Aktualnosti

Knjiga „Alojzije Stepinac Pillar of Human Rights“ autorice dr. Esther Gitman predstavljena je u srijedu 13. veljače na Hrvatskome katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Knjigu, objavljenu u nakladi Kršćanske sadašnjosti, predstavili su urednik izdanja izv. prof. dr. Mario Kevo, politička analitičarka i publicistkinja Višnja Starešina i autorica. Dr. Gitman u knjizi ispituje kako je i zašto mladi svećenik iz ruralne Hrvatske sredinom svojih tridesetih postao junakom svoga naroda, Katoličke Crkve i mnogih ljudi diljem svijeta. Pojasnila je da su skidanjem oznake tajnosti s obavještajnih podataka SAD-a prema odredbama američkog Zakona o otkrivanju nacističkih ratnih zločina iz 1998., mnoga jednostrana gledanja zamijenjena nijansiranijim inačicama uloge koju je Alojzije Stepinac imao u drami II. svjetskog rata.

„I moje istraživanje pokazuje kako je Stepinac snažno osuđivao kršenje ljudskih prava zakonima usmjerenima protiv Židova, Srba i Roma te da je u svakoj prigodi zahtijevao povratak na Božji zakon.

Kad su 1941. dvojica njegovih svećenika i šest redovnica kao Židovi bili oslobođeni nošenja žute Davidove zvijezde, koju su nacisti namijenili da bude sramotan znak, Stepinac je svečano izjavio: ‘Zamolio sam te svećenike i časne sestre da nastave nositi ovaj znak pripadnosti narodu u kojem je rođen Naš Spasitelj sve dok ga budu morali nositi i drugi’“, ispričala je dr. Gitman.

Istaknula je da je Vatikan nekoliko puta Stepincu ponudio da odabere drukčiji tip života, ali njegova savjest i njegovo snažno uvjerenje u neotuđiva prava svake osobe da živi život koji mu je dao Stvoritelj, motivirale su ga da ostane u Zagrebu i da se skrbi za tisuće žrtava koje su potpuno ovisile o njemu ‒ ponajprije njegovi župljani, ali i mnogi drugi koje su nacistički i ustaški režimi odbacili: poput 58 starijih Židova, siročadi, 1000 Židova u mješovitim brakovima. Jednom je Stepinac doznao da je Bastianini, tadašnji guverner Dalmacije, namjerio poslati natrag ustašama u NDH izbjeglice. Stepinac i opat Marcone, vatikanski vizitator, odmah su djelovali tvrdeći kako je većina izbjeglica preobraćenika na katoličanstvo te kako je njihova dužnost da ih spase. Uz pomoć ministra vanjskih poslova Vatikana Maglionea, uspjeli su dobiti dozvole za sve židovske izbjeglice da ostanu u talijanskim okupacijskim zonama. Ondje je preživjelo približno 5000 Židova, 1000 na Korčuli, 3600 na otoku Rabu, a neki su se raštrkali posvuda.

Stepinčev je život bio u opasnosti tijekom ovih pothvata i u nekoliko je navrata zatvaran. Pošteđen je tek zahvaljujući ljubavi, divljenju i odanosti svog naroda, rekla je autorica.

Proučavajući neistražena područja spašavanja Židova u NDH unutar šireg konteksta povijesti holokausta, dr. Gitman željela je osporiti raširenu percepciju nekih povjesničara, među njima i dvojice Izraelaca, te srbijanskog režima, da je sve hrvatsko stanovništvo tada i sada krivo za zločine koje su počinili ustaše. Stepinčevi tužitelji ne spominju da je Stepinac, za razliku od mnogih drugih, odlikovan u Prvom svjetskom ratu i da su 150.000 Hrvata bili partizani, uključujući članove Stepinčeve obitelji, pojasnila je dr. Gitman.

Spomenula je da je Stepinac vođama NDH izrazio zabrinutost, upozoravajući ih da su njihove nehumane politike protiv Židova i drugih poprimile totalitarni karakter koji prijeti nanijeti veliku štetu hrvatskom narodu i Katoličkoj Crkvi u godinama pred njima. Rekao je: „Zbog zlobnog ponašanja Pavelićeva režima, hrvatski će narod snositi punu odgovornost za ustaško ponašanje, kao i za rast komunizma“.

U Hrvatskom državnom arhivu otkrila je 420 peticija u korist Židova, koje su potpisale tisuće ljudi, a koje pokazuju da su zabrinuti građani od svoje vlasti očekivali odgovor. Stepinčeva pisma, kao i ona njegovih župljana, upućena su i Anti Paveliću i ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću te je u njima izražena uznemirenost zbog ponašanja vlasti. Stepinac je pravilima Crkve, Haškim i Ženevskim konvencijama bio obvezan održavati kontakt s okupacijskim snagama zbog javnog reda i mira. Stepinac je morao moći razgovarati s Pavelićem zato što je poglavnik bio jedini kontrolni autoritet koji je mogao ublažiti teror i ubojstvo, pojasnila je dr. Gitman.


Istaknula je da je Stepinac osuđivao nacizam, fašizam, komunizam i nečovještvo ustaša, a tijekom ratnih godina pridržavao se jedne maksime: stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. Unatoč tomu, Stepinac je shvatio da je njegova najsvetija dužnost, kao predstavnika Katoličke Crkve, da podigne svoj glas protiv ustaškog ponašanja.

Dr. Gitman pojasnila je da je kao starozavjetni prorok Stepinac ostao neumoljivo vjeran svojoj Crkvi i naravnim zakonima.

„Postao je glas savjesti tijekom triju uzastopnih i oprečnih diktatorskih režima. Branio je nauk Crkve te je na taj način pokazao kako čovjek vjere, prilagođen univerzalnim zakonima, shvaća jedinstvo svijeta u njegovim različitostima. U svojim je propovijedima, pismima te cijelim svojim životom i smrću Stepinac utirao izlaz iz krize koju je stvorila nacistička Njemačka, kad je svijet podijelila na rase, kao i komunisti na političku teokraciju“, rekla je autorica.

„Stepinac je predstavljao hrvatske vrijednosti i vrijednosti zapadne civilizacije svojom neprestanom obranom: slobode i vrijednosti pojedinca kao samostalne jedinke; slobode i poštovanja vjeroispovijedi; slobode i poštovanja svake rase i narodnosti; slobode i poštovanja privatnog vlasništva kao temelja osobne slobode pojedinca i obitelji; te slobode i poštovanja prava svakog naroda na potpuni samostalni razvoj narodnog života“, pojasnila je dr. Gitman.