HR
Slika: Drugi dan Trodnevnice predvodio je mons. dr. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački
U zagrebačkoj katedrali se, od utorka 7. do četvrtka 9. veljače, slavi trodnevnica kao duhovna priprema za proslavu spomendana bl. Alojzija Stepinca.
Prvi dan 7. veljače, Misu je predvodio pomoćni biskup mons. Mijo Gorski. U svojoj homiliji istaknuo je svijetli primjer osobe blaženoga Alojzija Stepinca kao čovjeka savjesti te podsjetio na govor pape Benedikta XVI. na susretu s predstavnicima civilnoga društva, političkog, akademskog, kulturnog i gospodarskog života, s Diplomatskim zborom i s vjerskim čelnicima.
Tom prilikom Sveti Otac je rekao: „Kvaliteta društvenoga i građanskoga života, kvaliteta demokracije dobrim dijelom ovise o tomu kritičkom čimbeniku, odnosno savjesti, o tome kako je se shvaća i o tome koliko se ulaže u njezino oblikovanje. Ako se savjest, prema prevladavajućem modernom shvaćanju, ograniči u subjektivni okvir, u koji se smješta religiju i moral, onda krizi zapada nema lijeka, a Europa je osuđena na nazadovanje. Ako se naprotiv savjest otkrije kao mjesto slušanja istine i dobra, mjesto odgovornosti pred Bogom i braćom ljudima, što je protiv svake diktature, onda ima nade za budućnost.“
Drugi dan 8. veljače Misu je predvodio pomoćni biskup mons. dr. Ivan Šaško. Treći dan 9. veljače, Misu će predvoditi pomoćni biskup mons. dr. Valentin Pozaić, a pjevat će zbor bogoslova Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa iz Zagreba.
Središnje euharistijsko slavlje u čast blaženog Alojzija Stepinca, na Blaženikov spomendan, predvodit će zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, u petak 10. veljače u 19 sati u zagrebačkoj katedrali.
Na Stepinčevo prije podne slavit će se Mise u zagrebačkoj katedrali u 7, 8, 9, 10 i 11,30 sati.
(TUZGN, N.P.)
Homilija mons. dr. Ivana Šaška, pomoćnoga biskupa zagrebačkoga
u euharistijskome slavlju srijede Petoga tjedna kroz godinu
u zagrebačkoj prvostolnici, 8. veljače 2012., u 18 sati
Liturgijska čitanja: 1 Kr 10, 1-10; Mk 7, 14-23
I. Za nas, hrvatske vjernike, početak veljače donosi posebne osjećaje i raspoloženje vezano uz blaženoga Alojzija. U vjeri se susrećemo sa svojim životnim prilikama i s drugim ljudima te kao da skupimo sve molitve, slavlja, zahvale i za Stepinčevo ih unosimo u katedralu. I uvijek se mislima vratimo u godine prošlosti, obnovimo spomen, pronađemo svoju vjeru i dvojbe, povjerimo ih Bogu i odvagnemo sadašnjost mjerom evanđelja. Stanemo pokraj groba, zemnih ostataka iza stakla koje odražava lica onih koji obilaze grob. Želimo osjetiti prisutnost koja životu daje novu svjetlost i unosi ljepotu tišine, potiče na molitvu i osjeća sigurnost u koracima drugih vjernika.
Gledajući kako vjernici ulaze u katedralu, toliko sam puta osjetio da traže baš nju – ispunjenu tišinu i svoju pripadnost u njoj. I na drugim se mjestima može susresti tišina, ali nigdje tako prijateljska, kao u crkvi. To je tišina koja ne prijeti; sažima, a ne dokida; tišina koja ne razdvaja; tišina koju se ne može izbrisati bukom, tišina koja može prerasti samo u osobnu i zajedničku molitvu i pjesmu. To je tišina s okusom vjere. U njoj se može čuti govor, jasan i razgovijetan, ako za nju imamo uši, ako smo svoj sluh povjerili Bogu. Tko ima uši da čuje, neka čuje. Tako nam govori Isus.
II. Vraćajući se u godine zemaljskoga života blaženoga Alojzija susrećemo puno riječi, ispisanih stranica, buku sudara mržnje i ljubavi. No, nakon izgovorenoga, učinjenoga, planiranoga, ono što me privuče novom snagom jest prostor ispunjene šutnje. Blaženi je Kardinal sačuvao ne samo slobodu govora, nego slobodu šutnje. Kada su komunistički silnici htjeli da tijekom onoga što su oni nazvali sudskim procesom odgovara na njihova pitanja, da ispuni prostor riječima, on je čuvao šutnju, čuvao je čistoću nutarnjosti, svetište savjesti.
I sebe i vas, dragi vjernici, želim večeras potaknuti na pripremu za blagdan većom pozornošću prema šutnji. U vremenu kada osjećamo da se životni prostor tako brzo onečisti riječima, isticanjem ljudske mudrosti, ostavljanjem dojma o sveznanju, treba nam dragocjeno vrijeme da bismo pobijedili tjeskobu da moramo govoriti, objašnjavati, braniti se. Treba nam tišina od beskorisnih riječi, od neprekidnoga govora koji brzo ispuni uši i isprazni razum; koji ponizi riječ. Treba nam šutnja koja se preobražava u molitvu, satkanu samo od prisutnosti i ljubavi, u šutnju koja voli i koja se klanja.
III. Razumljivo mi je da će netko prigovoriti da kao vjernici ionako previše šutimo. No, valja razmisliti nismo li zaboravili na šutnju koja je najglasniji govor, jer ispunjena šutnja govori djelima, stavovima, ponašanjem. U starini su za kršćane govorili: Gledajte kako se ljube. Nisu govorili: Gledajte kako kršćani znaju govoriti o ljubavi. Premda i to kršćani znaju, ali blaženi Alojzije nas uči da njegova šutnja, i ona nametnuta pod nadzorom zločinačkoga režima, nije bila nijema. Blaženi je Alojzije znao kada treba govoriti i kada šutjeti.
I danas se Crkvu nerijetko izaziva da govori, da gomila riječi, gdje treba i ne treba, da u njezino ime govore i pozvani i nepozvani. A i ta su pozivanja često samo prozivanja. Riječi se lako izgovaraju, gotovo uvijek teško prenose drugima, još teže tumače i razumiju, a gotovo ih je nemoguće izbrisati.
Potrebna nam je šutnja, kako bismo Boga, život, druge ljude veličali djelima. Potrebna nam je šutnja, da bi do nas doprla dobročinstva, nesebičnost, sebedarje. Potreba za govorenjem, pa i o vlastitim poteškoćama, obrnuto je proporcionalna želji da se mijenjamo. Isto vrijedi i za društvene okolnosti. Čim se više riječi troši na iznošenje poteškoća, tim je manja istinska želja da se nešto stvarno učini.
Šutnja ispunjena ljubavlju i šutnja klanjanja Bogu mijenja život. Sve ostalo, osobito mnoštvo riječi suvišnost je koja zavarava. I što je manje šutnje pred Bogom, to je snažnija želja za govorenjem. Šutnja u Božjoj prisutnosti omogućuje upoznavanje vlastitoga srca; što ga pokreće, što traži i što želi.
IV. Iz nutrine, iz srca proviru naša djela, naši izbori, kako nam je danas povjerio Isus, naglašavajući osobito zla koja onečišćuju čovjeka. Utječemo se zagovoru blaženoga Alojzija, svjedoka svete šutnje. Njegova šutnja danas je govor, možda glasniji nego ikada, dok se na taj govor i dalje nabacuje riječima koje je nečije srce unakazilo do ružnoće laži i klevete. A mi zalazimo u razgovor svoje duše s Bogom, da bismo osjetili radost prisutnosti Riječi koja nas uči daru šutnje kao svjedoka istine.
Desetljećima se na život i smrt kardinala Stepinca nabacivalo riječima, ispisanim stranicama, progonstvima istinoljubivih ljudi, da bi se pokušalo prekriti očitost. I činilo se da se tim riječima promijenila istina. Ono što je ostalo nezaustavljivo bila je govorljiva šutnja, ona koja je dopustila da se vidi trag djela, zauzetosti kršćanskom ljubavlju, neustrašivost pouzdanja u Boga. Jer: riječ se može prigušiti, šutnju nipošto. Baš zbog toga, danas svatko tko dopusti da mu progovori ta glasna Stepinčeva šutnja, bit će poput kraljice od Sabe koja iskreno traži istinu i želi ju slijediti. Danas je prošlo vrijeme kada se riječ o toj veličanstvenoj govorljivoj šutnji mogla držati iza rešetaka i prikazati kao zločin. Mlađi naraštaji imaju mogućnost prošetati predivnim vrtovima Božje mudrosti koja je ostala iza života blaženoga Alojzija; mogu vidjeti dvorove evanđeoskoga duha i plodove vjere u snagu križa. Tu se lako postaje nasljedovateljem Boga koji je možda izgledao dalekim i nepoznatim.
Kraljica od Sabe hvali Salomonovu mudrost, ali ne zaboravlja njezino izvorište i dar. Iza takvoga dara može biti samo Bog i iza takve milosti samo njegova ljubav. Iza svetosti života i smrti kardinala Stepinca jest Bog i iza darova koji su po njemu dani hrvatskomu narodu jest njegova ljubav. No, ti su darovi povjereni nama. Svatko tko ponizno pristupa Bogu nosi u sebi njihov odraz, da bismo služili u ljubavi jedni drugima.
V. Braćo i sestre, ako Crkva ne govori govorom ljubavi, govor riječima neće nas opravdati pred jedinim Sucem. Stepinčeva je šutnja ostala snažan govor, jer je ispod nje stvarna snaga evanđeoske riječi i evanđeoskih djela.
Blaženi Alojzije, izmoli nam govor ljubavi i u kušnjama života pomogni nam govoriti svetom šutnjom, po primjeru blažene Djevice Marije! Daj da odraz Crkve u ogledalu povijesti spasenja bude odraz Krista i tvoga svjedočanstva. Amen.
