HR
„Prošlo je i tih tjedan dana. Pomalo tužan, ali ipak više sretan i zahvalan Bogu na takvoj privilegiji. Tek sada mi u misli dolaze slike i mnogi događaji koje smo proživjeli. Zaista sedam prelijepih dana, ispunjenih Duhom i ljubavlju, igrom i veseljem, slogom i marljivošću, molitvom i zajedništvom s Kristom. Bila je to prilika da se duhovno obnovimo, odmorimo, nešto naučimo, a i podsjetimo na ono što posjedujemo u sebi.“ Tako jedan od sudionika prve skupine mladih koji sudjeluju na ovogodišnjem, 9. po redu animatorskom ljetu, opisuje svoje dojmove.
Ovogodišnje 
animatorsko ljeto prožimaju teme slobode, odgovornosti i savjesti – naizgled veoma lak zadatak postavljen pred mlade animatore. Ipak svi redom priznaju kako su na animatorskom ljetu dobili priilku promišljati o ovim temama na jedan sasvim nov način, a to su činili uz pomoć svojih svećenika vlč. Ivice Budinšćaka, vlč. Milana Dančua i vlč. Branka Riseka te animatora Valentine Gusić, Marka Barišića i Ivana Burića. „Naši mladi i vedri duhovnici pomagali su nam i nadahnjivali nas kada bismo zastali, a animatori su bili stvarno strpljivi, humoristični i prije svega jako kreativni i uporni. Imali smo slobodu duha, no uspijeh je zahtjevao odgovornost koja je zavisila o našoj savjesti”, objasnio je Mario.
„Radionica o slobodi posebno me se dojmila zbog toga što nikad nisam razmišljala o tome koliko je sloboda važna za naš život, nikada nisam razmišljala o slobodi na tako dubok način kao kada smo o njoj raspravljali na radionici“, rekla nam je Mirela. Sve tri teme usko su povezane stoga je Mirela zaključila kako je za osjećaj slobode bitno imati čistu savjest, a „zadržavanjem našeg ljudskog dostojanstva, sposobni smo živjeti u slobodi“. Pred mlade je kao primjer stavljen bl. Alojzije Stepinac koji je fizički bio zarobljen, ali je njegova vjera bila ono što ga je činilo slobodnim, primjetila je Mirela.
Rast zajedništva
Opet otići na animatorsko ljeto u Malom Lošinju. To sam želio, i to mi je bio san otkako je završio moj prvi boravak tamo 2010. godine. Ovaj puta je bilo malo drugačije jer sam otprilike znao što me čeka - program tokom cijelog dana, stjecanje novih prijateljstava, druženje s velikim brojem mladih ljudi koje sam tek upoznao - predobro! Pjesma, skečevi, igre, rođendani, vicevi od naših vicmahera, kateheze na teme slobode, odgovornosti i savjesti, te oduševljeno slavljenje Krista. Stvarno nešto predobro, neopisivo lijep osjećaj. Od prvog ulaska u bus, pa do dolaska na Lošinj, svi smo se nekako malo čudno gledali, ali kako je krenulo upoznavanje navečer, na kraju prvoga dana, tako je krenuo smijeh, odnosno put ka „puštanju kočnica“ u našem upoznavanju i zbližavanju. Možete misliti kako je bilo tužno rastajati se, zadnji dan, na povratku u Zagreb, odnosno Karlovac. Tako je naše zajedništvo raslo iz dana u dan, izlet na Susku, putovanje brodićem do Suska, a osjećaj je kao da te iste ljude koje sam poznavao par dana, poznajem godinama. (Bruno)
I tema 
odgovornosti tek je naizgled jednostavna, rekla nam je Katarina. „Animator nam je postavljao pitanja iz kojih su rasle rasprave te smo zajedno dolazili do zaključaka. Jedan od njih je da uz sve veću slobodu dolazi i sve veća odgovornost. Svatko je odgovoran za svoje postupke i treba biti spreman prihvatiti posljedice za svoje postupke, kakve god one bile“, objasnila je. Ekološka odgovornost zajednička nam je svima, ali o njoj premalo razmišljamo. Katarina nam je objasnila kako se čovjek zapravo neodgovorno ponaša prema prirodi misleći: „Neda mi se ići do posebnog smeća za sprejeve pa ću svoj dezić baciti u obično smeće. To sigurno neće naštetiti!“ Upravo takva razmišljanja, zaključila je Katarina, su i dovela do onećišćenja današnjih razmjera. Sve što su naučili u radionicama, mladi su morali prezentirati i kroz skečeve. „Čovjek se zaista zapita što sve čini, koliko je slobodan i koliko je odogovoran. Sjetiš se da nisi jedini i da moraš misliti i na dobrobit ljudi koji su oko tebe i koji će doći nakon tebe“, zaključila je Katarina.
Razbiti zid predrasuda
I kada se sjetim prvog dana, svi pomalo zbunjeni i “prestrašeni“ pomalo nesigurni, razbili smo zid predrasuda i prepustili se međusobnom upoznavanju, te upoznavanju Krista Isusa i istinskog zajedništva. Već sredinom tjedna mogla se je vidjeti drastična promjena, osjetiti jedinstvo i sklad. Zaboravio sam što je to biti tužan, jer uz takve ljude to je nemoguće. I tako kroz sva ta bogastva druženja i radionica, darivanja i zajedničkih iskustava došao je zadnji dan gdje smo svi bili pomalo tužni, ali ipak prezahvalni na novim prijateljstvima. (Mario)
I 
posljednja, ali nikako manje važna – savjest. Razmišljanja o katehezi o savjesti s nama je podijlio Bruno. „Uz pomoć vlč. Branka saznao sam da je savjest više dar Božji nego što je to zapravo glas u nama. To je dar koji prihvaćamo ili odbijamo, ili ga ostavljamo neotpakiranim, ali svakako ga svaka osoba dobije“, otkrio nam je Bruno priznajući kako je prije savjest doživljavao isključivo kao glas u sebi koji mu govori što je dobro, a što zlo. „To je bilo ono što bih na prvu rekao kada bi me pitali što je savjest - prije te radionice, naravno. Kasnije mi ipak dolazi u glavu da to nije tako jednostavno, da savjest treba i „odgajati“, kako bismo je izgradili tako da točno znamo što možemo, a što ne, ali i što želimo, a što ne napraviti u određenoj situaciji.“, rekao je Bruno i dodao kako „savješću stvaramo jaču osobu u sebi, upotpunjujemo se i usrećujemo“.
Posebnost 
animatorskog ljeta jest dan šutnje. Prilika je to da mladi uđu dublje u svoju nutrinu. Lucija nam je iskeno priznala da nije baš bila sigurna može li provesti dan, a da ne progovori niti jednu riječ, no izdržala je. Dan proveden u tišini, bez mobitela koji su kao simbolična gesta predani Povjereniku, ostavio je dubok dojam na mlade. „Šutnja je trajala od 11 do 17 sati, a započela je klanjanjem pred Presvetim. Šutnja je počela. Sve je tiho i smireno. Svi smo u svojim mislima. Izmjenjujemo se u kapelici i molimo“, prisjeća se Lucija.
„Tišina - pitam se što je to? Pogledah oko sebe i odjednom vidjeh i osjetih tišinu. Osjećala sam se kao u nekom snu. Oko mene mladi ljudi skrušeno sjede i mole, odlaze u kapelicu i razmišljaju o životu, vjeri, Bogu… i onome što ih se najviše dojmilo. Promatrajući ih tako shvatila sam da nam je tišina dobro došla jer smo upravo u tom vremenu bili posvećeni sami sebi i razmišljali smo o onome što imamo, što bismo željeli imati, a najvažnije preispitivati sami sebe – kakvi smo zapravo!“, podijelila je Lucija s nama svoje dojmove.
Pođite po svem svijetu...
Kada se sjetim prvog dana i razmišljanja: „Tko su ovi ljudi, kako ću ja s njima?“... I onda krene dan po dan. Prvo upoznaš ljude iz svoje sobe, oni su prvi koje ujutro vidiš i zadnji koje čuješ navečer u mraku. Kroz razne zadatke upoznaješ ljude i surađuješ ne znajući od kuda dolazi to silno povjerenje u njih. U jednom trenutku shvatiš da im vjeruješ. Kroz radionice ih upoznaješ i uvidiš njihova razmišljanja i uvijek se iznova zadiviš. Svi smo zajedno tamo, u isto vjerujemo i slično živimo. To daje snagu. U tjedan dana, kada gledaš i slušaš samo njih, prožive se nezaboravni trenuci koji vas zbliže. Na kraju uvijek padne suza, jer teško se rastati. Teško je napustiti taj predivni svijet Malog Lošinja, ali Isus nas je poslao po svem svijetu propovjedati evanđelje svemu narodu! (Katarina)
Autor: Valentina Gusić
Fotografija: Matea Neralić
