HR
Četvrta po redu Tribina „Zajednički vidici“ u organizaciji Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi održana je 18. travnja 2012. pred dvjestotinjak slušača u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu u dvorani Vijenac.
Moderatorica i glavna organizatorica Tribina, prof. dr. sc. Valentina Blaženka Mandarić, uvela je u Tribinu predstavivši predavače prof. dr. sc. Božu Lujića i prof. dr. sc. Marinka Vidovića koji su unutar okvirne teme Znanje kao odgojno-obrazovna vrjednota govorili o Znanju u Bibliji. O starozavjetnom poimanju znanja u Bibliji prvi je govorio predavač prof. dr. sc. Božo Lujić, s naglaskom na pojam, značenje, ulogu i granice pojma znanja. Stari je zavjet, kaže predavač, kroz tisućugodišnju povijest nastajanja dobivao posebna značenja i tumačenja, gdje se često trebalo othrvati fundamentalističkom shvaćanju tekstova. Naime, biblijski je govor kontekstualan govor, konkretan, a ne apstraktan, dok je spoznaja biblijskog čovjeka integrativna.
Tako je starozavjetni pojam znanja (spoznaje) ima antropološko značenje. Hebrejski jezik kao glagolski jezik i u Bibliji izražava poruku radnje, dinamike, djelovanja, a tako se ponaša i glagol znati. Najčešće se javlja u proročkim knjigama i psalmima, kao i u Knjizi Postanka. Ima nekoliko osnovnih značenja koja proizlaze jedno iz drugog: u prvom redu znači opažati, primijetiti, osjetiti, iskusiti, a zatim mu se semantičko polje proširuje na istraživanje, ispitivanje i provjeravanje.
U trećem sloju značenja znanje se odnosi na iskustva i spoznaje koje čovjek može od drugih naučiti te koje može drugima posredovati. Na kraju, semantičko polje značenja glagola znati proteže se na moć razlikovanja dobra i zla. Kroz ove semantičke naslage značenja protežu se, smatra predavač, konkretno, spoznajno, emocionalno i voljno značenje, koje Biblija smješta u čovjekovo središte, njegovo srce, gdje postaju dio njega i utječu na čovjekovo djelovanje.
U teološkom značenju glagol znati proteže se na religiozno područje te se u svojim konjugacijama odnosi na Boga. Bog je taj koji zna i koji se objavljuje čovjeku, koji pokazuje brigu za osobe, daje se prepoznati u povijesti. Bog prvi pravi iskorak i stupa u odnos s čovjekom. Na različite načine objavljuje se u imenima ljudi, te ljude zove po imenu (Abraham, Samuel, David). Tu se glagol znanje približava i glagolima posvetiti i izabrati.
U religioznom smislu znanje se odnosi i na znanje o Bogu – spoznaji Boga – kao temelj životne vertikale. Sintagmu „spoznaja Boga“ osobito koristi prorok Hošea (Hoš 4,1-2), a znanje Boga vezuje uz Dekalog. Prorok se tuži da u narodu nedostaju temeljne vrijednosti te kritizira svećenike kao one koji bi trebali imati znanje o Bogu, a ipak oni zavode narod. Zato Hošea i navješćuje da će u eshatološkom vremenu taj nedostatak poznavanja Boga biti otklonjen, a savez s Bogom bit će osoban, upisan u ljudsko srce. Nadalje, znanje se u Bibliji odnosi i na spoznaju dobra i zla.
U ovom kontekstu, glagol znači imati vlast, posjedovati moć. Tu se znanje povezuje i s mudrošću, što se više rabi u kasnijoj biblijskoj predaji. Mudrost se veže uz Boga i njemu je pridržana, a često se i personificira te kao takva služi Bogu već od stvaranja svijeta. U današnjem shvaćanju, smatra predavač, znanje se vezuje uz sve ljudske dimenzije – antropološku, moralnu, sociološku i teološku. A to znači, zaključuje prof. Lujić, da je znanje osobne naravi, a ako se odvoji od čovjeka i od Boga postaje opasno i za osobu i za čovječanstvo.
O novozavjetnom poimanju znanja govorio je prof. dr,. sc. Marinko Vidović. On znanje definira kao postojani, uvjerljivi i provjerljivi uvid u stvarnost, njezino podrijetlo, funkcioniranje i svrhu, a stječemo ga svim osjetilima. Njegovo predavanje temeljilo se na nekoliko hermeneutičkih pretpostavki: znanje je kompleksna kategorija u koju ulazi apsolutno sve. Ono je i subjektivno jer ga subjekt odčitava svojim predrazumijevanjem svijeta. Odnosi se na integralno čovjekovo iskustvo stvarnosti, iako tek vjerom zahvaćamo smisao. Dok u Starom zavjetu, naglašava predavač, znanje uključuje vjeru i simbolički govor, u Novom zavjetu ono dolazi iz iskustva s konkretnom osobom Isusa iz Nazareta. Ono se crpi iz tradicije, ali upućeno je na budućnost.
Sinoptici znanje o Isusu posreduju uskrsnom vjerom, ali kroz Isusovu osobnu povijest kroz iskustva evanđelista i Isusovih apostola. Kroz njegovu povijest izriču osobnu vjeru u Isusa kao Krista, Mesiju, Gospodina. To čine kroz prepoznavanje Isusa u njegovoj specifičnosti i novosti koju donosi iz osobnog iskustva poznavanja Oca – a to je vjera u milosrdnog Boga. To se vidi i kroz programatski navještaj Isuosva djelovanja, smatra predavač, koje uključuje približavanje Božje vladavine čovjeku. Također i Isusovo molitveno ponašanje pokazuje Isusovu otvorenost Bogu i stalan odnos s Bogom, iako je i sam Bog. Kristov nauk donosi nam njegovo znanje o Bogu – pokazuje nam koliko je Bog drugačiji od našega shvaćanja i koliko je zanimljiv, kako djeluje suprotno od naših očekivanja. I iako Isus shvaća da će ga taj nauk odvesti u smrt, on ustraje u naučavanju.
Nadalje, u Djelima apostolskim donosi se znanje Crkve o Kristu. To je znanje sociološki uvjetovano: grupa kršćana koji dolaze iz židovstva gledaju na Krista kroz starozavjetne paradigme obećanja i ostvarenja; miješana grupacija kršćana koji dolaze iz židovstva i poganstva miješa židovsku paradigmu s helenističkim kategorijama te ih zanima djelovanje proslavljenog Krista; a kršćani koji dolaze iz poganstva nude mudrost (ludost) križa. U Pavlovim spisima donosi se njegovo iskustvo koju crpi iz iskustva uskrsloga Krista. Njega zemaljski Isus ne zanima previše – on iz svog poziva univerzalizira objavu.
I sam je dobio novi pogled na svoje židovstvo, ali u Kristu prepoznaje ispunjenje. U Himnu ljubavi on pokazuje fragmentarnost cjelokupnoga znanja jer je stvarnost nespoznatljiva, a nazrijeti se može u cjelini smao kroz kategoriju ljubavi. Deuteropavlovski spisi unose i znanje i razmišljanje o značenju Krista za cijeli kozmos. U poslanicama Kološanima i Efežanima govori se o Kristu kao prvijencu svega stvorenja te Kristu koji je mir za pojedince i zajednice, a u miru su sadržana sva mesijanska dobra. Ivanovo evanđelje pak donosi novost znanja u simbolima koji smjeraju na ono nevidljivo te od nebeske razine objavljuje Krista kao preegzistenstni Logos, kao očitovatelja stvarnosti nama nevidljive.
Znanje o životu u novozavjetnim se spisima, zaključuje predavač, odnosi na osobni susret s uskrslim i proslavljenim Kristom, a to je znanje koje mijenja osobu i upućuje ju na budućnost, na dovršenje u eshatonu.
Posljednja u ovogodišnjem ciklusu Tribina „Zajednički vidici“ održat će se 30. svibnja 2012., kad će na temu Znanje – informacija i(li) formacija govoriti predavači doc. dr. sc. Jadranka Garmaz i doc. dr. sc. Ivan Štengl.
Sanja Plevko
