HR
Draga braćo i sestre, vjernici Crkve zagrebačke!
1. Pišem vam o svetkovini Pedesetnice kojom radosno zaključujemo vazmeno vrijeme, zahvalni za dar Duha Životvorca koji rađa, okuplja i obnavlja Crkvu. Po istome Duhu, koji je dan apostolima, mi iz naraštaja u naraštaj živimo radost Kristova uskrsnuća, osobito nedjeljom kada se okupljamo oko žive Božje Riječi i hranjeni euharistijskim darovima postajemo dionici novoga života.
Zaželio sam da ovo moje obraćanje u svojim zajednicama čujete na nedjelju Presvetoga Trojstva; na dan Gospodnji u kojem slavimo otajstvo Božje ljubavi, otajstvo života triju božanskih osoba: Oca, Sina i Duha Svetoga. Razlog pak moga pisma je dvostruk.
Naime, upravo se sada navršava prva obljetnica pohoda pape Benedikta XVI. Hrvatskoj. Još su u nama žive slike susreta i slavlja koja smo s njime prošle godine 4. i 5. lipnja (2011) slavili u Zagrebu. Ljubomorno čuvamo taj spomen kao dragocjeni dar cijeloj domovini, a osobito nama vjernicima. Sveti Otac je ostavio trag na koji se rado vraćamo; koji nas ohrabruje i pomaže da ne zaboravimo ono što je životno najvažnije. Progovorio je svakom segmentu našega vjerničkog i društvenoga života, a središnje je misno slavlje na zagrebačkoj obali Save bilo povezano s Prvim nacionalnim susretom hrvatskih katoličkih obitelji. Dok do vas dopiru ove moje riječi, Papa se nalazi u Milanu (1—3. lipnja 2012), gdje ću i osobno sudjelovati na slavlju Sedmoga svjetskog susreta obitelji pod geslom: »Obitelj: rad i slavlje«. Tako se naš prošlogodišnji susret, koji je Papinom nazočnošću povezao čitavu Crkvu, lijepo uklapa u ovogodišnje zajedništvo obitelji svega svijeta.
Osim tog spomena na Papin apostolski pohod i sve što smo živjeli »zajedno u Kristu«, kako bismo lakše uočili svoje poslanje u sadašnjosti, želim vam usmjeriti pozornost na nadolazeću Godinu vjere, koju će Sveti Otac otvoriti ujesen ove godine, a koja se nadovezuje na veliku tematiku nove evangelizacije, nastojanja da evanđelje po nama progovori novim žarom i proročkom snagom u suvremenosti.
2. Braćo i sestre, da bi se poniralo u dubinu otajstva Presvetoga Trojstva potrebno je srce, dodirnuto Božjim svjetlom. Samo s pomoću njega vidimo Ljubav koja je došla na svijet da bi se objavila u našoj konkretnoj povijesti. Objava Božje ljubavi, kako to pokazuje Biblija, događa se postupno, tako da se razni događaji iz povijesti spasenja sve jasnije sažimlju u izražaj velike istine: Bog je ljubav! Time čovjek prima na dar neprocjenjivu spoznaju da samo ljubav može naslutiti istinu o Bogu te da kršćanstvo naviješta Boga koji nije zatvoren u samoću, nego je trojstveno zajedništvo.
Za nas, u iskustvu povijesnoga tijeka vremena, Bog je događaj ljubavi koji postaje radostan zahtjev za svakoga kršćanina i kršćanku da svojim životom budemo odsjaj njegova Bića, ljubavi Presvetoga Trojstva. Premda Boga nitko nikada ne vidje i premda ga čovjek nikada ne može spoznati u punini i njegovoj veličini, tragom ljubavi sveti je Augustin s pravom naslutio, rekavši: »Ako vidiš ljubav, vidiš Boga.«
Bog se darovao čovjeku, otvorio se i prihvatio nas u svoje zajedništvo. Strah nastaje u čovjeku kada živi osamljenost i napuštenost. Naš Bog nas ne prepušta nama samima. On se objavljuje kao zajedništvo i uvodi nas u zajedništvo Presvetoga Trojstva po ljubavi. Sva su bića životno usklađena snagom koju prepoznajemo u riječi »ljubav«. Ipak, samo u čovjeku, obdarenom slobodom i razumom, ta snaga postaje istinski duhovnom, postaje odgovorna ljubav, kao odgovor Bogu i bližnjemu u iskrenom sebedarju. U tom darivanju samoga sebe u ljubavi, ljudsko biće pronalazi istinu o sebi i otkriva svoju sreću.
3. Među raznim poveznicama i slikama neizrecivoga otajstva trojedinoga Boga, koje kao vjernici dohvaćamo i živimo u vjeri, postoji ona bliska i razumljiva stvarnost koju nam Bog daruje po obitelji. Obitelj je pozvana biti zajednica ljubavi i života, zajednica u kojoj se susreće i živi isto dostojanstvo muškarca i žene, kao i njihova različitost koja omogućuje uzajamnost darivanja u punini ljudskosti.
Otajstvo zajedništva Presvetoga Trojstva za nas je vjernike onaj najdublji izvor razumijevanja radosti na koju je čovjek pozvan po braku i obitelji i koja se ne iscrpljuje u zemaljskim nastojanjima i ciljevima. Okvir zemaljskoga života i njegova ograničenost ne može dati konačni razlog ustanove obitelji, niti može zatvoriti djelovanje onoga Životvorca po kojemu nastaje ljudski i svaki drugi život.
Zbog važnosti obitelji, kao temelja ljudskoga života i društva, obitelj se u Papinu pohodu Hrvatskoj našla u središtu razmatranja. S Benediktom XVI. ponovno smo istaknuli vrijednosti obiteljskoga života i općeg dobra; učvršćivali jedinstvo, oživjeli nadu i zajedništvo s Bogom, koji je temelj suživota i društvene solidarnosti (usp. Govor u zračnoj luci u Zagrebu, 4. lipnja 2011.). Sveti Otac nam je usmjeravao pozornost, poučavao nas i poticao. Ne smijemo zaboraviti njegove riječi kojima se obraćao cijelom društvu. Naglasio je da Crkva daje velik doprinos društvu u oblikovanju savjesti, što započinje u obitelji. Upozorio nas je da se ta temeljna ljudska stvarnost danas, u Hrvatskoj i drugdje, mora suočavati s teškoćama i prijetnjama.
Koliko su te Papine riječi bile proročke za sadašnji društveni život u Hrvatskoj, vidi se po raznim pokušajima koje pratimo s vjerničkim pouzdanjem, ali i s ljudskom uznemirenošću: od prijedloga pojedinih zakonskih rješenja koja ne poštuju otajstvo života, braka i obitelji do agresivnog nametanja onih stavova u javnosti koji se suprotstavljaju zdravom razvoju obitelji, prijeteći time temeljima hrvatskoga društva i njegovim osnovnim vrijednostima.
4. Vrijedno je ponoviti ono što nam je Papa ostavio kao dijagnozu sadašnjih poteškoća: »Moramo nažalost ustanoviti da se, posebno u Europi, širi sekularizacija koja Boga života gura na rub te donosi rastuću razjedinjenost obitelji. Apsolutizira se sloboda bez odgovornosti za istinu, i njeguje se, kao ideal, individualno dobro preko potrošnje materijalnih dobara te površnih iskustava, ne vodeći računa o kvaliteti odnosa s osobama i o najdubljim ljudskim vrijednostima; ljubav se svodi na sentimentalni osjećaj i zadovoljavanje nagonskih poriva, bez nastojanja da se stvore trajne veze međusobne pripadnosti i bez otvorenosti životu. Pozvani smo da se odupremo tom mentalitetu!« Tomu dodaje i to kakav treba biti naš vjernički stav: »Uz riječ Crkve, veoma je važno i svjedočenje te zauzetost kršćanskih obitelji, vaše konkretno svjedočanstvo, posebno kao potvrda nepovredivosti ljudskoga života od začeća do njegova prirodnoga skončanja, što je jedinstvena i nezamjenjiva vrijednost obitelji utemeljene na braku i na potrebi zakonskih odredaba koje bi podupirale obitelji u zadaći rađanja i odgoja djece« (Hipodrom, 5. lipnja 2011).
Draga kršćanska braćo i sestre, odajem priznanje svima, a posebno onim vjernicima laicima koji neustrašivo javno ustaju u obranu života. Svemu što osjećamo da je neistina i da je štetno za čovjeka i za naš narod, svemu što vrijeđa dostojanstvo i prava djeteta i roditelja, trebamo se suprotstaviti promičući dobro i koristeći ona sredstva koja su primjerena istinskoj demokraciji i kršćanskom pozivu. Dragi vjernici, ohrabreni i Papinim riječima i njegovim svjedočanstvom, nećemo odustati od toga puta, bez obzira koliko visoka bila cijena, jer istina o životu i njegova ovisnost o Bogu nije dana nama na raspolaganje. To ne može biti predmet političkih ili nekih drugih dogovaranja i pregovaranja! Svaki kršćanin treba znati da je to jedna od graničnih crta na kojoj se potvrđuje ili niječe njegova vjernička pripadnost.
5. Upravo s tom osjetljivošću, osobito molitvom i crkvenim zajedništvom, pridružujemo se slavlju Sedmoga svjetskog dana obitelji u Milanu (1-3. lipnja 2012) koji se održava pod geslom »Obitelj: rad i slavlje«. Istaknute su dvije važne odrednice koje se tiču ljudskosti i koje svatko može razumjeti i u pluralnome društvu u kakvome danas živimo. Time se ističe i važnost ravnoteže u kojoj rad ne smije imati prevagu, posebno ne do te mjere da se izgubi temelj obitelji i da se zaniječe dublja razina koja počiva na božanskim odrednicama i progovara u iskustvu slavlja.
Iz rečenoga je razumljivo da postoje vrijednosti koje naizgled nemaju izravnu vezu s obitelji, ali su presudne za zaštitu i promicanje dostojanstva čovjeka i obiteljskoga života. Važno je osigurati mogućnost rada i ne dopustiti izrabljivanje; važno je truditi se oko zemaljske dobrobiti i blagostanja, ali se to ne smije događati na takav način da siromašni budu još siromašniji i da se neosjetljivost za potrebe drugih nesmetano širi. Sebičnost uvijek vodi u osamu i zasljepljuje pogled na druge. Upravo zbog toga je važno uočiti vrijednost slavlja u kojemu se susreću prošlost i sadašnjost, otvarajući obzore zbližavanju ljudi po spomenu na prošlo i pogledu na buduće; gdje se nalaze zajedno kultura i vjera; gdje se živi radost međusobnog dijeljenja, opraštanja, pomirenja, pročišćenja i obnove.
U hrvatskom se društvu upravo te odrednice dovode u pitanje, pri čemu se ostavlja dojam da ih se ne želi prožimati istinom. Zbog toga se i dalje povlače pitanja iz prošlosti na način koji vrijeđa žrtve, kako iz doba komunističke diktature, tako i iz vremena obrane hrvatske neovisnosti i slobode tijekom dvaju posljednjih desetljeća. Zbog toga smo često izloženi poticanju sukoba i stvaranju ozračja nezadovoljstva koje je lako stvoriti ako se ne utvrde kriteriji i ne zastupaju istinske vrijednosti za dobro domovine.
Kao Crkva radujemo se zauzetosti svih, bili oni vjernici ili ne bili, koji svojom osjetljivošću za poštivanje tih vrijednosti dižu svoj glas, stavljaju na raspolaganje svoje znanje i zauzetost, ne gledajući uske interese pojedinaca i skupina.
6. Braćo i sestre, svjesni da su razne suvremene krize povezane upravo s krizom vrijednosti, ali s još dubljom krizom odmaka od Boga, iz ovog pogleda na ozračje u kojemu se nalaze obitelji u Crkvi i društvu, pogled usmjerujem prema vremenu koje je pred nama.
Papa Benedikt rekao nam je u Zagrebu i ovo: »Kršćanska je obitelj posebni znak Kristove nazočnosti i ljubavi... Ona je pozvana dati poseban i nenadomjestiv doprinos evangelizaciji... Kršćanska je obitelj uvijek bila primarni put prenošenja vjere te i danas posjeduje velike mogućnosti za evangelizaciju u mnogovrsnim okruženjima« (Hipodrom, 5. lipnja 2011).
Vođen duhom nove evangelizacije, papa Benedikt XVI. najavio je da će 11. listopada ove godine započeti Godina vjere, a trajat će do 24. studenoga 2013. godine. Milosna je to ponuda za naš osobni život, za naše obitelji kao i za zajednice vjernika. Tijekom Godine vjere živjet ćemo razne inicijative na više razina, od općecrkvene, svehrvatske do nadbiskupijske, župne i osobne. Radosno ponovno otkrivanje dara vjere vodi prema predanijoj molitvi, razmatranju i življenju koje je u skladu s istinama vjere.
Početak Godine vjere namjerno je doveden u vezu s pedesetom obljetnicom početka Drugoga vatikanskog koncila (11. listopada 1962) i s dvadesetom obljetnicom objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve (11. listopada 1992), po kojima su se iskristalizirali nosivi izričaji nauka i crkvenoga duha u naše vrijeme.
S jedne strane smo iznenađeni, a s druge strane zbunjeni činjenicom da su vjernici prisutni u svim slojevima društva, u raznim zvanjima i na raznim mjestima društvenog života, a da se ta prisutnost ne osjeća u onoj snazi koja može pomoći da se u društvu više uprisutne kršćanski stavovi. Nažalost, suočeni smo i s prilično velikim vjerskim neznanjem. Kultura površnosti i svođenja svega na zabavu ne pogoduje dozrijevanju u vjeri, što ima teške posljedice na odgoj i obrazovanje djece i mladih kojima se tako uskraćuje pristup onomu bogatstvu koje je iznjedrilo najljepša djela u kulturi našega naroda.
7. Godina vjere prigoda je za nas vjernike da se dublje oslonimo na temelj, na susret s Osobom i događajem Isusa Krista. »Godina vjere želi pridonijeti novomu obraćenju Gospodinu Isusu i ponovnomu otkrivanju vjere kako bi svi članovi Crkve bili vjerodostojni i radosni svjedoci uskrsloga Gospodina u današnjem svijetu, koji su kadri mnogim ljudima koji traže Boga pokazati 'vrata vjere'« (Kongregacija za nauk vjere, Nota s pastoralnim smjernicama za Godinu vjere, 6. siječnja 2012).
Godina vjere vrijeme je u kojem nam Bog u Crkvi želi pružiti milosne plodove radosti koji su uvijek u životnoj igri traženja i pronalaženja Boga te potrebe za jačanjem oslonaca. Kako piše sv. Katarina Sijenska: »Ti si, o vječno Trojstvo, poput duboka mora, u kojemu čim više tražim, tim više nalazim; i čim više nađem, tim više raste žeđ da Te tražim« (Dijalog Providnosti, 167). Draga braćo i sestre, neka nas sve Gospodin jača na životnome putu, a zagovor Blažene Djevice Marije, predivne škrinje vjere i vjernosti, kao i zagovor svjedokâ vjere, osobito blaženog Alojzija Stepinca, neka nam otvara vrata radosti vjere.
Sve vas u Gospodinu pozdravlja i blagoslivlja vaš nadbiskup,
Josip kardinal Bozanić, v. r.
Zagreb, o svetkovini Pedesetnice 2012. godine.
