HR
U podjeljak 18. listopada u zagrebačkoj župi sv. Pavla u Retkovcu služena je sv. Misa za prvog i dugogodišnjeg retkovačkog župnika mons. Željka Juraka, koji je preminuo na isti dan prije dvije godine nakon teške bolesti i nekoliko operacija koje je prema vlastitim riječima „prikazivao za svoju župu“. U susjednoj župi Marije Majke Crkve u Trnovčici, kojoj je prije podjele župe mons. Jurak bio također župnik, vjernici su sa svojim svećenicima molili za njega na Misama i u nedjelju 17. listopada i u ponedjeljak 18. listopada.
Mons. Željko Jurak je rođen na blagdan Obraćenja sv. Pavla 25. siječnja 1934. u Sutlanskoj Poljani. Za svećenika je zaređen 1960. godine, a nakon kapelanske službe u rodnoj župi i u Kutini, godine 1965. imenovan je župnikom u novoosnovanoj župi sv. Pavla u Retkovcu, a tu je službu vršio sve do smrti. Uz velikog graditelja materijalnih zdanja, bio je i duhovni graditelj žive Crkve.
Suočen s brojnim nevoljama i progonima bivšeg komunističkog sustava kad su mu rušili crkvene objekte, hrabar, ustrajan i nepokolebljiv iz ničega je uspio izgraditi tri pastoralna središta: Retkovec – najprije u skučenom prostoru obiteljske kuće, a danas u velikoj župnoj crkvi sa župnom kućom, Trnovčica – od obiteljske kuće i kapelice iznikla je nova župa Marije Majke Crkve sa velikom crkvom povjerena dehonijancima, Čulinec – liturgijski prostor u garaži jednog župljanina prije dvije je godine zamijenjen crkvom Gospe Lurdske. A u starom dijelu naselja Retkovec nekoliko godina prije smrti podigao je malenu kapelu u čast Gospi Fatimskoj.
Mons. Jurak je kroz 12 godina vršio i službu dekana za dekanat Zagreb istok, nekoliko je puta bio delegat u Prezbiterskom vijeću Zagrebačke nadbiskupije, a najavom Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije imenovan je članom Središnjeg pripremnog povjerenstva na kojoj je dužnosti ostao sve do smrti.
Tijekom više od 40 godina službe u Retkovcu ostavio je neizbrisiv trag u srcima i mislima svojih župljana koji „ne prođe dan a da se ne sjetimo i ne spomenemo našeg župnika Željka“. Svaki kamen, svaka cigla, svaka klupa, svaki kip i svaka slika u crkvi, svako stablo u dvorištu svjedoče u njegovoj vjeri u Boga, o njegovoj žrtvi, ustrajnosti i hrabrosti, o ljubavi prema Crkvi i svom narodu.
Župljani ga pamte kako često prije Mise šeta dvorištem s krunicom u ruci, a nakon Mise na dnu crkve zahvaljuje Bogu. Pamte njegove propovijedi, neizmjernu ljubav prema Majci Božjoj i sv. Josipu, pamte euharistijska klanjanja, Cenakul, svibanjske i listopadske pobožnosti… Mnogi pamte hodočašća u Rim, svečanosti proslave njegovog imendana, a posebno proslave župnog blagdana Obraćenja sv. Pavla.
„Nakon župnikove smrti ostala je velika praznina. Kad god dođem u našu crkvu, u mislima prebirem razne trenutke s njim koji su mi obilježili život, djetinjstvo i mladost. Vjerujem da je tako i s drugima. Ono što mi je posebno urezano u srce je proslava našeg župnog blagdana 2008., posljednjeg u životu župnika Željka. Bio je operiran dva mjeseca prije toga, oporavljao se na Kaptolu i nije mogao hodati, i tog dana nitko to nije očekivao - na večernjoj sv. Misi koju je slavio banjalučki biskup Franjo Komarica, ugledali smo na kraju procesije župnika: izmučenog, iscrpljenog i bolesnog. Cijela crkva mu je sa suzama u očima zapljeskala. Znamo da ga je to mnogo stajalo, ali nije mogao propustiti proslavu sv. Pavla i da ne bude s nama…“ - svjedoči jedna župljanka.
Danas, dvije godine nakon smrti mons. Juraka, njegovi župljani odlaze na Mirogoj i na svećeničku grobnicu polažu cvijeće i pale svijeće i mole se svom župniku. Mole se ne za župnika, nego župniku i, kako svjedoče, živom osjećaju njegovu prisutnost.
Tekst i foto: Verica Kraš Villa
