Objavljeno: 11.07.2015.
Umirovljeni svećenik Zagrebačke nadbiskupije, kanonik i dugogodišnji suradnik trojice kardinala mons. Vladimir Stanković preminuo je u subotu 11. srpnja u Svećeničkom domu sv. Josipa u Zagrebu, u 86. godini života i 60. godini svećeništva.
Pokojnikovo tijelo bit će izloženo u crkvi Krista Kralja na zagrebačkom Mirogoju u srijedu 15. srpnja. U 11 sati sprovodnu misu predvodit će zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, nakon koje će biti ukop u kanoničku grobnicu.
Biografija mons. Vladimira Stankovića
Mons. Vladimir Stanković rođen je u Kutini 24. veljače 1930. godine. Pučku školu polazio je u rodnom gradu, a Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu, gdje je 1949. godine maturirao. Na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu studira od 1949. godine uz stanku za vrijeme odsluženja vojnoga roka (1952.-1954.). Diplomirao je 3. veljače 1957.
Za svećenika ga je 29. lipnja 1956. godine u zagrebačkoj katedrali zaredio nadbiskup Franjo Šeper, a mladu misu imao je 15. srpnja u Kutini. Službovao je kao kapelan od 1957. godine u župi Uzvišenja sv. Križa u Sisku, a u tom gradu 1961. godine imenovan je župnikom novoutemeljene župe Pohoda BDM. Od 1963. do 1968. bio je nadbiskupski tajnik i bilježnik NDS. U Rimu je pratio nadbiskupa Šepera na Drugom vatikanskom saboru. Bio je i član Uprave-direktorija vjerskih novina Glas Koncila.
Godinu dana obnašao je službu župnika župe sv. Blaža u Zagrebu. Od 1969. do 1999. ravnatelj je dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, a u isto vrijeme je i tajnik i voditelj Ureda Vijeća BK za hrvatsku migraciju. Od 1970. do 1975. bio je član Vatikanskoga ureda "Consilium superius pro migrationibus". Papa Pavao VI. dodijelio mu je 1973. godine naslov monsinjora.
Mons. Stanković bio je predstavnik BKJ pri Međunarodnoj komisiji za migracije u Ženevi od 1975. do 1989., a od te godine sljedećih deset godina bio je "Ecclesiastical assistant" pri ICMC u Ženevi, na što ga je imenovao Državno tajništvo Svete Stolice.
Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu bio je predavač (1989.-2000.) u predmetu "Theologia pastoralis migrantium".
Kanonikom magistrom Prvostolnoga kaptola zagrebačkog imenovan je 21. travnja 1988. Bio je i predsjednik Središnjeg odbora Caritasa BKJ (1989.-1993.), predsjednik Hrvatskog Caritasa (1993.-1998.), član Upravnog vijeća izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost (1994.-2011.), član Upravnog vijeća dječjeg vrtića "Sunce" u Đulovcu (1995.-2005.), član Upravnog vijeća klinike za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević" u Zagrebu (1993.-2000.), predsjednik Upravnog vijeća "Ljekarne Diakonia" Hrvatskog Caritasa, član Upravnog vijeća Hrvatskog Caritasa, generalni vikar Zagrebačke nadbiskupije i moderator Nadbiskupskoga duhovnog stola (1998.-2006.), predsjednik Odbora za gradnju Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu (1998.-2005.), predsjednik Odbora Zagrebačke nadbiskupije za doček pape Ivana Pavla II. (1998.), kao i član raznih upravnih tijela Zagrebačke nadbiskupije: Zbora savjetnika, Prezbiterskog vijeća, Ekonomskog vijeća, Povjerenstva za kulturna dobra, Odbora za sakralnu umjetnost, Odbora za obnovu katedrale, Odbora Doma sv. Josipa (1998.-2006.).
Kanonikom kustosom Prvostolnog kaptola zagrebačkog imenovan je 12. prosinca 2005. Godine 2006. imenovan je sucem u kauzi beatifikacije službenice Božje Marice Stanković, a 2007. voditeljem Ureda za vezu s rimskom postulaturom u kauzi Bonifacija Pavletića o kojemu je objavio knjige i letke. Zadarski nadbiskup Ivan Prenđa imenovao ga je generalnim tajnikom Hrvatskog ogranka Svjetske konferencije religije za mir.
Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je 1996. godine Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske. Papa Ivan Pavao II. dodjeljuje mu 19. studenoga 1999. odličje "Pro Ecclesia et Pontifice". Godine 2008. primio je Nagradu za životno djelo Grada Kutine.
Kroz gotovo trideset godina (1970.-1999.) prati naše biskupe, a najviše kardinala Franju Kuharića na pastirskim pohodima hrvatskim iseljenicima u SAD i Kanadi (15 puta), u Australiji (8), u Južnoj Africi (4), te po dva puta u Novom Zelandu i zemljama Južne Amerike. U zemljama Zapadne Europe bio je svakog mjeseca. Za njegova upravljanja Hrvatskom inozemnom pastvom osnovano je u cijelom iseljeništvu 110 novih misija.
Za svoje studente predmeta o pastoralu selilaštva izdao je više prevedenih knjiga s područja pastorala selilaca, a najvažnije mu je djelo enciklopedijskog izdanja zbornika "Katolička Crkva i Hrvati izvan domovine". Nakon smrti kardinala Kuharića objavio je petoknjižje "Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu" koje prati zagrebačkog nadbiskupa po svim kontinentima. Na stotine članaka i reportaža o Hrvatima izvan domovine objavio je u Glasu Koncila, Kani i drugim vjerskim listovima.
Jedan je i od utemeljitelja Zaklade za stipendiranje studenata Sisačke biskupije koja nosi ime sluge Božjeg Ivana Bonifacija Pavletića.
