Aktualnosti

Fotografija preuzeta s Cathopica

Mons. Piero Marini

Obrednik De sacra communione et de cultu mysterii eucharistici extra Missam (1973.), kao plod koncilske obnove, nadilazi stara teološka polazišta kongresâ, prihvaćajući sa stanovitom razboritošću nova usmjerenja usvojena s kongresa u Münchenu. »Euharistijski kongresi, uvedeni u novije vrijeme u život Crkve kao jedinstvene manifestacije euharistijskoga kulta, trebaju se poimati kao statio, tj. ‘postaja’ zauzetosti i molitve, na koju jedna zajednica poziva cijelu mjesnu Crkvu, ili jedna mjesna Crkva poziva druge Crkve istoga kraja, istoga naroda ili cijeloga svijeta, da bi zajedno produbili neki vidik euharistijskoga otajstva i iskazali mu javno štovanje, u savezu ljubavi i jedinstva.« (br. 109)

Pojam statio predstavljen je kao jedna postaja zauzetosti i molitve, postaja na koju jedna zajednica poziva cijelu Crkvu, »s punim sudjelovanjem mjesne Crkve i znatnom prisutnošću drugih mjesnih Crkava«. Na taj način, misao o statio orbis ili statio nationis postaje ideja slobodno nadahnuta antičkom statio urbis, nadilazeći ranije spomenute ekleziološke poteškoće.

Ciljevi euharistijskoga kongresa (produbljenje nekog vidika euharistijskoga otajstva i njegovo javno štovanje), ostvareni u svêzu ljubavi i jedinstva, prizivaju, osim toga, na temeljne aspekte euharistijske ekleziologije, čije je sjeme, raspršeno u raznim dokumentima Drugoga vatikanskog koncila, doživjelo znatan razvoj u enciklici Ecclesia de Eucharistia pape Ivana Pavla II. i u apostolskoj pobudnici Sacramentum caritatis Benedikta XVI.

U spomenutome Obredniku povijesni i teološki razlozi nastanka i razvoja euharistijskih kongresa predstavljeni su na dosta radikalan način. Pogledajmo kako.
 

Polazeći od dokumenta De sacra communione, kultna dimenzija koja je obilježavala euharistijske kongrese prije Koncila, tj. euharistijska pobožnost, sada biva usredištena na slavlje euharistije, Kristova vazmenoga sakramenta, darovanoga da bi svijet imao život.

Sve do Drugoga svjetskog rata na euharistijskim kongresima naglasak je bio stavljen poglavito na procesiju u kojoj se ocrtavao sav sjaj toga događanja. U Montrealu je, tako, procesija trajala sedam sati, na Malti i u Budimpešti je bila upriličena na čamcima, u Beču se razvila po Ringu… Misa, premda slavljena u svečanome pontifikalnom obliku, bila je poimana kao događaj drugotnoga značaja. Pričest je, naposljetku, tvorila treću ‘točku’ programa i bila »veličanstveno zatvorena u samu sebe«, kao što se to činilo još od 18. st. U takvom fragmentiranome poimanju, ideja o obnovi drevne statio omogućavala je da se ponovno uspostavi jedinstvo euharistijskoga otajstva i njegovoga slavljenja: »euharistijsko slavlje bit će, uistinu, središte i vrhunac svih nastojanja i svih oblika pobožnosti« (Sveta pričest i štovanje euh. otajstva, 112a).

Polazeći od toga, određuje se da »slavlja Božje riječi, katehetski susreti i javna zborovanja budu usmjereni k produbljenju neke predložene teme, a njezini se praktični vidici jasnije i plodonosnije izlože« (112b).

Svoje mjesto u programu trebaju naći i molitva i tradicionalni oblik euharistijskoga klanjanja: »neka se omogući prigoda za zajedničku molitvu i za produženo klanjanje pred izloženim Presvetim sakramentom u unaprijed određenim crkvama koje će biti najprikladnije za te pobožne vježbe« (112c).

Sve to usmjerava tijek pripravnoga razdoblja euharistijskoga kongresa, kada treba posvetiti brigu »intenzivnijoj katehezi o euharistiji, naročito kao otajstvu Krista živog i djelatnog u Crkvi; takva kateheza treba biti prilagođena stupnju shvaćanja pojedinih skupina, a pozornost je potrebno posvetiti i djelatnijem udioništvu vjernika u svetoj liturgiji, uz promicanje pobožnoga slušanja Božje riječi i bratskoga osjećaja zajedništva« (usp. br. 111/ab).

U središte događanja kongresa i njegova pripravnoga hoda sada je stavljeno slavlje euharistije, a svi oblici kulta koji su tradicionalno oblikovali kongresna događanja (klanjanja, procesije), kao i svi katehetski i drugi susreti, trebaju biti usmjereni k tome slavlju. Tako euharistijski kongres postaje izvrsnom prigodom za eklezijalno zajedništvo, promatrano u njegovu slavljeničkome i evangelizatorskome vidiku.

a) Perspektive s obzirom na slavlje. Svaki euharistijski kongres ima zadaću očitovati izvanrednost i neiscrpnu moć »predanoga tijela i prolivene krvi« kao počela, načina i svrhe kršćanske egzistencije i djelovanja krštenika. Motreći u tome svjetlu, slavljenje, klanjanje i zahvaljivanje jesu način kojim se kršćani odnose prema velikome daru euharistije. Biva, stoga, jasnim da sve što se zbiva tijekom završnoga tjedna euharistijskoga kongresa postaje modelom kako slaviti i živjeti euharistiju. To pak zahtijeva sljedeće:

1. Kongres mjesne Crkve treba biti mišljen i ostvaren u težnji prema slavlju euharistije, koje ostaje cilj, svrha i središte svekolikoga događanja; tako svako slavlje euharistije, a poglavito ono završno, postaje formom i izvorom svakoga drugog kongresnog susreta.

2. Potrebno je nastojati da se, koliko je moguće, ostvari pomirba euharistijske pobožnosti s koncilskom teologijom (koju nalazimo u velikim dokumentima: Misterium fidei, Eucharisticum mysterium i u obredniku De sacra communione) te s novijim dokumentima rimskih prvosvećenika (enciklikom Ecclesia de Eucharistia, pismom Dominicae Cenae, apostolskom pobudnicom Sacramentum caritatis), kako bi sve bilo usmjereno prema jedinstvenoj euharistijskoj ekleziologiji.

3. Euharistijskom štovanju izvan mise treba dati njegovo pravo mjesto u slavlju kongresa, držeći se dvaju načela:

Dobro je poznat dugi niz poslijekoncilskih dokumenata o euharistiji, koji pozivaju na očuvanje tradicionalnih oblika pobožnosti prema Presvetome sakramentu izvan mise, osobito euharistijskoga klanjanja. Postoji opće suglasje da štovanje euharistije, na ispravan način shvaćeno, treba uvijek biti preporučivano i poticano, kako to čine enciklika Ecclesia de Eucharistia (10, 47-52) i postsinodalna pobudnica Sacramentum caritatis. Poteškoća je samo u pitanju na kojoj se teološkoj misli ta praksa treba nadahnjivati.
 

Što se tiče euharistijskoga klanjanja – ne ulazeći sada u njegov povijesni razvoj – valja reći da je ono izraslo iz stanovite individualističke euharistijske teologije. Zadaća koja se nameće danas jest ucijepiti tu duhovnoplodonosnu pobožnu vježbu u širi okvir euharistijske ekleziologije, usmjerene prema zajedništvu, te joj dati nove poticaje.
 

Smjernice o načinu na koji sve to treba ostvarivati pruža nam jedno pojašnjenje svetoga Augustina, navedeno u enciklici Ecclesia de Eucharistia (br. 40): »Ako ste njegovo tijelo i njegovi udovi, na stolu je Gospodnjem položeno ono što je vaše otajstvo; da, vi primate ono što je vaše otajstvo.« (Govor 272; PL 38, 1247) Polazeći od te tvrdnje, uzvišena zadaća euharistijskoga kongresa bila bi obnoviti stare oblike euharistijske pobožnosti umjesto da ih se jednostavno sačuva te ih promicati u duhu koncilske euharistijske ekleziologije. Pogledajmo nekoliko konkretnih primjera:

 

Nije, dakle, dovoljno tek živo podržavati praksu euharistijskih klanjanja. Potrebno je, kako nas podsjeća papa Benedikt XVI., također poticati i
»primjerenu euharistijsku katehezu u kojoj će se vjernicima tumačiti važnost toga čina štovanja, koje omogućuje da se dublje i plodonosnije živi sâmo liturgijsko slavlje« (Sacramentum caritatis, 67).

b) Misionarsko-evangelizacijske perspektive. Već je istaknuto da su euharistijski kongresi, počevši od dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća, za pontifikata pape Pija XI., uključivali partikularne Crkve sviju pet kontinenata, u snažnome evangelizatorskom duhu. Od tada je binom euharistija-evangelizacija postao neizostavnim dijelom smjernicâ što ih daje Sveta Stolica preko Papinskoga odbora za međunarodne euharistijske kongrese.

U pripremi i slavljenju euharistijskoga kongresa, perspektivi slavlja pri- družena je, dakle, i ona misionarsko-evangelizacijska, po kojoj se euharistij- ski stol predstavlja izvorištem evanđeoskoga kvasca i pokretačkom snagom za izgradnju ljudskoga društva i, ujedno, kao zalog Kraljevstva koje dolazi. Riječ je o tome da se spasenjska dimenzija euharistije unese u cjelokupnu stvarnost suvremenoga svijeta i u raznorodnost kulturâ: »Vjernici su pozvani da budu svjesni da autentična euharistijska Crkva jest misionarska. Uistinu, euharistija je izvor poslanja. Euharistijski susret […] budi u učeniku odlučnu volju da drugima hrabro naviješta ono što je sam slušao i iskusio, kako bi i njih priveo istome susretu s Kristom. Na taj se način učenik, poslan od Crkve, otvara poslanju koje nema granica.« (XI. redovita biskupska sino- da, Prijedlozi, 42).

Vidik kongresnoga zajedništva koji se očituje u slavlju, iziskuje da euharistija od vremena do vremena bude pokazana kao »stijeg za narode koji željno traže« (usp. Iz 11, 10), prikladan odgovor na žeđ za istinom, za novošću i životom, žeđ koju svaki pojedinac nosi u srcu. To vrijedi ne samo za zemlje koje su tradicionalno prepoznate kao prostor misionarskoga djelovanja, nego također u zemljama koje su odavna evangelizirane.

Dostatno je, na primjer, svratiti pogled na europski kontinent na koje- mu narodi, vjekovima obilježeni kršćanskom kulturom, danas žive u sve većem odmaku od vrjednota vjere, u udaljavanju od zajedničkih kršćanskih korijena i u sve širemu rascjepu evanđelja i kulture. Upravo inkulturacija vjere postaje jednim od tvornih oblika nove evangelizacije, kojom se želi ponovno u središte staviti osobu Isusa Krista i njegovo evanđelje, kako bi Crkva ostala vjerna svomu poslanju te i dalje bila sjeme života i budućnosti čovječanstva.

S tim ciljem euharistijski kongresi mogu biti dragocjeno mjesto snažnijega oblikovanja odnosa euharistije i evangelizacije, odnosno, saziva Crkve u euharistijsku zajednicu i poslanja koje joj je sam Krist povjerio za naviještanje evanđelja Kraljevstva. »Po sebi je očevidno da je jedino Božji narod koji se dao sabrati u jedinstvu i slozi, kadar uvjeriti svijet.« (G. Lohfink)

U obzoru trećega tisućljeća nova je evangelizacija bila i jest trajan izazov euharistijskim kongresima (P. Poupard); oni mogu pomoći da slavlja euharistije postanu pokretačem preobrazbe srca i društva i stvaranja kulture bratstva. U dinamici kongresnih događanja, stoga, treba biti očevidno da je euharistija stavljena u središte kako bi prožimala i oblikovala kršćanski život i zauzetost u novoj evangelizaciji, povjerenoj svim vjernicima.

U okviru ove misionarsko-evangelizacijske perspektive značajno mjesto pripada također ekumenskom i međureligijskom nastojanju. U Crkvama drevne evangelizacije taj vidik nastojanja počesto je bio zanemarivan, što iz socioloških što iz ideoloških i apologetskih razloga. Na prvih trideset i sedam međunarodnih euharistijskih kongresa, na primjer, tema ekumenizma nije uopće bila prisutna, a tema međureligijskoga dijaloga susreće se samo na kongresu u Jeruzalemu 1893., i to samo djelomično i s pristupima koji se uvelike razlikuju od današnjih. Danas, ipak, nije više moguće zanemariti tijesnu svezu između euharistije i zajedništva Crkava. Ako euharistija po svojoj naravi očituje i ostvaruje eklezijalnu formu, onda ona ne predstavlja samo cilj, nego također put i sredstvo kojima se doseže vidljivo zajedništvo kršćanskih Crkava.

Ekumenski odnosi počeli su na široka vrata ulaziti u događanja euharistijskih kongresa počevši od onoga u Münchenu 1960. g. Tada započete pripreme za Drugi vatikanski koncil ponukale su svetoga papu Ivana XXIII. da ustanovi Tajništvo za promicanje jedinstva kršćana. Od tada, u eklezijalnoj perspektivi Koncila, hod prema jedinstvu kršćana postaje sastavnim dijelom nastojanja Crkve, a time i euharistijskih kongresa. Njemu se, u posljednje vrijeme, pridružuje međureligijski dijalog, obilježen susretom u Asizu 1986., koji se zbio željom svetoga Ivana Pavla II.

Naravno je da ekumenski i međureligijski naglasci na pojedinome kongresu ovise o specifičnostima neke zemlje, socio-kulturalnim prilikama i okolnostima u kojima se kongres slavi. Zanimljivo je podsjetiti, na primjer, da je uvođenje novih euharistijskih molitava u Rimski misal s njihovim posvetnim epiklezama potaknulo teološko zbližavanje s braćom pravoslavcima, kao što je pozornost koja je dana Božjoj riječi u kršćanskome bogoštovlju bila razlogom, još od šezdesetih godina, već uobičajene prisutnosti predstavnikâ reformiranih Crkava na euharistijskim kongresima. Tako se na konferencijama u okviru kongresâ slobodno raspravlja o pitanjima ekumenskih odnosa, među kojima i ono glede zajedničkoga pristupa pričesti.

U govoru o međureligijskim odnosima ne može se ne spomenuti »duh Asiza«: poziv na iskazivanje hvale koja proizlazi iz vjere u Boga stvoritelja, poziv na mir, kao univerzalnu žudnju čovjekova duha, i na pravdu. Euharistija pomaže kršćaninu da ne bježi od života i od njegovih teškoća, nego da susreće stvarnost snagom koja proizlazi iz Kristova vazma: »Čovjek vjernik, suočen sa zamkama zla, zna da se može osloniti na Boga, koji želi samo dobro, kako bi stekao hrabrost suprotstaviti se teškoćama, pa i onim najvećima, s osobnom odgovornošću, bez da zapadne u fatalizam ili u nerazborite načine djelovanja.« (Ivan Pavao II., Govor u Asizu, 24. siječnja 2002.)
 

Slavljenička dimenzija, s pojedinostima koje se dugo naglašavalo, ne smije potisnuti u zaborav društveni vidik euharistijskih kongresa. Uistinu, kako potvrđuje jedan vrsni poznavatelj kongresâ, danas »u Crkvi postoji pretjerani zazor od Kristova ‘društvenoga kraljevstva’, s nagnućem da se u potpunosti zanemare iskustva koje je taj pokret pobudio po čitavoj Europi još krajem 19. stoljeća. Takav stav, koji proizlazi više iz ideološkoga nego teološkoga poimanja Crkve, riskira da se zanemari nužnost razlikovanja bîti »kršćanskoga društvenoga kraljevstva« od elemenata koji se naslanjaju na pojavnosti i promjenjive okolnosti unutar odnosâ crkvenoga života i društveno-političkih gibanja.« (E. Vecchi)

Izraz »Kristovo društveno kraljevstvo«, unatoč lako uočljivim ograničenostima, smjera prema ponovnome otkrivanju Krista prisutnoga u euharistiji, kao izvornoga spasenjskoga sakramenta, namijenjenoga čovjeku kao pojedincu i kao članu društva. Tako se otkriva da »usmjerenost Crkve prema kraljevstvu pronalazi u euharistiji svoj izvor i vrhunac« (M. Semeraro). U današnjoj Crkvi društvena se dimenzija euharistije predstavlja poglavito kao:

Naposljetku, ne smije se zaboraviti da se danas semantičko poimanje izraza »Kristovo društveno kraljevstvo« počesto, i s razlogom, odnosi na djela solidarnosti i bratstva, koja izranjaju iz plodnoga slavljenja ovoga sakramenta, a u cilju stvaranja jednoga novog svijeta. To je na zadivljujući način istaknuto na poslijekoncilskim kongresima u Bombayu (1964.), Bogoti (1968.) i Filadelfiji (1976.). Ostaju znamenitima riječi pape Pavla VI. izrečene za vrijeme XXXIX. euharistijskoga kongresa, održanoga u Bogoti: »On [Krist] nas je ljubio i predao sebe za nas: dilexit et tradidit semetipsum (usp. Ef 5, 2): Mi ga trebamo nasljedovati: Evo križa! Trebamo ljubiti sve do žrtvovanja samih sebe, ako želimo izgrađivati novo društvo, koje zavrjeđuje da bude primjer istinski čovječnoga i kršćanskoga društva.« (Govor u Bogoti, 22. kolovoza 1968.)

Gledajući pred sobom campesinos, ustvrdio je: »Sakrament euharistije nudi nam njegovu skrivenu prisutnost kao živu i stvarnu; ali i vi ste sakrament, to jest sveta slika Gospodina prisutnoga među nama, kao neskriveni i vidljivi odsjaj njegova ljudskoga i božanskoga lica… Čitava tradicija Crkve prepoznaje u siromasima sakrament Krista, jasno, ne na način kako to promatramo u zbilji euharistije, ali u savršenom analoškome i mističkome suodnosu s njom.« (Homilija u Bogoti, 23. kolovoza 1968.)

U novije vrijeme, papa Ivan Pavao II., pišući kardinalu Knoxu u pripravi za euharistijski kongres u Lurdu 1981., smješta tu etiku na planetarnu razinu: »’Novi čovjek’, novi svijet, obilježen sinovskim odnosom prema Bogu i bratskim odnosom s ljudima, recimo slobodno: novi ljudski rod – to su plodovi koji se očekuju od Kruha života koji Crkva lomi i dijeli u Kristovo ime.« (1. siječnja 1979.)

 

___________________________________
Marini, P. (2014) Slaviti danas euharistijski kongres: Slaviti euharistijski kongres u Crkvi danas. Živo vrelo 11, str. 6-12.