Aktualnosti

U petak, 22. lipnja 2012. godine, u okviru spomen-pohoda na stratište jame „Jazovka“, pomoćni biskup zagrebački mons. dr. Ivan Šaško predvodio je pobožnost križnog puta i euharistijsko slavlje za stradale žrtve komunističkoga režima nakon Drugoga svjetskog rata.

Homilija mons. dr. Ivana Šaška, pomoćnoga biskupa zagrebačkoga

u euharistijskome slavlju za žrtve

na stratištu jame 'Jazovka'

(Žumberak) Petak, 22. lipnja 2012.

Liturgijska čitanja: Iz 51, 12-16; Ps 23, 1-4.6; Mt 5, 1-12

Predraga braćo i sestre u Kristu!

I. Božja riječ ima uvijek istu snagu, ali u raznim životnim prilikama odjekuje različito. Dok se ovim proplankom i u našoj duši još razliježu riječi proroka Izaije i riječi Blaženstava, vjerujem da osjećamo koliko su upravo te riječi potrebne ovomu mjestu stradanja koje je postalo spomen-mjestom hrvatskoga naroda.

Ovomu je mjestu potrebna molitva koja pročišćuje srce i natapa ga milošću, a najviše su potrebni ljudi blizi Bogu koji čuvaju spomen, koji utjelovljuju sućut i svjedoče istinu. Ovdje se spominjemo događaja, ispunjenih nečovječnim i bezosjećajnim postupcima komunističkih vlasti, trpljenjem i nepravdama koje su obilježile našu hrvatsku domovinu neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Ovo je mjesto postalo simbolom duboke rane u dušama Hrvata; rane koju je osjećao cijeli narod i za koju, osim Božje sućuti, kao da nije bilo lijeka.

I misao na tu ranu i šapat o njoj, a posebno glasna riječ prekrivani su novim progonima, strahom i novim patnjama. Ali ipak, poput sjemena, istina je preživjela, istina o zlu koje – ma koliko izgledalo bezgranično – ima svoju jasnu granicu. Zlo je, za razliku od ljubavi, uvijek ograničeno. Dio te bezgranične ljubavi smo mi, u molitvi kojom Božjemu milosrđu preporučujemo sve žrtve nasilja i mržnje kojima je ovdje oduzet život; preporučujemo njihovu rodbinu koja osjeća gorući biljeg u svojim životima, premda su prošla desetljeća. Budući da smo djeca Boga koji je sama istina, u svoju molitvu uključujemo i počinitelje strašnih zlodjela. Bilo daleko od nas da sebe pokušamo staviti na Božje mjesto. Upravo iz takvoga stava nastaju najgori zločini. Ali, naš vapaj upućen Bogu živi od pouzdanja da Bog dodiruje i kuca na svako ljudsko srce, poštujući ljudsku slobodu prihvaćanja ili odbijanja.

Mada je nama neshvatljivo da netko može biti ravnodušan nad ovim mjestom, i premda smo sami svjedoci što se sve činilo i čini da govor istine ne bude čujan, kao kršćani znamo da je naša prisutnost ovdje plod djelovanja istine. I svatko tko ovamo dolazi treba ponizno ispitati svoje srce; zamoliti Boga da ga oslobodi od svega što bi povrijedilo žrtve, što bi ojačalo snagu laži ili dalo krila umnažanju zla i nemira.

II. Kao kršćani znamo da je Bog poslao svoga Sina koji je pobijedio smrt. Zlu je postavljena granica. Nju prepoznajemo u trpljenju i ljubavi Isusa Krista. Upravo u njemu težimo prema obnovi koja svoje izvorište ima u Bogu, a pouku i smjerokaz u Božjoj riječi. I čuli smo proročku riječ koja nam je ponajprije rekla da je Bog naš tješitelj koji otklanja strah i pitanjem izriče prijekor: „Tko si ti da se bojiš smrtna čovjeka i sina čovječjeg koji je kao trava?“ Naša prisutnost i zajedništvo molitve vraća nas na prvi dar Kristova uskrsnuća, a to je mir koji se životno prevodi u odsustvo straha.

Ideologije i diktature su takve naravi da najprije nude sreću i zadovoljstvo, ali ne otkrivaju da te plodove kane ubirati na poljima straha, na gušenju slobode i na svemu što čovjeka udaljava od Boga. Prorok izabranomu narodu govori: „Zaboravio si Gospodina, svoga Stvoritelja.“ Braćo i sestre, kada se Bog gura u zaborav, nema uporišta utjesi, nestaje nada, širi se tjeskoba, a tada je moguće čak i zlo prikazati dobrim. A da bi se to učinilo, poklonici zla učinit će sve da ovo i ovakva mjesta ne progovore. I uistinu se učinilo sve što je bilo u rukama ljudi koji su posegnuli za zemaljskim sredstvima moći da dobro zašuti, da plemenitost ustukne, da pravda postane nepoželjnom.

Božja nam riječ svojim svjetlom nudi ključ tumačenja, da bismo se na najdubljoj razini svoga bića susreli s istinom. Svaki društveni, kulturalni, gospodarski i politički sustav; osobni, nacionalni i međunarodni odnosi; građanska i politička tijela; sve i svi oslanjaju se na neka polazišta, na temelje svoga postojanja i djelovanja koje zovemo vrijednostima. Kao vjernici polazimo uvijek i u svemu od Boga Stvoritelja i od dostojanstva čovjeka, stvorenoga na Božju sliku. Kada se nenamjerno ili namjerno previdi taj kompas, gubi se ne samo smjer, nego društvo nužno mora osjetiti svu dramu izgubljenosti.

III. U toj izgubljenosti čovjeka koji je namjerno zanijekao Boga, a zatim mislio da može zanijekati sve što je ljudsko: od dostojanstva osobe do prava hrvatskoga naroda; u toj izgubljenosti mi smo danas ovdje da bismo ponovno pronašli i dostojanstvo čovjeka i vrijednost trpljenja kojim je natopljena hrvatska povijest.

Kad stanemo nad jamom susrećemo se s tamom i sa svojim mislima koje dopiru do kostiju ljudi, do njihovih zadnjih koraka i misli, do njihova pogleda i molitve. Kada prođemo ovim putem, postane jasno da se ovdje nisu događale iznimke, da zločini koje pamti ovo mjesto nije bio tek mah, trenutak izgubljenosti u osveti, nego sustav, promišljan i provođen.

I kako se ne zapitati: kakav to mora biti čovjek, kakvi su ljudi koji još ni danas ne žele vidjeti u tami ove jame sve ono što unesrećuje čovjeka, čovječanstvo, a u njemu najviše hrvatski narod? I tko to izgovarajući riječi o boljitku Hrvatske može govoriti da su ljudi koji su to naredili, izvršavali ili dopustili da se to dogodi bili velikani, zaslužni za bilo što što se povezuje s vrijednostima? Zar ima netko da još uvijek pred djecu i mlade, pred hrvatsku budućnost postavlja takve ljude kao uzor?

Nažalost, vidimo da ima; čujemo im glas koji svojom bukom ili smijehom prepunim poruge i dalje želi prekriti šapat mrtvih koji su bili prepušteni rovovima, jamama, šumskim klancima i proplancima; vrletima i brzacima. Njih i njihovih obitelji. No, niti jedna žrtva, ucijepljena u Kristovu patnju nije bez ploda. Mnogi su poput zrna pronašli pukotinu u savjestima, u sjećanjima, ili pak doslovno u zemlji i kamenu te se očitovali kao vapaj za istinom, bez koje ljudi ne mogu živjeti u miru i bez koje se niti jedan narod ne može nadati zadovoljstvu ni ikakvome boljitku.

IV. Ovdje nam misli i molitve lako zaokupe riječi biblijskih Tužaljki koje se povezuju s Jobovim vapajem:

„Užas i jama bila nam sudbina,

propast i zator!

Potoci suza teku iz očiju mojih

zbog propasti Kćeri naroda mojega.

U jamu baciše moj život

i zatrpaše je kamenjem.

Voda mi dođe preko glave,

rekoh sam sebi: "Pogiboh!"

I tada zazvah ime tvoje, Gospodine,

iz najdublje jame.“ (Tuž 3, 46-48.53-55)

„On mi je dušu spasio od jame

i život mi se veseli svjetlosti.“ (Job 33, 28)

U toj vjeri nosimo spomen i svjedočimo da je ovo mjesto, kao i stotine drugih na kojima je komunistička vlast očitovala na kojim to temeljima gradi društvo, ovo je mjesto od stratišta postalo puno više. Ovo je, smijemo reći, katedra s koje odjekuju dragocjena predavanja iz povijesti. Valja joj pristupiti, jer ponekad govori tiho i najljepše lekcije izgovara šaptom i tišinom. Tu se može osjetiti i umor u glasu povijesti, ali i privlačna snaga, u čiju blizinu treba dovoditi one do kojih nam je stalo.

Zahvaljujući očuvanomu spomenu ovo mjesto nosi glas žrtava i ulazi u sve pore hrvatskoga društva. I treba ponoviti da je puka obmana da se sadašnjost može živjeti bez odgovora i susreta s pogledom ljudi koje se željelo zadržati u tami i u posvemašnjem gubitku nade. Ali nada je preživjela, ubijeni su zadobili glas i njihov je spomen postao našom molitvom. Kroz tamu njihova stradanja jasnije se vidi cijela Domovina. Stratište je postalo motrište, hrvatski vidikovac.

Njihov se glas i svjetlo između kamenja i drveća probijaju do naših života: žele ući u savjesti koje su ostale nijeme, do očiju koje se bistre samo kajanjem i suzama; otvaraju naše domove da vide živimo li od nesebičnosti i ljubavi; taj glas i svjetlo listaju školske udžbenike, tražeći odjek i odraz onoga što ovdje živi, a bilo je bez suda osuđeno umrijeti; listaju stranice naših zakona, ne bi li se našla iskrena želja za pravednošću; zaviruju u spise pravosudnih tijela, sa svjedočanstvima koja čekaju suočavanja s onima koji su desetljećima s pomoću neistina gradili zemaljske povlastice i ponižavali druge ljude; povjeravaju se ljudima znanosti i kulture koji ne žele svoje poštenje i dostojanstvo staviti uz bok onih koji su ovdje ljude gurali u ponor; zastaju pred odgovornima za medije i u njihovoj šutnji čitaju okrilje noći pod kojim su dovođeni iz bolničkih kreveta, odvajani od svojih obitelji i prepušteni kamenju koje ne šuti. Čak ni kamenje, pa kako možete vi?

Ovaj naizgled običan otvor na proplanku simbolizira put prema preobrazbi istinom. Ako gledamo prema njezinoj tami, vidjet ćemo prijetnju. Ali kraj nje je zasađen križ, da bismo lakše podigli pogled prema nebu i vidjeli proslavu. Ovdje lakše vidimo i kakva je naša odgovornost kao vjernika u primicanju dobra i ljubavi prema Hrvatskoj.

V. I onda kada to ne čini odgojni sustav naše države, ne zaboravimo da djeca i mladi na ovome mjestu mogu čuti i učiti o mudrosti koja je nužna za oblikovanje savjesti i ljudskosti; ovdje i diljem domovine, gdje istina još uvijek čeka hrabrost i ustrajnost u govoru o komunističkome sustavu i o njegovim nositeljima, o svakome sustavu koji je u sebe ugradio nasilje i progon ljudi, bez mogućnosti suočavanja s istinom. Itekako je važno doći ovamo kada se zaboravi da ovakva stratišta nastaju svaki put kada ljudski životi završe u rukama čovjeka, kada ih se pokušava istrgnuti iz Božje ruke; ovamo treba doći kada se posegne za ideološkim sljepilom, da bi se vidjela cijena razornih ideja.

Ovamo trebamo doći svi, da bismo njegovali dobro, svoju savjest usklađivali s istinom te – oblikovani istinom – neustrašivo štitili dostojanstvo čovjeka, a kao vjernici promicali evanđeosko zajedništvo.

Danas smo, braćo i sestre, ponovno povezali Domovinu, i svojim putovima iz raznih krajeva do ovoga mjesta, kao i svojim životnim iskustvima koja može sabrati samo molitva nad nama poznatim i nepoznatim grobištima. Isus nam je povjerio tajnu ljudske sreće: blago vama! To reći nad ovom jamom mogu samo ljudi duboke vjere. Mi to izgovaramo znajući da nakon Kristova uskrsnuća niti jedna tama nije ostavljena bez Božje prisutnosti.

Iz ove tame progovara svjetlo da zlo nema zadnju riječ, niti onda kada se umorimo pred grijehom čekanja, nečinjenja, pred nemarom ljudi koji misle da mogu naći svoju sreću opterećeni zločinom. Hvala ti, Gospodine, za bol po kojoj postajemo čovječniji, osjetljiviji za druge; hvala ti za živote koje samo ti do kraja poznaješ i za ljubav ljudi od kojih nas je smrt pokušala razdvojiti, a koje ti okupljaš zajedno s nama oko ovoga oltara, žrtvenika svoje ljubavi. Čuvaj nas u jedinstvu i miru. U boli i vjeri naše Majke Marije podari nam zagovor i uči nas čitati znakove vremena, a pokojne koji počivaju u ovim žumberačkim šumama obdari svjetlom i radošću nebeske ljepote, koju nitko ne može oduzeti onima koji te ljube. Amen.