HR
Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 12. listopada 2011. – Papin apel
Draga braćo i sestre,
u prethodnim smo katehezama razmatrali o nekim psalmima jadikovkama odnosno povjerenja. Danas ću zajedno s vama razmišljati o jednom psalmu koji u sebi ima slavljeničku notu, molitvi koja, u radosti, pjeva o Božjim čudesima. Riječ je o Psalmu 126 – prema grčko-latinskom redoslijedu 125 –, koji veliča velika djela što ih je Gospodin učinio prema svojem narodu i koja neprestano izvodi u životu svakog vjernika.
Psalmist, u ime čitavog Izraela, započinje svoju molitvu spominjući iskustvo spasenja koje ga ispunja zanosom:
"Kad Jahve vraćaše sužnjeve sionske,
bilo nam je k'o da snivamo.
Usta nam bjehu puna smijeha,
a jezik klicanja" (rr. 1-2).
Psalam govori o nekom "sudbinskom preokretu", to jest povratku u prvobitno stanje, u svoj njegovoj prethodnoj pozitivnosti. Polazi se, naime, od jedne situacije trpljenja i potrebe na koju Bog odgovara izvodeći djelo spasenja i vraćajući molitelja u prijašnje stanje, štoviše obogaćeno i poboljšano u odnosu na ono prethodno. To je ono što se dogodilo Jobu, kada mu Gospodin vraća sve ono što je izgubio, udvostručujući njegov imutak i udjeljujući mu još veće blagostanje (usp. Job 42, 10-13), to je isto ono što je iskusio izraelski narod vrativši se u domovinu iz babilonskog izgnanstva.
Ovaj se psalam upravo i tumači u vezi sa svršetkom progonstva u stranu zemlju: izraz "okrenu udes Sionov" tradicija je tumačila i shvaćala kao "vraćanje sužnjeva sionskih". Naime, povratak iz izgnanstva je paradigma svakog Božjeg zahvata spasenja jer su pad Jeruzalema i izgnanstvo u Babilon imali razorne posljedice po izabrani narod, ne samo na političkom i društvenom, već također i nadasve na religijskom i društvenom polju. Gubitak zemlje, završetak Davidova kraljevstva i uništenje hrama činili su se kao zaborav Božjih obećanja i narod Saveza, rasut među pogane, s bolom u duši postavlja si pitanja o Bogu koji kao da ga je napustio.
Stoga se svršetak progonstva i povratak u domovinu doživljava kao čudesni povratak vjeri, povjerenju, zajedništvu s Gospodinom; to je neki "sudbinski preokret" koji podrazumijeva također obraćenje srca, oproštenje, ponovno pronađeno prijateljstvo s Bogom, svijest o njegovu milosrđu i nova mogućnost pružena narodu da mu iskazuje slavu (usp. Jr 29, 12-14; 30, 18-20; 33, 6-11; Ez 39, 25-29). Riječ je o iskustvu prepunom radosti, smijeha i veselog klicanja, koje je toliko lijepo da se narodu činilo "da sniva". Božji zahvati često imaju neočekivane oblike, koji nadilaze ono što čovjek može i zamisliti; divljenje i radost se tada izražavaju u hvali: "Velika djela učini Gospodin".
Govore to narodi, svečano to proglašava i Izrael:
"Među poganima tad se govorilo:
'Velika im djela Gospodin učini!'
Velika nam djela učini Gospodin:
opet smo radosni!" (rr. 2b-3).
Bog čini čuda u povijesti ljudi. Izvodeći spasenje, objavljuje nam se kao moćni i milosrdni Gospodin, utočište potlačenog, koji ne zaboravlja vapaj siromaha (usp. Ps 9, 10-13), koji ljubi pravdu i pravo i čije je ljubavi puna zemlja (usp. Ps 33, 5). Stoga, gledajući oslobođenje izraelskog naroda, svi puci prepoznaju velika i divna djela koja Bog čini za svoj narod i slave Gospodina u njegovoj stvarnosti Spasitelja. I Izrael ponavlja taj proglas naroda, ali kao protagonista, kao onaj kojemu je izravno upravljen taj Božji čin: "Velika nam djela učini Gospodin"; "nama", ili točnije "s nama", na hebrejskom 'immanű, potvrđujući tako onaj povlašteni odnos koji Gospodin uspostavlja sa svojim izabranicima koji će pronaći u nazivu Emanuel, "Bog s nama", kojim je prozvan Isus, svoj vrhunac i svoje puno očitovanje (usp. Mt 1, 23).
Draga braćo i sestre, u našoj bismo molitvi morali češće razmatrati kako nas je, u svemu onom što nam se događa u životu, Gospodin zaštitio, vodio i hvaliti ga za ono što je učinio i čini za nas. Moramo biti pozorniji na ono dobro što nam Gospodin daje. Uvijek smo pozorni na problema, na teškoće i gotovo ne želimo vidjeti da postoje lijepe stvari koje dolaze od Gospodina. Ta pozornost, koja postaje zahvalnost, je veoma važna za nas i pretvara se u sjećanje na dobro koje nam pomaže također u teškim trenucima. Bog čini velike stvari i onaj koji je to iskusio – pozoran na Gospodinovu dobrotu s pažljivim srcem – pun je radosti. Tom se slavljeničkom notom zaključuje prvi dio psalma. Iskustvo spasenja i povratka u domovinu iz progonstva je nalik ponovnom vraćanju u život: oslobađanje vraća osmijeh na licu, ali ujedno upućuje na očekivanje ispunjenja koje se još uvijek priželjkuje i traži.
To je drugi dio našega psalma koji glasi ovako:
"Vrati, o Gospodine, sužnjeve naše
k'o potoke negepske!
Oni koji siju u suzama,
žanju u pjesmi.
Išli su plačući
noseći sjeme sjetveno:
vraćat će se s pjesmom, noseći snoplje svoje" (rr. 4-6).
Ako je na početku svoje molitve, psalmist slavio radost udesa kojeg je Gospodin već ostvario, sada to pak traži kao nešto što se tek treba ispuniti. Ako se taj psalam primijeni na povratak iz izgnanstva, to prividno proturječje objasnilo bi se povijesnim iskustvom - koje je imao Izrael - samo djelomičnog povratka u tešku domovinu, koja navodi molitelja da traži daljnji Božji zahvat kojim će privesti punini obnovu naroda.
Ali Psalam ide korak dalje od čisto povijesne činjenice da bi se otvorio širim dimenzijama, teološkog tipa. Utješno iskustvo oslobođenja iz Babilona još je uvijek nedovršeno, ono se "već" ispunilo, ali "još uvijek nije" označeno konačnom puninom. Tako da dok u radosti slavi primljeno spasenje, molitelj se otvara očekivanju punog ostvarenja. Zbog toga Psalam koristi posebne slike koje, svojom složenošću, upućuju na tajanstvenu stvarnost otkupljenja, u kojoj se isprepliću primljeni dar i dar koji još treba čekati, život i smrt, sanjana radost i bolne suze. Prva slika se odnosi na presušene potoke pustinje Negev, koje u kišnom razdoblju ispuni vodena bujica koja ponovno daje život sušnom tlu te ono ponovno procvjeta. Psalmist dakle moli da sudbinski preokret naroda i povratak iz izgnanstva budu poput te, nezadržive i nezaustavljive, vodene bujice koja je kadra preobraziti pustinju u nepregledni predio zelene trave i cvijeća.
Druga se slika premješta sa suhih i stjenovitih brda Negeva na polja koja težaci obrađuju i dobivaju iz njih plodove kojima se hrane. Kada je riječ o spasenju, ovdje se podsjeća na stvarnost koja se svake godine ponavlja u svijetu poljodjelstva: teško i naporno vrijeme sjetve a zatim neobuzdana radost žetve. To je sijanje praćeno suzama, jer se baca ono što bi još moglo postati kruhom, pri čemu se čovjek izlaže očekivanju punom nesigurnosti: seljak radi, priprema tlo, baca sjeme, kao što je to dobro prikazano u prispodobi o sijaču, ne zna gdje će to sjeme pasti, hoće li ga ptice pojesti, hoće li se održati, hoće li pustiti korijenje, hoće li postati klas (usp. Mt 13, 3-9; Mk 4, 2-9; Lk 8, 4-8).
Bacanje sjemena je gesta povjerenja i nade; nužna je čovjekova radinost, ali se zatim mora ući u jedno nemoćno iščekivanje, dobro znajući da će mnogi činioci biti presudni za dobar ishod sjetve i da opasnost neuspjeha uvijek vreba. Ipak, iz godine u godinu, seljak ponavlja tu gestu i baca svoje sjeme. A kada ono postane klasje, i polja se ispune zlatnim žitom, silna radost obuzme onoga koji promatra to izvanredno čudo. Isus je dobro poznavao to iskustvo i o njemu je govorio svojima: "I govoraše im: 'Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju.
Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste - sam ne zna kako'" (Mk 4, 26-27). To je skriveni misterij života, to su čudesne "velike stvari" spasenja koje Gospodin čini u povijesti ljudi a čiju tajnu ljudi ignoriraju. Božji zahvat, kada se očituje u punini, pokazuje jednu preobilnu dimenziju, poput potoka negepskih i poput sjemena na polju, koje doziva u svijest također tipični nerazmjer Božjih stvari: nerazmjer između napora sijanja i beskrajne radosti žetve, između tjeskobe očekivanja i utješnog promatranja punih žitnica, između malog sjemena bačena u zemlju i velikih hrpa snopova što se zlate na suncu. Kada dođe žetva, sve je preobraženo, plaču je došao kraj, ustupio je mjesto kriku oduševljene radosti.
Sve to psalmist ima pred očima kada govori o spasenju, oslobođenju, sudbinskom preokretu, povratku iz izgnanstva. Progonstvo u Babilon, kao svaka druga situacija trpljenja i krize, sa svojom bolnom tamom sačinjenom od sumnji i prividne Božje udaljenosti, zapravo, kaže naš Psalam, je nalik sjetvi. U Kristovu otajstvu, u svjetlu Novog zavjeta, ta je poruka još eksplicitnija i jasnija: vjernik koji prolazi kroz tu tamu je poput zrna pšenice bačena u zemlju koje umire, ali zato da dadne mnogo ploda (usp. Iv 12, 24); odnosno, pozivajući se na drugu sliku koja je bila draga Isusu, on je poput žene koja trpi porođajne boli da bi mogla uživati u radosti što je donijela na svijet novi život (usp. Iv 16, 21).
Draga braćo i sestre, ovaj nas psalam uči da, u svojoj molitvi, moramo ostati uvijek otvoreni nadi i čvrsti u vjeri u Boga. Naša povijest, premda često označena bolom, nesigurnošću, trenucima krize, je povijest spasenja i "sudbinskog preokreta". U Isusu, svaki naš izgon završava i svaka je naša suza otrta u otajstvu njegova križa, smrti preobražene u život, poput zrna pšenice koje se raspukne u tlu i postaje klasom. I za nas to otkriće Isusa Krista je velika radost toga Božjeg "da", preokreta našeg udesa na dobro.
Ali poput onih koji su – pošto su se vratili iz Babilona puni radosti – pronašli osiromašenu, opustošenu zemlju, te pri sijanju nailazili na silne teškoće i patili plačući ne znajući hoće li na kraju uopće išta biti od žetve, tako i mi, nakon velikog otkrića Isusa Krista – našega života, istine, puta – ulazeći na teren vjere, u "zemlju vjere", nalazimo također često mračni, mukotrpan, teški život, neko sijanje sa suzama, ali sa sigurnošću da nam Kristovo svjetlo, u konačnici, daje, stvarno, veliku žetvu.
I moramo to naučiti također u tamnim noćima; ne zaboravimo da svjetlo postoji, da je Bog već usred našeg života i da možemo sijati s velikim pouzdanjem da je Božji "da" jači od svih nas. Važno je ne izgubiti to sjećanje na Božju prisutnost u našem životu, tu duboku radost da je Bog ušao u naš život, oslobodivši nas: to je zahvalnost zbog otkrića Isusa Krista, koji je došao k nama. I ta se zahvalnost pretvara u nadu, to je zvijezda nade koja nam daje pouzdanje, to je svjetlo, jer su upravo bolovi sjetve počeci novog života, velike i konačne Božje radosti.
Papin apel
Duboko sam ožalošćen zbog nasilja koja su u proteklu nedjelju počinjena u Kairu. Pridružujem se boli obitelji žrtava i čitavog egipatskog naroda, rastrganog pokušajima da se potkopa mirni suživot među njegovim zajednicama, kojeg je silno važno sačuvati, osobito u ovom razdoblju tranzicije. Potičem vjernike da mole da to društvo uživa istinski mir, utemeljen na pravednosti, na poštivanju slobode i dostojanstva svakog građanina. Podupirem, usto, napore egipatskih vlasti, civilnih i vjerskih, upravljene izgradnji društva u kojem će biti poštivana ljudska prava sviju i, na osobit način, manjina, na dobrobit nacionalnog jedinstva. (IKA)
