Aktualnosti

Foto: Bl. Alojzije Stepinac pješaći Majci Božjoj Bistričkoj.

Ususret hodočašću vjernika grada Zagreba Majci Božjoj Bistričkoj, koje se ove godine održava od 8. do 10. rujna, a koje je u znaku 120. obljetnice rođenja bl. Alojzija Stepinca i 20. obljetnice proglašenja blaženim, objavljujemo propovijedi koje je Blaženik održavao prigodom tradicionalnih Zagrebačkih hodočašća za vrijeme njegove pastirske službe zagrebačkog nadbiskupa.

U nastavku pročitajte propovijed bl. Alojzija Stepinca na Zagrebačkom hodočašću 7. srpnja 1940. godine: 

»Tko mene nađe, naći će život i crpsti spasenje od Gospoda!« (Izr 8, 53) Ove riječi Svetoga Pisma dolaze i meni na pamet, dragi hodočasnici, u času kad vas gledam sabrane u tolikom broju pod vodstvom gradskog načelnika, da ispunite stoljetni zavjet grada Zagreba prema Majci Božjoj, a na početku hrvatske svete jubilarne godine.

Kao crvena nit provlači se kroz našu tisućutristogodišnju povijest na ovom raskršću dvaju svjetova živa vjera hrvatskoga puka, da nema nigdje boljeg zagovornika kod Boga i pomoćnika u nevoljama nego je Ona, koja je dojila Spasitelja svijeta, a koju je već ona priprosta žena iz puka proglasila blaženim riječima: »Blago utrobi, koja te je nosila i grudima koje si sisao!« (Lk 11, 29)

Ta vjera prožimala je hrvatskog seljaka, koji je u znoju lica orao njivu svoju. Ta vjera prožimala je njegove kraljeve i plemstvo domaće krvi. Ta vjera prožimala je hrvatskog vojnika u dugim stoljetnim nadčovječnim borbama s Turcima. Ona prožima još i danas golemi dio članova hrvatskog narodnog organizma: neuke i učene, siromašne i bogate, muške i ženske, staro i mlado, djecu i starce, zdrave i bolesne. Sveti lik Majke Božje postavlja on u kući i na polju, u crkvi i na groblju, na raskršćima cesta i puteva. Njezin sveti lik vijao se na njegovim bojnim zastavama u bojevima s Turcima. Njezin sveti lik visi mu nad krevetom. Nju gleda već kao maleno dijete i Njoj upravlja zadnji pogled prije nego ispusti dušu. K Njoj ide svaki dan u svibnju, najljepšem mjesecu godine. Njoj u čast gradi velike crkve i male kapele. Njoj pjeva najljepše pjesme i u veselju i u tuzi, ali uvijek s istom vjerom u srcu, da mu preko Nje dolazi život i spasenje.

»Tko mene nađe, naći će život i crpsti će spasenje Gospoda!« To je vjera Crkve Katoličke, koja već stoljećima zazivlje Majku Božju riječima litanija – Pomoćnice kršćana, moli za nas! To je vjera Crkve, kojoj Hrvat pripada već trinaest vjekova. Ta vjera nije ga prevarila u prošlosti, koja je bila tako burna. Već u najranije doba naše povijesti vidimo pokušaj, da se naš narod otrgne od stijene, na kojoj je Krist sagradio Crkvu Svoju i prevede u shizmu, kojoj je jedna od čudnih osebina, da se neobičnim prkosom opire od Boga postavljenom zakonitom auktoritetu. Zar je slučaj, da je taj pokušaj propao već u začetku? Ili ne vidimo li već tu majčinsku ruku One, za koju Crkva govori u Svetoj misi: »Raduj se, Djevice Marijo; sva krivovjerja sama si uništila!«

Provala Turaka i ogromna njihova nadmoć bila je po sebi sasvim dovoljna, da nas potpuno istrijebi sa lica zemlje. A ipak vidimo tu tristogodišnji otpor, kakvome jedva ima primjera u svijetu. Tko će pametan reći, da je to samo naše djelo? Nije li tu u prvome redu pomoć i zagovor kod Boga One, koju sveta Crkva nazivlje »Terribilis ut castrorum acies ordinata – strašna kao uređen bojni red« (Pj 6, 3). Za tu bi se dobu moglo reći ono što danas pjevamo u pjesmi: – Hrvat za križ boj je bio sveti, vodio ga ljiljan-barjak Tvoj!

Izbrojiv sve teške događaje prošlosti, možemo odmah nadovezati punu nade molbu za pomoć u budućnosti: Nova neman križu časnom prijeti, silna Djevo na braniku stoj! Ta se neman krije pod raznim formama, no isti im je cilj, da u našem narodu zatru vjeru u živoga osobnog Boga i onemoguće svako djelovanje Kristove Crkve. Tu je prava neman slobodnog zidarstva, koje je perfidnim podzemnim radom uspjelo da nekoliko decenija truje hrvatski narodni život i da najgore prljavštine zaodjene velikom krijeposti napretka i koje, nakon što je tolike narode i države u Europi i drugud već gurnulo u bijedu i propast, ne prestaje rovariti ni danas u našoj domovini.

Tu je neman krvave Kominterne, koja nam hoće silom namjesto kulta pravoga i živoga Boga narinuti kult običnih zločinaca, kojima su usta puna hvale o velikim djelima komunizma, a ruke krvave i zaprljane od krvi pojedinih nevinih žrtava muževa i žena, mladića i staraca; kojima su usta puna pričanja o socijalnim reformama, a u isto doba pucaju radnicima i seljacima kosti pod knutom bezobzirnog novog birokratizma, koji omogućuje razuzdan život nekolicini silnika na grbači ispaćenog puka; kojima su usta puna pričanja o komunističkom raju, ali kojeg raja pod smrtnom kaznom nitko ne smije ostaviti ni prekoračiti, kad bi htio, da ne oda možda, koliko se laži sakriva u sistemu, koji nema veze s Bogom.

Očevi su i djedovi naši upirali u svakoj pogibelji svoje oči k Onoj, koja je osjetila svu bol ugroženih, progonjenih i ispaćenih, kad je nevino dijete Isusa nosila na svojim rukama bježeći pred krvnikom Herodom u Egipat. Nju su instinktivno zazivali u pomoć naši junaci, da im bude na pomoć u teškim bojevima Ona, koja nije drhtala pod križem Raspetog Sina pokraj razularene mase. Njoj se danas klanjamo u dubokoj zahvalnosti na početku naše jubilarne godine i mi svi, za sva dobra koja nam je isprosila u prošlosti. Nju molimo, da nam pomogne i u budućnosti te ostanemo vjerni Bogu i zakonu Njegovom, strpljivi u nevoljama, neustrašivi u pogibeljima, odvažni u djelima, jaki u bolima, došlo što mu drago. Nju molimo, da nam isprosi od Boga oproštenje svih krivica, koje je naš narod počinio u prošlosti, kad ju je Bog odredio, da bude utočište svih griješnika.

A ako se možda kome pričinja, da pretjerujemo u našim riječima hvale Majci Božjoj, onda završujemo, stavljajući pred oči svim takvima ono, što je rekao sveti lvan Zlatousti: »Veliko je uistinu čudo uvijek bila Blažena Djevica Marija. Jer što je ikad bilo od Nje veće ili slavnije u svim vremenima ili se je moglo naći? Ona je jedina nadvisila nebo i zemlju svojom veličinom. Jer što je od Nje svetije? Ni proroci niti apostoli, ni mučenici, niti patrijarhe, ni anđeli, niti prijestolja, ni gospodstva, niti serafini niti kerubini, niti se je konačno moglo što naći veće ili uzvišenije među stvorenim stvarima bilo vidljivim bilo nevidljivim.

Ista je službenica i Mati Božja, ista Djevica i Bogorodica. Ovo je Mati Onoga, koji je od Oca rođen prije svakoga početka i kojega anđeli i ljudi priznaju Gospodarom sviju stvari. Hoćeš li znati, koliko je ova Djevica uzvišena nad nebeskim gospodstvima? Ona stoje sa strahom i trepetom pred Gospodom, pokrivajući lice svoje, a ova prikazuje ljudski rod Onome, kojega je rodila. Po Ovoj postižemo i oproštenje grijeha naših. «Zdravo, dakle, Majka, Djevice, ukrase Crkve naše, slava i čvrstoća: moli revno za nas Isusa Krista, Sina Tvoga i Gospodina našega, da na dan suda uzmognemo postići preko Tebe milosrđe i dobra, koja su pripremljena onima, koji Boga ljube, po milosti Gospodina našega Isusa Krista: s kojim Ocu ujedno i Duhu Svetome, slava i čast i vlast, sada i u vijeke vijekova – Amen.