Aktualnosti

Iz knjige Zgode, misli i anegdote Ivana Pavla II.

Nove cipele

Sjeća se vlč. Andrzej Bazinski, kolega s bogoslovije: Godina je 1945. – bila je to četvrta godina studija. Zajedno smo stigli od bogoslovije do Collegium Novum, glavne zgrade Jagelonskoga sveučilišta gdje se nalazio i Teološki fakultet.

Zaustavlja nas ubogo odjevena žena i pita: „Koji je od vas vlč. Wojtyla?“. Uslijedilo je objašnjenje zašto nas je zaustavila. „Velečasni, vi ste radili s mojim mužem u krakovskoj tvornici u godinama okupacije.

Tada sam rodila. Muž je radio u noćnoj smjeni. Kada ste saznali za našu neizmjernu radost, nakon odrađene jutarnje smjene, odradili ste i noćnu smjenu ložača umjesto mojega muža kako bi on mogao biti uza me i dijete.

Te noćne smjene u tvornici radili ste sve dok se nisam oporavila. Uopće me niste poznavali, a pokazali ste toliku ljubav prema meni i mojemu djetetu. Do kraja života bit ćemo vam zahvalni i toj zahvalnosti učimo i svoje dijete. Molim vas, prihvatite od nas skromni dar zahvalnosti – nove cipele.“

Govorila je sa suzama u očima. Sjećam se da smo šuteći došli do Collegiuma i da sam bio duboko potresen.

Poklon – nove cipele - samo su nekoliko dana bile u ormaru u bogosloviji. Potajice ih je darovao potrebitu radniku iz Krakowa, a on sam je i dalje hodao u starim, već dobrano iznošenim cipelama.


 
Daj indeks, ja sam Wojtyla

Jednom je vlak kojim je putovao predavač Lublinskoga katoličkog sveučilišta vlč. Karol Wojtyla kasnio. Studenti koji su čekali ispit – zbog nedolaska ispitivača – otišli su svaki na svoju stranu. Ostao je samo jedan svećenik koji nije poznavao Wojtylu – nije dolazio na njegova predavanja, a za ispit se pripremao iz posuđenih skripta.

Nakon dva sata upao je zadihani Wojtyla, izgledom ne puno stariji od svojih studenata. Svećenik-student, utješen da neće polagati sam, upita:
- Stari, i ti na ispit?
- Da, na ispit – promrmlja Wojtyla.
- Tip opasno kasni, svi su se razišli, a ja čekam jer moram danas položiti – objasnio je student.
- A ti? Ti ne poznaješ Wojtylu? – upitao je upravo pristigli.
- Ne, vjerojatno je neki dosadan tip. Nisam dolazio na njegova predavanja. Govorili su mi za njih da su vrlo apstraktna i teška – objasnio je student.

I riječ po riječ razgovor je prerastao u… ponavljanje gradiva. Wojtyla je pitao, slušao i tako jasno tumačio zamršena filozofska pitanja da je student u jednome trenutku rekao:
- Ej, koji si ti štreber! Molim te, kada dođe Velečasni Profesor, nemoj ići prije mene na ispit jer ću nakon tebe sigurno pasti.

A kakvo je tek bilo njegovo iznenađenje kad je čuo:
- Daj indeks, ja sam Wojtyla.

Dobio je plus četiri – sjeća se tadašnja studentica Krystyna Sajdok. Mladež Lublinskoga katoličkog sveučilišta često je prepričavala tu priču koja je uvijek iznova budila simpatije prema profesoru Wojtyli.

„Ta znaš da protiv tebe ništa ne mogu. Previše si moćan.“

Za vrijeme opće audijencije na Trgu svetog Petra jedna je djevojka iznenada počela huliti. Pritom je vikala tako glasno da si je mogao čuti kao da je na razglasu. Pokušali su je umiriti – bezuspješno. Otimala se, puna neke nadljudske snage – nisu je mogla savladati čak ni šestorica pripadnika službe sigurnosti.

Kada je Papi rečeno što se događa, rekao je da zaustave auto. Izišao je iz papamobila i počeo nad njom moliti. A ona je i dalje kričala: „Odlazi, ti zgureni, prokleti starče!“. U jednomu trenutku, dok je on molio, glas joj se počeo stišavati, konačno je zazvučao poput šapta: „Ta znaš da protiv tebe ništa ne mogu. Previše si moćan.“

Konačno je djevojka umuknula i bespomoćno klonula, a pogled joj je postao blag. Tada ju je papa pomilovao i blagoslovio.