Aktualnosti

Misno slavlje treće srijede Velike pobožnosti svetom Josipu predvodio je vlč. Kristijan Gatarić, župnik Župe Presvetog Srca Isusova u karlovačkom Novom Centru. Koncelebrirali su vlč. Dragutin Šengula, župnik Župe sv. Martina biskupa u Hrnetiću i karlovački dekan mons. Antun Sente ml., rektor Josipova svetišta. Pjevanje i čitanje su animirali članovi župnog zbora i liturgijske zajednice iz Župe Presvetog Srca Isusova, uz orguljsku pratnju mo. Krešimira Klarića. Vjeru u Boga za vrijeme bolesti i nakon preminuća sina Stjepana posvjedočila je majka Draženka Čutura.

U prigodnoj homiliji vlč. Gatarić je kazao kako smo se i ove srijede okupili da se nahranimo Božjom Riječju. "Danas slušamo prispodobu o sjemenu i sijaču. U tako jednostavnoj usporedbi i prispodobi kriju se i neka iznenađenja koja moramo dobro osluhnuti. Ponajprije otkrijmo da Božja Riječ može čak i ne uspjeti i da Bog poznaje i neuspjeh. Božja neuspješnost može i naljutiti jer u današnjem su svijetu odlučujući uspjeh i učinak. Ne računa se dobra namjera nego ono što se postiglo. Čarobna riječ danas zove se samo uspjeh. No Bog nam se pokazuje kao Bog neuspjeha. Možda ćemo se i sablazniti nad tim i pitati ne bi li Božja riječ u svijetu morala biti plodnija, Božja sila djelotvornija, Božje svjetlo svjetlije i snažnije? Ne bi li znaci u kojima nam Bog pokazuje svoju blizinu, a nazivamo ih sakramentima, morali posjedovati posebnu moć preobražavanja ljudi", upitao se propovjednik.

"Odgovor jest da je naš Bog, Bog slobode. Njegov način nije ucjenjivanje nego slobodna ponuda. On nikada ne prisiljava nego nudi i poziva čovjeka na slobodnu odluku. Jer Bog neće robove, on hoće prijatelje, partnere koji pristaju na njegovu riječ. On ne želi sluge nego istinske prijatelje", istaknuo je vlč. Gatarić pa nastavio: "Draga braćo i sestre Bog je zaista postao čovjekom, jedan od nas koji dijeli s nama sudbinu neuspješnosti. Kaže se Bog je s nama u svemu jednak osim u grijehu. To uistinu jest utjeha. Ponajprije vama dragi roditelji koji se tako često očajno tužite: Sav je moj govor i molba kao i preklinjanje moje djece uzaludno. Molimo ih, prosimo, ali kao da uzalud pričamo. Zatim utjeha dušobrižnicima, nama svećenicima koji se tako često razočaramo i pitamo se pa nije li naša pouka bacanje zrna na put i na kamenito tlo i u trnje? Ne, nemamo pravo ogorčeno se povlačiti. Nitko nas neće pitati za uspjeh nego za ustrajnost u sijanju i za strpljivost u kojoj se pokazuje ustrajnost naše ljubavi jer ljubav je strpljiva", rekao je propovjednik.

"Ne traži se od nas ništa više nego da sijemo Riječ i da u tome budemo ustrajni poput svetog Josipa. Gospodin nam nije za uzor dao uspješne organizatore nego običnog seljaka, sijača, jer on zna da će dobar dio njegove sjetve biti uzaludan, zna i za korov, i za trnje, sušu, vlagu, ali unatoč tome on svake godine mirno sije čvrsto se nadajući žetvi. Božja Riječ i Kraljevstvo Božje napreduju samo u muci i strpljivosti, a slava se čuva do dana žetve. Upravo je to znak velike nade, te istine da svoju zadaću ne prepoznajemo u uspjehu i trijumfu nego u strpljivom i poštenom sijanju", zaključio je vlč. Gatarić.

Na kraju misnog slavlja vjeru u Boga posvjedočila je Draženka Čutura majka preminulog Stjepana kojega su mnogi već prozvali hrvatskim Karlom Acutisom. O vremenu Stjepanova bolovanja i liječenja Lorena Ninčević napisala je roman pod nazivom "Stipe i njegov Bog"

"Stjepan, najmlađi od četvero djece, razbolio se sa sedamnaest godina. Do sedamnaest godina života bio je zdrav dječak, mladić, sportaš, vaterpolist, dobar učenik", započela je Draženka Čutura.

"Sa sedamnaest godina iznenada su se pojavili zdravstveni problemi i otkriven mu je karcinom debelog crijeva. Njegov mu je liječnik tada rekao da je valjda jedan od sto milijuna jer takvu bolest nemaju djeca nego ljudi u starijoj dobi. Od 2017. do 2022. godine Stjepan se borio s prilično teškom bolesti. Prošao je tri velike operacije, puno malih operacija, puno zahvata, ali sve uz veliko pouzdanje u Boga. Ova knjiga ustvari svjedoči to njegovo predanije i vjeru u Boga koju je imao od samog početka bolesti, koja je rasla svakim danom sve više, osobito u zadnjim mjesecima odnosno u zadnjim tjednima kada se Stjepan potpuno predao Bogu i kada smo svi mi u obitelji i svi koji smo bili uz njega svjedočili o Božjoj blizini i prisutnosti", ističe Stjepanova majka.

"Bojazan tragičnog završetka bio je prisutan od samog početka. Stupanj teške bolesti od samog početka je bio u velikom stadiju. Naravno da u početku to nitko nije mogao prihvatiti. To su bili teški i mračni trenuci, međutim uz pomoć molitve i vjere u Boga i ljubavi koju smo imali jedni prema drugima i ljubavi koju nam je on pružao mi smo postupno prihvaćali činjenicu, pogotovo zadnjih mjeseci da će Stjepan umrijeti", rekla je gospođa Čutura.

"Prvi susret s Josipovim svetištem dogodio se kada smo kao obiteljska zajednica iz Sesveta bili ovdje na duhovnoj obnovi, nakon čega smo odlučili da ćemo dolaziti u ovo Svetište tijekom Velike pobožnosti svetom Josipu, odnosno zadnju nedjelju prije same svetkovine svetog Josipa kao obitelj. Tako smo činili svake godine. To nam je puno pomagalo. Bolje smo vidjeli. Da je bilo tko gledao Stipu u zadnjim mjesecima shvatio bi da je Bog tu", rekla je gospođa Čutura.

"Priča o mom, našem Stjepanu nije uobičajena priča iako je on bio dijete interneta i sam je objavljivao mnoge objave i na facebooku i na instagramu i drugim društvenim mrežama. Međutim oni putevi koji se danas nude mladima nisu bili njegov put. Stjepanov put je bio put vjere u kojem je on iznad svega, osim vjere u Boga, cijenio ljudski život. Jako bi ga povrijedilo kada bi čuo da je netko napravio abortus pogotovo ako bi bio u pitanju abortus djeteta koje je bilo već u majci bolesno. Jako je bio osjetljiv na to. Nemam dovoljno riječi da objasnim tu njegovu osjetljivost", ističe ona.

Objasnila je da je Stjepan pisao o smislu svoga života, o svom putu i promišljanju s Bogom, uvjerena je da je to najvrjedniji dio spomenute knjige o njemu. Govoreći o svojoj obitelji rekla je da je Stjepan bio izvor mira i radosti utemeljenih u Bogu te je to prenosio na obitelj. "Taj mir i ta radost jest Bogu hvala prisutna i danas u našoj obitelji. Naravno da imamo dana kada nam je teško jer živimo svakodnevni život, međutim toliko je prekrasnih uspomena, toliko je predivnih videozapisa, pa fotografija, nekakvih poštapalica, moje djece. Bilo je veselja i radosti, a naravno da je prisutno sjećanje i uspomena na njega, konačno i ovo moje svjedočanstvo i svjedočanstvo svih nas koji govorimo o njemu čuvamo uspomenu, ali i svjedočimo da imamo mir i radost u obitelji", posvjedočila je.

"Postoji još jedan detalj iz Stipinog života. On i Magdalena, njegova djevojka, žarko su željeli imati kip svetog Josipa usnulog, kako bi mu pisali svoja pisma. Dugo ga nisu mogli pronaći. Ipak jednom prilikom za vrijeme hodočašća u Međugorje našli su taj kip i onako radosno ga kupili i donijeli kući. Taj je kip bio prisutan u našoj kući sve do Stipina preseljenja Gospodinu, a onda smo ga dali Magdaleni", zaključno je rekla Stjepanova majka Draženka Čutura.