HR
„Svjetski dan bolesnika“ ove godine proslavlja svoj prigodni jubilej – dvadesetu obljetnicu obilježavanja. Utemeljio ga je blaženi papa Ivan Pavao II. posebnim pismom od 13. svibnja 1992. godine.
Naslovio ga je na kardinala Fiorenza Angelinija, predstojnika Papinskog vijeća za pastoral zdravstvenih djelatnika, s ciljem da se s organiziranjem godišnje proslave „Svjetskoga dana bolesnika“ senzibilizira narod Božji i cijelo društvo za potrebe bolesnika te da im se osigura što bolja zdravstvena skrb i potakne dragovoljno pomaganje i volontiranje bolesnima te svima koji zbog tjelesne ili duševne boli pate. Osim toga, posvijestiti samoj Crkvi važnost duhovne i moralne formacije zdravstvenih djelatnika te važnost duhovne pomoći bolesnima kroz pastoral bolesnika, važni su ciljevi kojima je blaženi papa Ivan Pavao II. potaknuo brigu za sve one koji pate u svojim bolestima.
Kao datum obilježavanja Svjetskog dana bolesnika izabran je 11. veljače, kad se u Katoličkoj Crkvi slavi spomendan Blažene Djevice Marije Lurdske, budući da je marijansko svetište u Lourdesu poznato po brojnim čudesnim ozdravljenjima postalo najpoznatijim okupljalištem bolesnika iz cijeloga svijeta, koje godišnje pohodi više od 5 milijuna posjetitelja.
„Želim ponovno izraziti svoju duhovnu blizinu svim bolesnicima koji se nalaze u mjestima u kojima se pruža skrb za bolesne ili su zbrinuti u obiteljima, izražavajući svakom od njih brižnost i ljubav čitave Crkve. U velikodušnom prihvaćanju s ljubavlju svakog ljudskog života, osobito slabih i bolesnih, kršćanin izražava važni aspekt vlastitog evanđeoskog svjedočenja, po Kristovu primjeru, koji se prignuo nad čovjekova materijalna i duhovna trpljenja da ih ozdravi“, istaknuo je u uvodnim mislima ovogodišnje poruke za Svjetski dan bolesnika papa Benedikt XVI., koja nosi naslov »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!« (Lk 17, 19). Cijelu poruku možete pročitati u tekstu niže.
Od 1992. godine, redovito se svake godine objavljuje Papina poruka za Svjetski dan bolesnika, a bl. Ivan Pavao II, koji je u bolesti osobno iskusio dugotrajnu patnju, ali i blizinu Božju, objavio je Apostolsko pismo biskupima, svećenicima, redovničkim zajednicama i svim vjernicima katoličke Crkve o kršćanskom smislu ljudskog trpljenja pod naslovom „Salvifici doloris. Spasonosno trpljenje“.
Danas je u 18 sati u samostanskoj crkvi Bezgrešnog začeća BDM u Dubravi misu povodom blagdana Gospe Lurdske i Dana bolesnika predvodio pomoćni biskup zagrebački mons. dr. Valentin Pozaić, koji je ujedno i duhovnik Hrvatskog katoličkog liječničkog društva.
Hrvatsko katoličko liječničko društvo (HKLD) je katolička stručna nevladina organizacija, koja okuplja doktore medicine, doktore dentalne medicine, magistre farmacije, magistre medicinske biokemije i druge visokoobrazovane djelatnike u zdravstvu. Osnovano je 16. veljače 1991. godine u Zagrebu i djeluje s odobrenjem Hrvatske biskupske konferencije kao privatna laička stručna udruga koja okuplja liječnike, stomatologe, farmaceute i druge visokoobrazovane zdravstvene djelatnike s ciljem promicanja kršćanskih etičkih načela u zaštiti zdravlja naroda i čuvanja ljudskog života od začeća do prirodne smrti.
»Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!« (Lk 17, 19)
Draga braćo i sestre!
U prigodi Svjetskog dana bolesnika, kojeg ćemo slaviti 11. veljače 2012., na spomendan Gospe Lurdske, želim ponovno izraziti svoju duhovnu blizinu svim bolesnicima koji se nalaze u mjestima u kojima se pruža skrb za bolesne ili su zbrinuti u obiteljima, izražavajući svakom od njih brižnost i ljubav čitave Crkve. U velikodušnom prihvaćanju s ljubavlju svakog ljudskog života, osobito slabih i bolesnih, kršćanin izražava važni aspekt vlastitog evanđeoskog svjedočenja, po Kristovu primjeru, koji se prignuo nad čovjekova materijalna i duhovna trpljenja da ih ozdravi.
1. Ove godine, koja predstavlja najbližu pripravu za svečani Svjetski dan bolesnika koji će se slaviti u Njemačkoj 11. veljače 2013. i u čijem će žarištu biti vrlo znakovit lik Samarijanca (usp. Lk 10, 29-37) želim staviti naglasak na »sakramentima ozdravljenja«, to jest na sakramentu pokore i pomirenja kao i sakramentu bolesničkog pomazanja, koji imaju svoje prirodno ispunjenje u euharistijskoj pričesti.
Isusov susret s desetoricom gubavaca, opisan u Evanđelju svetog Luke (usp. Lk 17, 11-19), osobito riječi koje Gospodin upućuje jednom od njih: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!« (r. 19), pomažu nam da postanemo svjesni važnosti vjere za one koji se, pod teretom patnje i bolesti, približavaju Gospodinu. U susretu s njim mogu stvarno iskusiti da onaj koji vjeruje nije nikada sam! Bog nas, naime, u svome Sinu, ne napušta u našim tjeskobama i trpljenjima, već nam je blizu, pomaže nam nositi ih i želi ozdraviti u dubini naše srce (usp. Mk 2, 1-12).
Vjera tog jedinog gubavca koji se, vidjevši da je ozdravio, pun divljenja i radosti, za razliku od ostalih, vraća odmah Isusu da mu izrazi svoju zahvalnost, pomaže nam shvatiti da je ponovno zadobiveno zdravlje znak nečeg dragocjenijeg od pukog tjelesnog ozdravljenja, to je znak spasenja koje nam Bog daje po Kristu; ono nalazi svoj izraz u Isusovim riječima: Tvoja te vjera spasila. Tko u vlastitom trpljenju i bolesti zaziva Gospodina siguran je da ga njegova ljubav neće nikada napustiti i da ni ljubav Crkve, koja u ovom svijetu nastavlja njegovo djelo spasenja, neće nikada minuti.
Tjelesno ozdravljenje, izraz dubljeg spasenja, otkriva tako važnost koju čovjek, kao cjelina satkana od duše i tijela, ima za Gospodina. Svaki sakrament, usto, izražava i ostvaruje blizinu samoga Boga, koji, na potpuno besplatan način, »stupa s nama u dodir po materijalnim zbiljnostima…, kojima se služi, pretvarajući ih u sredstva susreta između nas i njega samog« (Homilija, Misa potvrde, 1. travnja 2010). »Jedinstvo između stvaranja i otkupljenja postaje vidljivo. Sakramenti su izraz opipljivosti naše vjere koja obuhvaća tijelo i dušu, čitavog čovjeka« (Homilija, Misa potvrde, 21. travnja 2011).
Glavni zadatak Crkve je zasigurno naviještanje Božjeg kraljevstva, »ali upravo taj navještaj mora biti proces ozdravljenja: '…iscijeliti srca slomljena' (usp. Iz 61, 1)« (isto), prema zadaći koju je Isus povjerio svojim učenicima (usp. Lk 9, 1-2; Mt 10, 1.5-14; Mk 6, 7-13). Sprega tjelesnog zdravlja i obnove slomljenih srca pomaže nam stoga bolje shvatiti »sakramente ozdravljenja«. 2. Sakrament pokore je bio često u središtu razmišljanja crkvenih pastirâ, upravo zbog velike važnosti koju ima u kršćanskom životu, jer »sva vrijednost Pokore jest u tome da u nama ponovno obnovi Božju milost i s Bogom nas sjedini dubokom ljubavlju« (Katekizam Katoličke Crkve, 1468). Nastavljajući razglašavati Isusovu poruku oproštenja i pomirenja, Crkva ne prestaje pozivati čitavo čovječanstvo da se obrati i vjeruje u evanđelje. Poziv apostola Pavla: »Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara.
Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!« (2 Kor 5, 20), ona prihvaća kao vlastiti. Isus, u svojem životu, naviješta i uprisutnjuje Očevo milosrđe. On je došao ne da osuđuje, već da oprašta i spašava, da pruži nadu također u najdubljoj tami patnje i grijeha, da dadne vječni život; tako u sakramentu pokore, u »lijeku ispovijedi«, iskustvo grijeha ne izrođuje se u očaj, već susreće ljubav koja oprašta i preobražava (usp. Ivan Pavao II., Posinod. apost. pobud. Pomirenje i pokora. Reconciliatio et paenitentia, 31).
Bog, »bogat milosrđem« (Ef 2, 4), poput oca iz evanđeoske prispodobe (usp. Lk 15, 11-32), ne zatvara srce nikome od svoje djece, već ih čeka, traži, nalazi tamo gdje odbacivanje zajedništva zatvara u osamu i podjelu, poziva ih da se okupe oko njegova stola, u radosnoj svečanosti opraštanja i pomirenja. Trpljenje, u kojem bi se kod čovjeka mogla javiti napast da se prepusti obeshrabrenosti i očaju, može se tako pretvoriti u vrijeme milosti u kojem se čovjek može povući u samog sebe i, poput rasipnog sina iz prispodobe, preispitati vlastiti život, prepoznati zablude i promašaje, osjetiti nostalgiju za Očevim zagrljajem i vratiti se putu koji vodi prema njegovu domu. On, u svojoj velikoj ljubavi, uvijek i svagda bdije nad našim životom i čeka nas da svakom djetetu koji mu se vrati udijeli dar punog pomirenja i radosti.
3. Čitajući Evanđeljâ jasno vidimo kako je Isus uvijek iskazivao posebnu pažnju bolesnima. On ne samo da je pozvao svoje učenike da im liječe rane (usp. Mt 10, 8; Lk 9, 2; 10, 9), već je također za njih ustanovio posebni sakrament: bolesničko pomazanje. Jakovljeva poslanica potvrđuje da je taj sakramentski čin prisutan već u prvoj kršćanskoj zajednici (usp. 5, 14-16): bolesničkim pomazanjem praćenom molitvom prezbiterâ, čitava Crkva preporučuje bolesne Gospodinu patniku i proslavljenom, da ublaži njihove patnje i spasi ih, štoviše poziva ih da se u duhu sjedine s Kristovom mukom i smrću, kako bi tako pridonijeli dobru Božjeg naroda.
Taj nas sakrament potiče razmatrati dvojako otajstvo Maslinske gore, gdje se Isus našao dramatično suočen s putom na koji ga je uputio Otac, putom muke, najvišeg čina ljubavi, i prihvatio taj put. U tome času, on je posrednik, »nosi na sebi, preuzima na sebe trpljenje i patnju svijeta, preobražavajući je u vapaj Bogu, donoseći je pred oči i u ruke Bogu, i noseći je tako zbiljski k času otkupljenja« (Lectio divina, Susret s rimskim klerom, 18. veljače 2010.).
Ali »Maslinska gora je… također mjesto s kojeg je on uzašao k Ocu, to je dakle mjesto otkupljenja… Taj dvojaki misterij Maslinske gore je također uvijek 'na djelu' u sakramenalnom ulju Crkve… znaku Božje dobrote koja se pruža k nama da nas dotakne« (Homilija, Misa potvrde, 1. travnja 2010.). U bolesničkom pomazanju, sakramentalna tvar ulja nam biva ponuđena, tako reći, »kao Božji lijek… koji nam sada ulijeva pouzdanje u njegovu dobrotu, pružajući nam snagu i utjehu, ali koji je istodobno ustremljen izvan bolesti prema konačnom ozdravljenju, uskrsnuću (usp. Jak 5, 14)« (isto).
Taj sakrament zaslužuje danas veću pažnju, bilo u teološkom promišljanju, bilo u pastoralnom radu s bolesnima. Prepoznavajući pravu vrijednost sadržaja liturgijske molitve koji se prilagođavaju raznim ljudskim situacijama vezanim uz bolest, ali ne samo nju, kada se čovjek nađe na kraju svog životnog puta (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 1514), bolesničko pomazanje ne smije se smatrati malne »manjim sakramentom« u odnosu na ostale. Ako su pažnja i pastoralna skrb prema bolesnima s jedne strane znak Božje nježnosti prema onima koji trpe, s druge donosi duhovnu korist također svećenicima i čitavoj kršćanskoj zajednici, koji su svjesni da ono što je učinjeno najmanjemu, učinjeno je samom Isusu (usp. Mt 25, 40).
4. U vezi »sakramenata ozdravljenja« sveti Augustin kaže: »Bog ozdravlja sve bolesti. Ne boj se dakle: sve će bolesti biti ozdravljene… Moraš samo dopustiti da te on ozdravi i ne smiješ odbaciti njegove ruke« (Izlaganje o Psalmu 102, 5: PL 36, 1319-1320). Riječ je o dragocjenim sredstvima Božje milosti, koja pomažu bolesniku da se sve potpunije suobliči otajstvu Kristove smrti i uskrsnuća. Zajedno s ta dva sakramenta, htio bih istaknuti također važnost euharistije. Primljena u trenutku bolesti pridonosi, na jedinstven način, odjelotvorenju te preobrazbe, pridružujući onoga koji se hrani Isusovom Tijelu i Krvlju Njegovu prinosu samoga sebe Ocu za spasenje svih.
Čitava crkvena zajednica, a navlastito župne zajednice, trebaju posvetiti pozornost tome da se osigura mogućnost čestog pristupanja sakramentskoj pričesti onima koji, zbog zdravstvenih razloga ili poodmakle dobi, ne mogu ići u bogoslužna mjesta. Na taj se način toj braći i sestrama pruža mogućnost da osnaže odnos s Kristom raspetim i uskrslim, sudjelujući svojim životom prinesenim za ljubav Kristovu, u samom poslanju Crkve. U toj perspektivi, važno je da svećenici koji vrše svoj osjetljivi rad u bolnicama, lječilištima i domovima bolesnika osjete da su »'poslužitelji bolesnikâ', znak i oruđe Kristova suosjećanja, koji mora doći do svakog čovjeka koji trpi« (Poruka za XVIII. Svjetski dan bolesnika, 22. studenog 2009.).
Suobličavanje Kristovom uskrsnom otajstvu, koje se može postići također praksom duhovnog zajedništva, poprima sasvim osebujno značenje kada se euharistiju podjeljuje i prima kao popudbina. U tome trenutku života još snažnije odjekuju Gospodinove riječi: »Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan« (Iv 6, 54). Euharistija, nadasve kao popudbina, je – prema definiciji svetog Ignacija Antiohijskog – »lijek besmrtnosti, protuotrov za smrt« (Poslanica Efežanima, 20; PG 5, 661), sakrament prijelaza iz smrti u život, iz ovoga svijeta k Ocu, koji sve čeka u nebeskom Jeruzalemu.
5. Tema ove Poruke za 20. Svjetski dan bolesnika, »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!« gleda također prema naprijed, prema predstojećoj Godini vjere, koja će započeti 11. listopada 2012., koja predstavlja povoljnu i dragocjenu prigodu da se ponovno otkrije snagu i ljepotu vjere, da se prodube njezini sadržaji i da je se svjedoči u svakodnevnom životu (usp. apost. pismo Porta fidei, 11. listopada 2011.). Želim obodriti bolesnike i patnike da nalaze uvijek sigurno sidro u vjeri, jačanoj slušanjem Božje riječi, osobnom molitvom i sakramentima, istodobno pozivam pastire da budu sve spremniji podjeljivati ih bolesnima. Neka svećenici, po primjeru Dobrog Pastira i kao vođe stada koje im je povjereno, budu ispunjeni radošću, brižni prema slabima, jednostavnima, grešnima, očitujući beskrajno Božje milosrđe umirujućim riječima nade (usp. Sv. Augustin, Pismo 95, 1: PL 33, 351-352).
Svima koji rade na polju zdravstva, kao i obiteljima koji u svojim najbližima vide ispaćeno lice Gospodina Isusa, ponovno upućujem svoju osobnu zahvalu i zahvalnost Crkve, jer oni, u svojoj profesionalnoj stručnosti i tišini, često ni ne spominjući njegovo ime, očituju Krista na konkretan način (usp. Homilija, Misa potvrde, 21. travnja 2011.).
Mariji, Majci milosrđa i Zdravlju bolesnih, uzdignimo svoj pogled pun pouzdanja i svoju molitvu; neka ona svojim majčinskim suosjećanjem, koje je očitovala dok je stajala uz svoga umirućeg Sina na križu, prati i podupire vjeru i nadu svake bolesne osobe i svih koji pate na putu ozdravljenja od rana tijela i duše. Svima jamčim svoj spomen u molitvi, dok svakom pojedinom podjeljujem posebni apostolski blagoslov.
Iz Vatikana, 20. studenog 2011., svetkovina Našega Gospodina Isusa Krista, Kralja svega stvorenja.
Papa Benedikt XVI.
