Aktualnosti

U spomen na progonjene i ubijene franjevce (1947.) iz samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu euharistijsko slavlje u istoimenoj crkvi u nedjelju 19. travnja predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško u zajedništvu s provincijalom Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Joškom Kodžomanom, gvardijanom fra Matom Matićem i drugim franjevcima.

Dvojica franjevaca, župnik fra Matej Vodanović i kapelan fra Serafin Rajić, osuđeni su na smrt strijeljanjem te pogubljeni na Mirogoju 4. rujna 1947., a četvorica su osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora s prisilnim radom i to fra Petar Grabić, provincijal, 14 godina, fra Leonardo Bajić, gvardijan, 12 godina, fra Josip Visković, kapelan, 15 godina i fra Albert Bukić, 7 godina.

U homiliji biskup Šaško istaknuo je kako je pročitao presudu na dvadeset i sedam stranica. Nosi znakovit datum za liturgijski kalendar: 28. srpnja (1947.), dan kada se spominjemo mučenika sv. Nazarija i Celza, te Viktora I., pape. Čitajući sam se pitao što je te ljude nagnalo na ispisivanje slova koja ne znače ništa. Ta slova koja su trebala stvoriti sigurnost o nečijoj krivici otvarala su bezdane besmisla. No, ostaje pitanje: zašto je trebalo uložiti toliko napora u ispisivanje optužnice, kada su ti isti ljudi, ta ista ideologija ljude ubijala bez komadića papira ili pak samo na komadiću papira ostavila trag da se nekomu oduzimaju sva prava i da će izvršenje smrtne kazne biti tada i tada, cinično naznačujući da postoji mogućnost žalbe, ali da žalba ne odgađa izvršenje kazne.

Biskup je iznio i osobno sjećanje, jer ga je za njegovih sjemenišnih dana na Šalati, Bog povezao s fra Josipom Viskovićem na jednome hodočašću u Rim. Tada o njegovu trpljenju nisam znao ništa, a ipak sam osjetio nešto čega se živo sjećam i ugradio to u svoj hod prema svećeništvu, rekao je mons. Šaško. Vlast koja nije prezala od žrtava nevinih ljudi ovomu je samostanu oduzela gvardijana, župi župnika i dvojicu kapelana i jednoga pomoćnika (prvoga župnika), provinciji provincijala, ali Bog je pronašao načina kako i dalje u samostanu čuvati žar duhovnoga života i brige za ljude.

Ono što je trebalo biti zastrto, zatamnjeno, uništeno, postalo je mjestom ustrajnoga i tihoga plamena koji je grijao duše tisuća ljudi. Vlastima nije bilo važno nekoliko franjevaca. Ono što ih je stvarno smetalo bila je istina da su franjevci svojim dolaskom u Zagreb, a posebice osnutkom župe 1942., razvili snažnu pastoralnu djelatnost, okupljajući radništvo, studente i doseljenike te posebno skrbeći za siromašne građane, podsjetio je biskup Šaško. Napomenuo je kako "dok danas osjećamo tragove istoga načina djelovanja protiv Crkve, u kojemu se pokušava izgraditi privid o Crkvi i širiti nepovjerenje u narodu prema svećenicima, jačati strah i isticati ružnoću, mi gledamo ljepotu Crkve s njenim ranama i trajnom snagom Duha Svetoga.

On nas čini Kristovim Tijelom i vraća na Isusove riječi: Pogledajte ruke moje i noge. U pogledu na Kristovo Tijelo vidimo u ranama i našu progonjenu i ubijenu subraću franjevce. U divljenju njihovoj vjernosti i u radosti Crkve i mi nastavimo svjedočiti svoju vjeru, zagledani u Kristovo Tijelo, probodeno i proslavljeno u svetosti naše braće i sestara".

Nakon mise uslijedila je molitva kod spomen-ploče koju su franjevci podigli u dvorištu. Trodnevnicu pred spomen-misu predvodili su vlč. Stjepan Kožul, fra Nikola Vukoja i fra Stjepan Čovo, koji je pripremio i knjigu, koja je u tisku, o životima ubijenih, odnosno, progonjenih franjevaca. (IKA)