoluciju u komunikacijama, sintagmu relativističkog subjektivizma, neobuzdani konzumerizam te teškoću ponovnog uspostavljanja mističnog uranjanja u vjeru. Teologija mora računati s tim preobrazbama, ali i s različitim razdobljima svoga razvoja te s uočenim raskidom prenošenja kršćanske vjere unutar obitelji. Prema riječima dr. sc. Rađe, teologija mora postati kulturom i pri tome u novoj evangelizaciji zahtjev za teologiju je da bude otvorena svijetu, čovjeku, njegovim problematikama. Osvrćući se na obilježja dvaju glavnih razdoblja koja su obilježila teološko poimanje Boga, ono metafizičko i povijesno-spasenjsko poimanje, dr. sc. Rađa je zaključio kako je za današnju teologiju važno naglasak staviti na temu milosrđa, milosrdnog Boga a što je u predavanju povezao s naukom pape Franje. Zaključno, dr. sc. Rađa je istaknuo kako se istinu i milosrđe ne smije gledati razdvojeno, nego baš naprotiv, istina je u milosrđu. Stoga se niti teologija koja polazi od milosrđa ne odriče razuma, nego u činu vjere ljubav treba spoznaju, a to je gledanje svijeta Isusovim očima i zauzimanje Isusova stava i njegovog pogleda na stvari i tu se milosrđe opet pokazuje kao polaznom točkom. Riječ je dakle o induktivnoj metodi u razlučivanju znakova vremena.

U drugom dijelu simpozija predavači su bili izv. prof. dr. sc. Stipo Kljajić i izv. prof. dr. sc. Andrea Filić, oboje s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U svome predavanju profesor Kljajić je predstavio promišljanje o Utjelovljenju vječnog Lógosa kao teološkom arhetipu. Ističući da se suvremena teološka misao često bavi sporednim stvarima kada napušta bitno i bavi se manje bitnim, za profesora Kljajića je govor o novoj evangelizaciji povratak uistinu bitnome, odnosno povratak Evanđelju i temeljnim istinama. Zato je bitna tema utjelovljenje vječnog Lógosa: Bog se učovječio, očovječio, usitnio. Božji Sin je postao čovječji sin i to je, uz smrt i uskrsnuće, središnji događaj povijesti spasenja. Vjera u Boga koji je postao čovjekom mora biti u temelju svakog teološkog govora, međutim profesor Kljajić primjećuje da u teološkom govoru danas imamo problem s Božjim očovječenjem, kao da ga se želi izbjeći na liniji maniheističkog razdvajanja tijela i duha. To je pokazao na jednostavnom primjeru: Ako je Isus posvema čovjek onda nije dovoljno Bog. Izjava: Isus je čovjek - za mnoge danas djeluje gotovo skandalozno. Polazeći od kristološke dogme, istobitan s Ocem - vere Deus i istobitan s nama - vere homo, profesor Kljajić ukazuje kako smisao Božjeg utjelovljenja implicira ne samo da je Bog postavši čovjekom samoga sebe oplijenio, nego da se identificirao sa svakim i najmanjim čovjekom. To znači da se za ispravno razumijevanje kršćanske vjere ne može gledati prema nebu, a prezirati zemlju. Ili konkretnije, ne može se vjerovati u Isusa u hostiji, a ne vidjeti ga u konkretnom čovjeku koji je gol i bos. Isus je za ovaj svijet umro i uskrsnuo, ne za neki drugi, nego za ovaj svijet, a to potvrđuje činjenica da Bog ljubi ovaj svijet. Stoga danas trebamo duhovnost koja je utjelovljena i prizemljena, smatra profesor Kljajić.

U predavanju naslovljenom Apologeti II. stoljeća kao nadahnuće za “teologiju koja izlazi” profesorica Andrea Filić je primijetila kako postoje velike sličnosti između onoga kako su apologeti II. stoljeća promišljali i onoga kako o teologiji govori papa Franju u motupropriju Ad theologiam promovendam. Kako su apologeti biti začetnici onoga što danas smatramo teologijom kao znanosti, oni su bili teolozi koji su „izašli“, promijenili paradigmu, suočili se s dubokim kulturnim promjenama, suočili se otvoreno sa svima - vjernicima i nevjernicima, dijalogizirali s različitim tradicijama i znanjima, služili se kategorijama drugih spoznaja, Isusov nauk prenosili na način razumljiv slušatelju, istodobno i originalan i s kritičkom sviješću.

Uspoređujući vrijeme 2. stoljeća kada su djelovali apologeti i današnje vrijeme, profesorica Filić uočava sličnosti, prvenstveno u pitanju statusa Crkve, a onda i teologije, u društvu. Taj status Crkva u 2. stoljeću još nije stekla, a u današnje vrijeme on se sve više gubi. U predavanju je na temelju toga profesorica Filić usporedila način kako su apologeti vodili obranu kršćanstva od optužbi te kakva bi ona trebala biti danas. Fokus je stavljen na optužbe te da iz njih proizlazi obrana koja je za cilj imala doprijeti do drugih, do onih koji optužuju, do svijeta. Stoga profesorica Filić smatra da se i danas treba u hrvatskom kontekstu dogoditi promjena paradigme i to tako da trebamo pronaći nove načine kako doprijeti do svijeta, a ne zaustavljati se na obrani, opravdanju i protunapadu ili, još gore, u povlačenju u svoje male zajednice i stvaranju barijera. U drugom dijelu predavanja kroz sedam naglasaka iz motuproprija Ad theologiam promovendam, profesorica Filić je pokazala kako se uistinu ono što papa Franjo poziva današnju teologiju može iščitati u bogatstvu teologije apologeta. Tako proročko tumačenje sadašnjosti i promišljanje o novim putevima za budućnost iščitani u svjetlu Objave o kojem govori papa Franjo nalaze se kao zahtjevi i kod Justina i Tertulijana. Papa Franjo poziva teologiju da prevodi i prenosi istinu vjere i Isusova nauka na razumljiv, a opet originalan i kritičan način, što je profesorica Filić povezala s temama kojima su apologeti nastojali jezično približiti razumijevanje kršćanstva drugima. Otkrivanje trinitarnog obilježja koje od svemira u kojemu živimo čini „splet odnosa“ kao da sintetizira cijelu Teofilovu teologiju o Triasu, ili pak tema dijaloga kojom su svoju teologiju protkali apologeti protiv predrasuda, krivih mišljenja i optužbi, upravo je ono na što i papa Franjo u motupropriju potiče teologiju. Teologija kao „intelektualno milosrđe“ opet pogađa teologiju apologeta koja je krcata pojmovima kao što su milosrđe, milost, sućut, ljubav, molitva i spasenje. Na tragu ovih nadahnuća s izvora teološke misli danas je pitanje kako opstati u balansiranju između služenja čovjeku i Bogu i služenja svome napredovanju u akademskom smislu. Trebamo teologiju koja neće izgubiti ono specifično teolozima otvorenih društvu i svakom konkretnom čovjeku. Na tom tragu profesorica Filić je istaknula dijalog koji ne žuri s odgovorima. Dijalog koji, ako je potrebno, zna s drugim i sumnjati.

Na simpoziju, koji je okupio oko 150 sudionika: profesora, studenata i zainteresiranu javnost, razvila se plodonosna rasprava kojom su moderirali izv. prof. dr. sc. Tomislav Kovač, izv. prof. dr. sc. Vanda Kraft Soić, izv. prof. dr. sc. Božidar Mrakovčić i dr. sc. Ivan Pleše.

Skladbu Isuse naš (Vladimir Strahuljak), kao glazbenu točku simpozija, pripremio je i izveo Mješoviti zbor Instituta za crkvenu glazbu pod ravnanjem Ivana Marčića, mag. theol., univ. bacc. mus.

Preuzeto sa službene web stranice KBF-a