HR
Susret vjeroučitelja osnovnih i srednjih škola te odgojiteljica u vjeri s područja Zagrebačke nadbiskupije održan je 15. listopada 2011. s početkom u 12 sati u zagrebačkoj katedrali, a u organizaciji Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi.
Ovom susretu svečarske i duhovne naravi nazočilo je petstotinjak vjeroučitelja i odgojiteljica u vjeri, koji su se okupili iz više razloga: radi zajedničkog susreta slavlja euharistije i molitve u jedinstvu s uzoritim kardinalom Josipom Bozanićem, obnove svoga crkvenog poslanja, podjele trajnih mandata i obilježavanja 20 godina vjeronauka u školama i vjerskog odgoja u dječjim vrtićima.
U ime vjeroučitelja i odgojiteljica u vjeri uzoritom Kardinalu je predstojnica Ureda za vjeronauk, prof. dr. sc. Valentina Blaženka Mandarić, zahvalila na promicanju kvalitete školskog vjeronauka vjerskog odgoja kao i za svesrdnu podršku svim planovima i inicijativama koje poduzima Ured za vjeronauk.
Poticajno predavanje, odnosno duhovni nagovor, održao je mr. sc. Anđelko Košćak na temu „Vjeroučitelju – nisi sam“. Predavač je vjeroučitelje pozvao da prepoznaju proročku riječ koja je u našem vremenu upućena njima,, kao i poziv da u svijetu čine velike stvari. Istaknuo je kako vjeroučitelj mora biti čovjek molitve i odnosa s Bogom te usmjeren na drugoga.
Upravo praktični život, smatra predavač, pokazuje kvalitetu i dubinu osobne molitve jer je Božja riječ ujedno i djelo. Molitva je pritom sigurna nada da možemo utjecati na slobodu drugoga te stoga uvijek valja moliti za učenike i kolege. Biti spremni korigirati svoje mišljenje i uvijek zauzimati dobar stav, smatra predavač, jer vrijedi biti uvijek bolji upravo jer Bog ljubi čovjeka.
Nakon predavanja vjeroučitelji su pristupili euharistijskom stolu. Predslavitelj, uzoriti kardinal Josip Bozanić, u svojoj je propovijedi izrazio zahvalnost vjeroučiteljima za njihov predani rad tijekom 20 godina. Jer Crkva posebno računa na vjeroučitelje kao evangelizatore posebna je i veza između vjeroučitelja i biskupa. Kao uzor kršćanskoga života i molitve predstavljen je i lik svete Terezije Avilske koja se spominje na današnji dan.
Životna prosječnost i minimalistička etika nisu opcija kršćanskoga života, smatra Kardinal. Postojana molitva i osluškivanje Božjega glasa potiču kršćane na budnost i dostizanja ideala kršćanstva. Uz učiteljske i profesionalne kompetencije, vjeroučitelj mora njegovati povezanost s Krsitom i Crkvom jer poslanje vjeroučitelja upućuje i na zajednicu. Vjeroučiteljsku ljudsku nemoć pak potpomaže Duh. Osobito zahvalan Kardinal se prisjetio providonosne 1991. godine, kada je vjeronauk ponovno uveden u škole.
Višestruka je to prednost našega društva jer na vjeronauku učenici upoznaju religozne, kulturne i općeljudske sadržaje. Vjeronauk također treba njegovati interdisciplinarni dijalog radi cjelovitoga odgoja učenika, a oni tek tada mogu izrasti u cjelovite osobe koje razumiju sebe i svijet oko sebe te su sposobni reflektirati probleme društva i svijeta.. Vjeronauk je i način na koji Crkva susreće na tisuće djece i ulazi u odnos s njima posredujući im u osobi vjeroučitelja svjedočanstvo zrele vjere i pripadnosti Crkvi.
Nakon popričesne molitve pristupilo se podjeli trajnih mandata vjeroučiteljima i odgojiteljicama u vjeri koji su za to ostvarili uvjete. U školskoj godini 2011./2012. trajni je mandat iz Kardinalove ruke primilo 25 vjeroučitelja i odgojiteljica u vjeri. Kardinal je na poseban način zahvalio i generaciji vjeroučitelja koji u školi rade 20 godina, od njegova ponovnog uvođenja u škole. Njih 43 na dar je primilo Kardinalovu knjigu Krist vas zove. Poruke mladima. (S.P./GK)
Zagreb, katedrala, 15. listopada 2011.
Liturgijska čitanja: Rim 8,22-27; Iv 15,1-8;
Poštovane vjeroučiteljice,
vjeroučitelji i odgojiteljice u vjeri,
draga braćo i sestre u Kristu!
1. Na početku nove vjeronaučne i školske godine okupili smo se u našoj katedrali. Katedrala je zasigurno najprikladnije mjesto za ovo slavlje, jer čuva spomen na brojene svjedoke koji su svoj život istrošili u slušanju, služenju i naviještanju Riječi. Okupili smo se na euharistijsko slavlje – povlašteno slavlje u kojem se događa tajanstvena izmjena spomena, dara i zahvaljivanja. Želimo zahvaliti Gospodinu što nam je povjerio službu navjestitelja Riječi, što nam daje mogućnost svjedočiti i prenositi Riječ života.
Danas Crkva slavi svetu Tereziju Avilsku, redovnicu karmelićanku i crkvenu naučiteljicu. Terezija je rođena u Avili 1515. godine u plemićkoj obitelji. Roditelji su osim nje imali još jedanaestero djece. Brojna obitelj bila joj je prva velika škola zajedništva što joj je sigurno puno pomoglo u kasnijem samostanskom životu. U djevojačkoj dobi mnogo je držala do ljepote, bogatstva i ljubavi, a ozbiljno se bavila i mišlju o udaji. Iako je od ranog djetinjstva bila veoma temperamentna, u željama i odlukama žestoka, ipak ništa nije činila nepromišljeno, bez prethodnog razmišljanja. Nije se prepuštala trenutačnim hirovima i trendovima koji su se nametali, nego je bila postojana i trijezna žena, koja nije dopuštala da je struja nosi. Ozbiljnim promišljanjem usmjeravala je svoje životne odluke i korake.
2. Koliko je upravo ta vrlina važna ljudima današnjice, ljudima globalizacije, koji su sa svih strana bombardirani raznoraznim ponudama koje se nameću, propagiraju i doslovce guraju u naše živote. Traže od nas da samo posegnemo za njima bez mnogo promišljanja i propitkivanja. Ne radi se tu samo o raznoraznim proizvodima i uslugama, nego još više o različitim idejnim sustavima i načinima života koji vrlo često nisu u skladu s našom kršćanskom vjerom. Stoga je važno stalno biti budan, koristiti jedan od najvećih Božjih darova, a to je razum prosvijetljen vjerom, kako bi svjesno i odgovorno provodili svoj život, otporni na razne pokušaje manipuliranja kojima smo izloženi.
Kad je jednom odlučila postati redovnicom Terezija je svoje zvanje uzela veoma ozbiljno. S tom se životnom odlukom nije šalila. No, nije Terezija odmah postala sveticom. Sama je posvjedočila kako je punih 18 godina provela u duhovnoj osrednjosti. Svetost se naime ne postiže tako lako od danas do sutra. Ali svatko od nas je pozvan na svetost. Važno je biti toga svjestan. Valja nam odbaciti mišljenje da je svetost privilegij samo pojedinih staleža: biskupa, svećenika, redovnika, redovnica… Naprotiv, po krštenju svi smo pripali Kristu i svi smo pozvani na svetost.
Na to nas podsjeća i blaženi papa Ivan Pavao II. koji u svojem apostolskom pismu Ulaskom u novo tisućljeće ističe da sve naše kršćansko djelovanje treba smjestiti u perspektivu svetosti. On ističe da po krštenju činimo izbor prepun posljedica. Ivana Pavao II. veli: „Ako je krst istinski ulaz u Božju svetost, pomoću ucjepljenja u Krista i pomoću inhabitacije njegova Duha, bilo bi besmisleno zadovoljiti se životnom prosječnošću živeći pod znakom minimalističke etike i površne religioznosti.
Pitati katekumena: 'Želiš li primiti krst?'; istodobno znači: 'Želiš li postati svet?'; znači na put postaviti radikalnost Govora na gori: 'Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski'!« (NMI 31) Dakle, valja nam svakodnevno stati i odlučiti želim li živjeti u osrednjosti ili pak prihvatiti visoke ideale na koje me poziva sam Isus Krist. Naravno da to nije uvijek lako i da često nismo na visini zadatka. Treba ustrajati i ne posustati. U tome je neizmjerno sredstvo i velika pomoć molitva.
3. Molitva je doista bila u središtu života svete Terezije Avilske. Stalno je osluškivala Božji glas ponirući duboko u otajstvo njegove blizine. Mnogo je pisala o svojim mističnim zanosima, stoga je i danas mnogima nadahnuće i poticaj za zauzetiju molitvu. Zadivljuje njena stalna povezanost s Bogom u svim životnim prilikama. U različitim nevoljama i prije važnih odluka, uvijek se najprije obraćala Gospodinu tražeći od njega savjet i pomoć. Bog je za nju doista bio živ, prisutan u životu, te mu se s mnogo povjerenja obraćala, molila ga, a ponekad, ako ga nije razumjela postavljala bi mu pitanja, pa čak i negodovala, ako nešto nije napredovalo onako kako je to ona zamislila. Bog za nju nije bio daleka stvarnost, nego njezin suputnik i sugovornik.
Papa Benedikt XVI. istaknuo je nekoliko važnih dimenzije duhovnosti svete Terezije Avilske koje su i danas itekako važne, osobito za one koji su u službi evangelizacije. Ponajprije, Sveta Terezija nudi evanđeoske vrline kao temelj kršćanskog i ljudskog života, ljubav jednih prema drugima kao bitan element zajedničkog i društvenog života, poniznost kao ljubav prema istini, odlučnost kao plod kršćanske smjelosti, teološku nadu koju opisuje kao živu vodu. Ne smijemo zaboraviti ni njezine ljudske vrline: prijaznost, istinitost, skromnost, ljubaznost, vedrinu, kulturu. Sveta Terezija pruža primjer dubokog suglasja s velikim biblijskim likovima i živog slušanja Božje Riječi. (Prema Benedetto XVI, Udienza generale, mercoledi, 2 febbraio 2011, Santa Teresa d’Avila ) Stoga smijemo reći da je sveta Terezija Avilska istinska učiteljica kršćanskog života za svako vrijeme.
Ona je duhovni smjerokaz i današnjim učiteljima vjere, uči kako biti neumoran Božji svjedok. A to je upravo zadaća vas, poštovani vjeroučitelji i odgojiteljice u vjeri.
4. Sveti Ivan u prispodobi u današnjem evanđelju zorno predočuje zadaću svakog kršćanina, uči nas kako živjeti plodnim kršćanskim životom. Slika trsa i loze snažno progovara, upozorava i ohrabruje. Loza otrgnuta od trsa, suši se i vene i ne donosi nikakav rod. A jedinstvo s Kristom, hranjeno molitvom i Euharistijom, donosi obilan rod. Vjeroučiteljski i odgojiteljski posao posebna su zvanja u Crkvi kojima je povjerena uzvišena zadaća – ucjepljivati u Krista, privoditi Kristu. Stoga uz kompetencije koje su nužne za odgojiteljski i učiteljski rad, nemojte nikada zanemariti duboku povezanost s Kristom, pripadnost Crkvi, jer su to životne limfe koje osnažuju i usmjeravaju vaše odgojiteljsko i vjeroučiteljsko poslanje.
Vjeroučitelj u školi je »vidljivi znak« koji upućuje na kršćansku zajednicu, na zajednicu koja živi vjeru, zajednicu u kojoj je sam duboko ukorijenjen. Ako budete njegovali svakodnevnu molitvu, čitali i razmatrali Sveto pismo, slavili euharistiju i živjeli sakramentalni život, ostat ćete na Trsu i donositi mnogo roda. Da bi smo bili Kristovi učenici i donosili mnogo roda potrebna nam je snaga Duha, onog Duha koji »potpomaže našu nemoć« (Rim 8, 26). U životu smo se bezbroj puta uvjerili da se Duh uistinu »za nas zauzima«. Sve što jesmo, što činimo, poučavamo, odgajamo, djelo je Duha. Ako se prepustimo Njegovu djelovanju, bez obzira na vlastite slabosti, donosit ćemo spasenjske plodove, od kojih će kršćanski i ljudski rasti i sazrijevati osobito naša djeca i mladi.
5. Poštovane vjeroučiteljice i vjeroučitelji, ove godine obilježavamo 20 godina prisutnosti vjeronauka u našim školama. Bio je to providonosni Božji dar koji je upravo po vama polučio toliko dobra našoj djeci i mladima. Želim i ovom prigodom istaknuti dragocjenost službe vjeroučiteljice i vjeroučitelja u školi, kao i odgojiteljice u vjeri u predškolskim ustanovama, koju vršite na dobro i hrvatskog društva i Crkve radeći s ljubavlju i stručnošću u odgoju novih generacija. Vjeronauk u školi za mnoge europske zemlje stoljetna je baština i tradicija.
I danas je religiozni odgoj u Europi gotovo demokratsko pravilo. No, to je u drugoj polovici prošlog stoljeća vrijedilo za zapadnu Europu, dok je u istočnoj i srednjoj Europi komunistički režim s ateističkom ideologijom izbrisao svaki trag religije i religijskog obrazovanja u javnim školama. To iskustvo imala je i Hrvatska gotovo pola stoljeća. Stoga se s osobitom zahvalnošću prisjećamo 1991. godine kada je vjeronauk ponovno vraćen odakle je nasilno izbačen. Iako postoje čvrsti zakonski okviri kojima se jamči pravo na religijsko obrazovanje u Hrvatskoj, čuju se ponekad neutemeljene primjedbe, kritike i protivljenja prisutnosti vjeronauka kao školskog predmeta.
6. Vjeronauk u školi učenicima proširuje religiozna, kulturna, odgojna i druga obzorja. Naime, kroz nastavu vjeronauka učenici osim što se upoznaju s temeljnim sadržajima kršćanske vjere i otvaraju prema transcendenciji – Bogu, susreću se s drugim važnim temama kao što su: dostojanstvo ljudske osobe, poštivanje života, bioetička i moralna pitanja, dijalog i otvorenost za drugoga i drukčijeg, osobito ekumenski i međureligijski dijalog, solidarnost, briga za stvoreni svijet... Na taj način vjeronauk dijalogizira s drugim područjima i znanjima i daje važan doprinos u cjelovitom odgoju i obrazovanju. Valja i dalje njegovati interdisciplinarni dijalog s drugim predmetima u zajedničkom naporu u oblikovanju zrele i odgovorne osobnosti. Na taj način vjeronauk osnažuje i upotpunjuje temeljno odgojno djelovanje škole.
Brojna istraživanja i godišnje statistike o pohađanju vjeronauka u osnovnoj i srednjoj školi u Republici Hrvatskoj potvrđuju da je vjeronauk kao školski predmet prihvaćen od strane učenika i roditelja. Katolički školski vjeronauk prihvaćen je kao predmet u kojem je integrirana odgojna dimenzija. On promiče općeljudske i kršćanske vrjednote. Nepobitna je činjenica da vjeronauk u školi i vjerski odgoj u predškolskim ustanovama pridonosi razvoju djece i učenika u zrele, odgovorne i moralne osobe, koje pomažu boljem razumijevanju sebe i svijeta oko sebe. Vjeronauk je važan za svakodnevni život, pomaže u razumijevanju i prihvaćanju drugih ljudi, razumijevanju i dubljem reflektiranju društvenih pitanja i problema. Vjeronauk dovodi učenike bliže Crkvi i zasigurno je da iz vjeronaučne populacije raste broj mlađih vjernika. Školski vjeronauk i vjerski odgoj u predškolskim ustanovama jedna je od rijetkih službi s pomoću koje Crkva svakodnevno susreće tisuće djece i učenika. Ta činjenica nas čini ponosnima, ali i trajno budnima i odgovornima da neprestano ulažemo napor u vidu poboljšanja kvalitete vjeronaučne nastave i vjerskog odgoja u dječjim vrtićima.
7. Koliko god su važni kvalitetni planovi i programi, udžbenici i priručnici na kojima se posljednjih godina intenzivno radilo, ipak je najvažnije da ih u ruci imaju kvalitetni vjeroučitelji i odgojiteljice u vjeri. Zato, poštovane vjeroučiteljice i vjeroučitelji, odgojiteljice u vjeri, osobito vi koji ćete danas primiti trajni mandat – budite ponosni i radosni što vam Crkva povjerava tako uzvišenu i odgovornu zadaću – naviještati radosnu vijest Evanđelja. »Bilo koje pastoralno djelovanje, koje se u svojem ostvarenju ne bi oslanjalo na istinski formirane i pripremljene osobe, dovodi u pitanje svoju kvalitetu. Radna sredstva doista ne mogu biti učinkovita ako ih ne upotrebljavaju dobro pripremljeni vjeroučitelji« (usp. ODK, br. 234).
Zvanje vjeroučitelja »zahtjeva posebne darove duha i srca, najbrižljiviju pripravu i trajnu spremnost na obnovu i prilagođavanje« (Gravissimum edicationis, br. 5). Od vjeroučitelja se očekuje duboko kršćansko iskustvo, življeno na osobnoj razini, jer osim što prenosi i poučava kršćanske sadržaje, on je prije svega njihov vjerodostojni svjedok. Od vjeroučitelja i odgojitelja se očekuje zrela vjera koja se najvećma očituje u prianjanju uz Isusa Krista, u odgovornoj pripadnosti Crkvi i u sposobnosti aktualiziranja važnosti vjere u rješavanju temeljnih problema suvremenog čovjeka i društva.
Stoga za vas, poštovane vjeroučiteljice, vjeroučitelji i odgojiteljice, vjera nije samo predmet što ga poučavate, već stav iz kojeg živite i djelujete. Svjedočanstvo vjere je vaša najučinkovitija metoda rada. Kad vjeroučitelj ili odgojitelj ne djeluje autentično, učenici su skloni omalovažiti sadržaje koje oni tumače i distancirati se od njih, pa čak i odbaciti ih. Sveta Terezija Avilska, čiji spomen Crkva danas slavi, Isusove je riječi pozorno slušala, u razmatranju ih usvajala, a u molitvi po njima nastojala oblikovati svoj život. Nije se odvajala od trsa - Krista, iz njega je crpila snagu i stoga je urodila mnogim plodovima kojima se i mi danas divimo.
Neka nam primjer njezina života bude nadahnuće u našem životu i vjeroučiteljskom zvanju. Neka nas na tom putu uvijek prati nebeska zaštita Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca. Amen.
