HR
Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u četvrtak 7. lipnja 2012. godine na svetkovinu Tijelova – Presvetog Tijela i Krvi Kristove, svečano euharistijsko slavlje u zagrebačkoj prvostolnici.
Homiliju je u misnom slavlju izrekao pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško.
Homilija mons. dr. Ivana Šaška, pomoćnoga biskupa zagrebačkoga
u slavlju euharistije svetkovine Presvetoga Tijela i Krvi Kristove
Zagrebačka prvostolnica, 7. lipnja 2012. u 18 sati
Liturgijska čitanja: Izl 24, 3-8; Ps 116; Heb 9, 12-15; Mk 14, 12-16.22-26
Dragi oče Nadbiskupe, draga subraćo svećenici, sestre redovnice,
draga braćo i sestre u daru euharistijskoga otajstva!
I. Lijepo je biti u zajednici koja isto vjeruje i istom se nada; pred sobom imati stol Božje ljubavi, taj novi žrtvenik Kristova predanja. Lijepo je često činiti jednostavne i uzvišene geste misnoga slavlja. Lijepo je pristupati oltaru, okupljati se oko njega, slušati Božju riječ i moliti, počinjući od zahvalnosti.
No, danas je poseban dan kada vrijedi zastati u mislima što zapravo znači sjesti za euharistijski stol. Jedan je pjesnik zapisao: „Onaj tko ne okrene stol polagano umire“, želeći reći da čovjek koji ne zna promotriti stvari s novoga, drukčijega motrišta; onaj tko ne dovodi u pitanje svoj pristup i tko ne želi započinjati iznova, zahvaćen je snagom umiranja.
Mislim da nam te pjesničke riječi mogu pomoći u razumijevanju Kristova otajstva. Mi vjerujemo da je on živi Gospodin koji više ne umire. Isus nam daruje besmrtnost jer je pobjedom nad smrću otvorio novi pogled, jer je kao nitko na ovome svijetu okrenuo stol i objavio smisao našega postojanja. Sjetimo se njegovih susreta s ljudima kraj stolova, susreta koji su promijenili, preokrenuli živote: poput onoga u Kani Galilejskoj, kada nije dopustio da nestane radosti na svadbi; ili onoga kada je trgovcima prevrnuo njihove stolove u hramskome predvorju, upozoravajući na ispravno štovanje Boga i na njegovo mjesto u životu vjernika; ili prispodobe u kojoj Lazar čeka mrvice s bogataševa stola, dok oholost žanje bol vječne propasti.
Sjetimo se žene Kanaanke koja je molila milost poput psića ispod gospodareva stola (Mk 7, 28; Mt 15, 27), osjećajući da su Isusove mrvice zrnca vječnosti i da se u njemu ostvaruje najveće milosrđe. Sjetimo se grješnice koja Isusu u kajanju i ljubavi pomazuje noge i otire ih kosom za stolom u farizejevoj kući (Lk 7, 36); ili grješnikâ s kojima je bio za stolom, da bi dopirao do njihova srca (Mt 9, 10); sjetimo se carinika Mateja za stolom koji mu nije mogao dati ispunjenje; i konačno, sjetimo se stola Posljednje večere u kojemu su sažeti svi stolovi svijeta, svi stolovi naših života i cijele povijesti.
II. Tamo je stol ljudskih podjela i udaljenosti postao stolom zajedništva i sućuti, dijeljenja istoga kruha. Stol zavjera i mržnje postao je stolom bezuvjetnoga prijateljstva i opranih nogu neprijatelja. Stol gostoljubivosti samo za izabrane postao je velik koliko je velik svijet, tako velik da za njega mogu sjesti i prijatelji i izdajnici, vjerni učenici i nesigurni tražitelji. Za tim je stolom, braćo i sestre, mjesto svakomu od nas. Ali odlučiti se sjesti za taj stol ne ostavlja ravnodušnim. Ta odluka mijenja. Sjediti za tim stolom nema smisla, ako ne želimo pokušati živjeti kao on. Zato zahvalno promotrimo oltar za kojim slavimo euharistiju osobito nedjeljom: nije li to neobičan stol u odnosu na sve zemaljske stolove?
Na tome stolu posvemašnje novosti nastaje hrana od koje živi Crkva. Na njemu je Kristova oporuka koja nije ispisana slovima. Njegova je oporuka njegovo Tijelo koje se predaje u ruke neprijatelja, da bi se zapravo predao svojim učenicima, svima koji žele utjeloviti njegovu vidljivost i prisutnost u svijetu.
III. Prošle smo nedjelje na svetkovinu Presvetoga Trojstva u zadnjoj evanđeoskoj rečenici čuli Isusa koji obećava: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“ (Mt 28, 20) Danas vidimo na koji je način ostvario svoje obećanje.
On preobražava pashalni obred; iz njega uzima jednostavnu stvarnost kruha i vina, da bi ostao trajno prisutan, ali da bi i u našemu vremenu mijenjao pogled i srce ljudi. Tako je euharistija izazov za suvremenost, jer u sebi nosi mnoštvo vidika, suprotnih nastojanjima čovjekova dolaska do punine. Euharistija se izvanjski predstavlja kao zajedničko blagovanje, međusobno dijeljenje, za razliku od ljudskih pokušaja da se do sreće dođe zgrtanjem, osvajanjem i sebičnim zatvaranjem. Ona očituje važnost slavlja u vremenu koje iz dana u dan povećava prostore zabave (sve je pretvoreno u zabavu i ništa što nije zabavno kao da nije prihvatljivo), ali je izgubilo ljepotu slavljenja, istinu zajedništva, bez koje je svijet siromašan.
IV. Euharistija je duhovna hrana koja nam govori da ne živimo samo hraneći svoje tijelo. Život treba osjećaje, odnose s drugim ljudima, susrete. Danas živimo u vremenu iznimnih mogućnosti sredstava komuniciranja, ali smo svjedoci da nedostaje komunikacije. Svijet se čini nadohvat ruke, ali gubimo ljepotu susreta.
Euharistija je Kristovo tijelo i krv, stvarno prisutni u kruhu i vinu, preobraženi Duhom Svetim. To pokazuje Božju čežnju da bude dio nas; da posveti naše tijelo kao hram Božjega Duha, da bismo drugima donosili Kristovu blizinu, radost, opraštanje; da bismo živjeli kao svetohraništa prisutnosti koja poznaje našu grješnost i vraća nam slobodu stvorenja stvorenih na Božju sliku. Ništa na svijetu ne posvećuje ljudsku tjelesnost kao euharistija, danas kada je tijelo postalo idolom ili posvema obescijenjeno.
Euharistija je zajedništvo – sredstvo bratsko-sestrinske ljubavi koja nas poziva s drugima moliti i dijeliti molitvu Oče naš, dijeliti Kruh naš; kruh koji – dok ima kršćana – ne smije nedostajati niti jednomu čovjeku; kruh koji traži od nas pomirenost; koji nas opominje da ga ne blagujemo, ako ga nismo dostojni, ako smo previdjeli bližnje ili ako smo narušili jedinstvo Kristova tijela Crkve. Sveti Pavao upozorava kršćane da je najveći grijeh protiv euharistije i Božje ljubavi grijeh protiv zajedništva, protiv Kristova tijela – Crkve (usp. 1Kor 10 i 11).
Euharistija je, nadalje, spomen-čin, uprisutnjenje Božjih djela u prošlosti, kako bismo u pouzdanju i nadi sadašnjosti živjeli obećanje: Ja sam s vama; da ne klonemo u malodušnosti, jer on ne napušta svoju Crkvu.
V. Braćo i sestre, što to danas slavimo? Slavimo Boga koji se utjelovio i Kristovo tijelo koje je postalo nebeskom hranom u zemaljskome obličju kruha i vina, da bismo mi koji ju blagujemo postali Kristovim tijelom, prisutnošću koja siti te nama i bližnjima vraća radost neba.
Tomu se otajstvu klanjamo, to otajstvo živimo i nosimo svijetu u procesiji koja se proteže svim putovima čovjeka i u svakome kutu svijeta. Euharistija je ona snaga koja – življena u dosljednosti – iznutra mijenja svaki nepravedni zemaljski ustroj i sustav, koja mijenja društvene okolnosti, koji je tijekom stoljeća izgradio najplemenitija djela, kao što su bolnice, ubožnice, škole i učilišta. Iz euharistijske vjere nastala su najljepša umjetnička djela likovnih i glazbenih umjetnosti, književnosti i arhitekture. Snagom pretvorbe na oltaru događa se preobrazba svijeta.
Dragi vjernici, mi, Crkva, zahvalni za taj neizrecivi dar, poput apostola i danas pitamo svoga Učitelja: „Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?“ Njegov odgovor se ne mijenja: poziva nas pripraviti stol tamo gdje se susreće čovjek današnjice, možda s ispunjenim krčagom zemaljskom mudrošću i željama, ali ipak s krčagom punim čežnje za Bogom; tamo gdje možemo svakomu čovjeku reći da se nalazi izvor na kojemu Isus govori: „Tko blaguje tijelo moje tijelo i pije krv moju ima život vječni!“ (Iv 6, 54)
Neizrecivo otajstvo nebeskoga dara naljepše izričemo u zajedništvu oko stola na kojemu je kruh i Božji Duh koji mijenja živote i uvodi u vječnost. Amen.
