Aktualnosti

 
Draga braćo i sestre!
Crkva u nedjeljnome slavlju,
vjernici u korizmenoj pripravi,
hodočasnici u Jubilejskoj godini,
Bogoslovija u Stepinčevu Krašiću,
bogoslovi u spremnosti služiti Gospodinu i Crkvi!

Tako pripadno, primjereno i nadahnjujuće…

Takvo je ovo naše današnje slavlje: prepuno dubine otajstva, isprepletenosti života, susreta običnosti i izvanrednosti, uzajamne vjerničke povezanosti, zahvalnosti, molitve i znakova nade.

Iznimno je lijep povod našega susreta u Krašiću: desetorica bogoslova koji žele biti kandidati; koje naša Zagrebačka nadbiskupija, naša mjesna Crkva, prepoznaje prikladnima da budu kandidati za svete redove.

U tome duhovnom raspoloženju pozdravljam sve bogoslove i cijelu Bogoslovijsku zajednicu našega Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa, ističući posebice one kojima je u njemu povjerena služba vodstva: preč. g. rektora Vladu (Razuma), zatim dvojicu duhovnika, vlč. gg.: Antu (Pavlovića) i Ivana (Grbešića) i odgojitelja, vlč. g. Josipa (Đurina).

U našoj nadbiskupijskoj 'duhovnoj topografiji' Krašić pripada predivnim mjestima za razmatranje, pripravu i slavlja koja su povezana s putom prema svećeništvu i sa životom u svećeništvu. I nema sjemeništarca, bogoslova, svećenika u čijim životima ova crkva, župna kuća, ovo dvorište i ovaj kraj ne bi imali odraz i značenje. Tomu je tako, jer u nadbiskupijskoj duhovnosti, u duhovnosti hrvatskih službenika Crkve, a smijemo reći i vjernika, ne može izostati bl. Alojzije.

Zahvalni smo Gospodinu što nam je darovao tu blizinu; da u svojoj formaciji za nasljedovanje Krista možemo biti formirani, 'formatirani' veličinom i sjajem 'Alojzijeva formata'.

Stoga srdačno pozdravljam krašićkoga župnika, dekana, preč. g. Ivana (Vučaka), kao i ostale prezbitere, među kojima je danas i rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, preč. g. Željko (Tanjić), vlč. gg. Župnici i druge svećenike koji su povezani s bogoslovima-pripravnicima i koji su slika našega prezbiterija kojemu se bogoslovi žele pridružiti. U istome duhu sraštenosti s Crkvom pozdravljam ovdje prisutne sestre redovnice, a po njima sve redovnice koje se mole za naše bogoslove i za svećenička i redovnička zvanja.

A kakvom tek ljepotom i snagom ovdje progovara očinstvo i majčinstvo, roditeljske žrtve i predanost, obiteljska ozračja sa svim skrovitim dragocjenostima, s kušnjama i prepoznavanjima Božjih očitovanja, zbog čega nam je draga prisutnost članova obitelji; vas: dragi roditelji, djedovi, bake, braćo i sestre, naših bogoslova.

Nebeskomu Ocu, u Kristu, prinesimo za sve zahvale i molbe.

Dragi vjernici, u našoj pripravi za proslavu Vazma bliži se trenutak kada će Isus objaviti istinu koju čovjek najteže razumije, istinu o njegovoj moći po smrti na križu. To je sablazan i ludost (usp. 1Kor 1, 23). Već je ranije Isus svojim učenicima govorio o križu, što ih je iznenadilo i zbunilo.

U društvenome ponašanju vidjeli su da ljudi koriste slabost drugih da bi potvrdili svoju vlast. No, Isus im je govorio da oni koji imaju vlast nad ljudima i narodima traže da ih zovu dobročiniteljima. Ali među Isusovim učenicima ne smije biti tako (usp. Lk 22, 25).

I farizeji koji žele iskoristiti bijedu jedne žene, uhvaćene u preljubu, da bi narušili ugled i optužili Isusa, daju mu priliku da ih pouči primjerom o svome pristupu. Najprije pred njih stavlja njihovu dvoličnost, a zatim im oduzima snagu pripremljenih napada, da bi ih poučio da Bog - kao istinski izvor i gospodar naših života - prosuđuje blago i postupa s puno strpljivosti.

Isus uči da ne postoji veće očitovanje moći od opraštanja. Niti sama smrt nema tako veliku moć. Samo je snaga Isusa Krista koji umire na križu iz ljubavi, sposobna darovati život; i samo je moć koja služi darivanju i jačanju života - istinska moć.

Braćo i sestre, ohrabreni tom istinom, ispovjedimo grijehe, pokajmo se za njih moleći milosrđe, mir i radost oproštenja.
   
1. Kako se samo prostrla pred nama Božja riječ; kako se samo posložila za ovaj trenutak primanja u kandidaturu! Na prvi pogled neočekivano, a zatim, ulazeći u svaki novi sloj, sve je tako istančano i skladno, govorljivo i ohrabrujuće!

Ovaj današnji crkveni čin zovemo dvama imenima: admissio i kandidatura. Prvi nazivak može zazvučati samo kao neko pravno dopuštenje, da netko bude pridodan, pribrojen određenoj skupini, ali ne bismo smjeli prečuti dvije važne sastavnice. To je ponajprije poslanje - missio, a zatim pripadnost i posebnost (ad) koja je nekomu dana. Izvor toga poslanja je u onomu koji daje poslanje.

Mi živimo poziv i poslanje, dionici smo djela na koje nas netko zove i u koje nas šalje. To je različito od onih putova u kojima se naglašava samoodređenje i samodostatnost. Isus je, darujući mir, učenicima rekao: Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas! Crkva radi toga nekoga prima kao kandidata za zaređene službe, pri čemu se očituje poslanje i pripadnost, uvijek kao novost! To nije osobni čin niti je isključivo djelo pojedinca i njegovih napora.
 
2. Drugo ime - kandidatura - nosi predivnu sliku bjeline, svjetla, sjaja! Kao što to vidimo i danas, kandidati su nosili bijelu odjeću. Candidus znači bijel, svijetao, štoviše, blistav! I temeljni dio liturgijske odjeće još i danas zovemo albom. No, candidus je svjetliji negoli albus, čistiji nego purus i castus. Kandidati su ljudi koji blistaju, nositelji sjaja! I pritom primijetimo da ta bjelina i sjaj nemaju izvorište u čovjeku, nego su dar Stvoritelja, Božji dar.

A to vam govorim zbog toga, jer ovdje u Krašiću ne možemo prečuti riječi bl. Alojzija: Moja je savjest čista! O toj je čistoći riječ, zapravo o sjaju. Jer, sjetimo se da je papa sv. Ivan Pavao II. za njega ustvrdio da je „najsvjetliji lik Crkve u Hrvata“ - figura splendida, figura candidissima Ecclesiae. Taj najsvjetliji lik odražava što naše crkvene kandidature zapravo znače: one nose i odražavaju novost svijeta koja je započela Kristovim utjelovljenje, smrći u uskrsnućem.

Današnju nedjelju u našoj predaji zovemo 'gluhom'. Više je tumačenja kojima bismo to mogli objašnjavati, ali izvanjski se običava prekriti križeve, suspregnuti sliku i zvuk, utišati, prigušiti zemaljske izražaje da bismo lakše naslutili i dohvatili Božji zvuk, riječ, sliku i sjaj; novost koja preobražava svijet po našoj spremnosti da tu novost primimo!

Ona je ovdje u Krašiću itekako čujna, vidljiva i opipljiva!
 
3. Čuli smo riječi proroka Izaije: Evo, činim nešto novo!

Tamo gdje je Bog, tamo je novost. Nasuprot tomu, čovjek traži i sebe zavarava da može sam doprijeti do preobražavajuće novosti ili ju stvoriti i njome upravljati. Iz toga nastaju razni mitovi, ideologije, kao što je i ona o 'vječnoj mladosti', koja u konačnici završava u raširenom očaju i egzistencijalnim tjeskobama.

Da bi se bilo candidus prvo se treba odmaknuti od pogrješnih očekivanja, od - kako govori Sveto pismo - „grijeha svijeta“, od očekivanja da nam zatvorenost u zemaljsko može pružiti temeljne odgovore. Vrelo istinskoga života ne dolazi iz prolaznosti. Zbog toga svako uvjeravanje, nametanje takvoga pristupa završava ne na vrelu života, nego u ponorima smrti.

Nakon otklanjanja lažnih očekivanja, potrebno je otvoriti se pravomu izvoru, koji spominjemo ispovijedajući vjeru: Vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca. Samo on može utažiti ljudsku žeđ; samo on ispunja čežnju koja živi u svakomu čovjeku; samo on daje sjaj našim životima.

Iz toga dvoga proizlazi - zahvalnost. Kada otkrijemo ljepotu otajstva da smo sinovi i kćeri nebeskoga Oca, da smo obdareni sjajem neprolaznoga života, jedino što je prikladan odgovor jest zahvalnost. Čak i onda kada se čini da smo gubitnici.
 
4. Draga braćo i sestre, to ovdje, u tragovima koje nam je ostavio blaženi Alojzije, lako vidimo: odmak od ponuda svijeta; ostajanje na vrelu Božjega Duha i zahvaljivanje, sa sigurnošću koju smo pjevali u psalmu: Oni koji siju u suzama žanju u pjesmi.

Tu je ujedno otkriven smisao žrtve. Ona je višeslojni dio današnjega, a u konačnici svih naših slavlja. Danas kao da se i u Crkvi bojimo toga pojma. 'Žrtva' donosi prizvuk nelagode ili postaje tek govornički ukras.

Ali kršćanska žrtva je ono što oplemenjuje temeljni pojam: sacrificium je sacrum facere - nešto učiniti svetim. I kada vidimo Kristovu žrtvu i trpljenje, shvaćamo da se u toj dramatičnoj povijesti, u kojoj je Isus i napušten i proslavljen, iz Muke otvara budućnost. I zbog toga govori svojoj Majci i Ivanu: Ne gledajte mene; krenite dalje zajedno. Predajući svoj duh Ocu, otvara prostore slobode. To je poziv svećenika: Kristovim duhom učiniti svetim.

Žrtva znači stvaranje prostora za djelovanje Duha Svetoga, stvaranje prostora za druge. Toliko puta ćete vi, kandidati, trebati napraviti prazninu u svome životu, da bi ju Bog ispunio svojim Duhom i preobražavao.

To ovdje nije razumjela nasilna komunistička vlast te su njezini nositelji, zatvarajući bl. Nadbiskupa, zapravo otvarali novi prostor Duha; najmanje želeći to, na neobičan su način postali sredstva u Božjim rukama.
 
5. Pritom dolazimo i do apostola Pavla, koji je utkan u duhovnost bl. Alojzija. Kako li je samo Pavao otvorio taj prostor! Sve gubitkom smatram, radi najizvrsnijega. Ničim se ne ponosim, osim križem Gospodinovim.

To je snažno upozorenje svima nama u Crkvi, da ne bismo nosili ni čežnju ni sjenu karijerizma. On, koji je imao sve preduvjete da bude: iznimno uspješan, moćan i ugledan, izabire Krista.

Apostola određuju: poniženja i poniznost, umor i siromaštvo, sve ono čime se ljudi ne ponose i što se ne smatra velikim u očima svijeta, ali to je mudrost evanđelja.

Mi kršćani pozvani smo učiniti vidljivim otajstvo Kristova križa i uskrsnuća, što će nekima biti smiješno i zabavno, povod za ismijavanje i ruganje, a nekima čudno i neprihvatljivo. Tu se smješta odbojna Pavlova tvrdnja: „Kao smeće svijeta postasmo, svačiji izmet sve do sada.“

Biti posljednji, služiti, biti izložen smijehu i porugama, slab i prezren… Taj niz ne izgleda privlačno, ali to su sastojci istinske slobode, a samo slobodan čovjek je radostan, samo u slobodi može živjeti i rasti ljubav koja je u svakomu čovjeku živa kao čežnja za puninom.

I kada čujemo njegove riječi: Za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, onda shvaćamo da je našao najvažnije. U vašim današnjim odgovorima, nošenima glasom Crkve: Evo me! osjećamo tu pronađenost najvažnijega, najizvrsnijega, najsjajnijega.
 
6. Na kraju je predivna Radosna vijest današnjega Evanđelja.

Bila je to dobro zamišljena zamka. Trebaš se svrstati, učitelju: jesi li protiv Boga ili protiv čovjeka. Doveli su mu ženu, kojoj ne znamo ime; za one koji su ju doveli očito nema značenje; za njih i nije osoba.

Ona je za njih samo njezin grijeh. Ona je poput stvari koje se uzima, postavlja i drži gdje se nekomu sviđa. U konačnici, može joj se i oduzeti život.

Učitelju, što misliš, je li dopušteno ubiti? Ta je žena pogriješila, ali: ne bi li oduzimanje njezina života bilo teže od grijeha koji žele kazniti?

Isus se prigiba i piše po zemlji, pokazujući put. Sve nas poziva da se sagnemo, da zašutimo umjesto da vičemo; da se približimo otajstvu osobe. „Tko je od vas bez grijeha, neka…“ Kakva snaga samo jedne rečenice!

Svi odlaze, počevši od starijih. Nastala je tišina. Isus ostaje sam sa ženom i čini predivnu gestu: ustaje, pridiže se na visinu ženinih očiju, da joj bude bliži pogledom i riječju; čini to s poštovanjem, kao pred nekim uglednikom, i zove ju onim istim naslovom kojim se obratio i svojoj Majci: Ženo… Nitko te nije osudio? Gdje su oni koji znaju kamenovati; koji vole i život i grobove prekriti kamenjem?

7. Nitko s njome nije razgovarao. Ona i njezina povijest; ona i njezina nutarnja muka nikoga nisu zanimale. A Isus uranja u njezinu dušu. I mi jedino tako možemo naći ravnotežu između zapovijedi, propisa i suosjećanja - približavajući se, uranjajući u konkretnost lica i života, ne zadržavajući se samo na ideji. Blizina i slabost čovjeka učiteljice su ljudskosti.

Kako je lako prepoznati istinskoga Učitelja koji se ne postavlja kao sudac: ne osuđuje, ali niti prebrzo ne odrješuje. Čini nešto drugo: oslobađa budućnost te žene; ne mijenja prošlost nego budućnost. Spomenimo se da je prošlost jedino vrijeme našega života koje ne možemo mijenjati niti na njega utjecati.

Idi, i od sada nemoj više griješiti. Malo riječi, ali dovoljnih riječi za ponovno otvaranje života.

Zanimljivo je da Isus od te žene ne traži da prizna svoj grijeh, premda je ona na svoj način to i učinila; ne traži naknadu, zadovoljštinu, premda ju kod nje osjeća; ne zahtijeva očitovanje kajanja do kojega ipak dopire njegov pogled. Za njega je ona dijete, kći kojoj je život u opasnosti. To mu je dovoljno, Njemu koji ju je došao spasiti. Ne pita ju odakle dolazi nego kamo se upućuje; ne pita ju što je učinila, nego što će učiniti.
 
8. Usmjeren je prema dubokomu svjetlu u tome krhkom ljudskom biću i svojom mudrošću ispisuje neke znakove u prašini.

I živući francuski pjesnik Christian Bobin (rođ. 1951.), autor poetiziranoga romana o sv. Franji Asiškome kaže: „Pišem malenom vagom, poput one koju koriste zlatari. Na jednu stranu u zdjelicu stavljam tamu i sjene, a na drugu stranu stavljam svjetlo. Gram svjetla dovoljan je da drži protutežu kilogramima tame.“

Nakon što je pisao po zemlji, Isus piše u srcu te žene; ispisuje riječ 'budućnost'. Daje joj dragocjenost koja govori: Ženo, ti si sposobna, ti možeš puno i istinski voljeti. To je tvoja budućnost.

Od toga trenutka ona pripada svojoj budućnosti, osobama koje će voljeti, snovima koje će sanjati, uvijek u pogledu čovjeka koji joj je rekao: Idi, i od sada nemoj više griješiti. Riječi koje su kadra promijeniti život. Dok drugi ubijaju, on pokazuje put; dok drugi zadaju udarce koji zatvaraju prolaze, on poučava kako naći izlaze.
 
9. Puno ljudi živi u nutarnjemu zatvoru, pritisnuti snažnim osjećajima krivnje, zbog prijašnjih grijeha. Isus otvara vrata naših tamnica, a zatvara stratišta na koja dovodimo i sebe i druge ljude. On najbolje zna, a to uči i nas: da samo ljudi kojima je oprošteno i koji su voljeni mogu oko sebe širiti oproštenje i ljubav. To su jedina dva dara koja nas ne mogu povrijediti ili učiniti žrtvama.

Od sada; od sada nadalje… Ono što je iza nas nema najveću važnost. Dobro koje je moguće sutra; dobro koje smo pozvani učiniti sutra, vrjednije je od jučerašnjega grijeha.

Dragi bogoslovi, uskoro kandidati, i u današnjemu predslovlju kažemo da nam je Bog darovao ovo korizmeno vrijeme da se obnovimo u čistoći srca, oslobodimo od sebičnosti i u prolaznome svijetu postignemo neprolazno spasenje.

Obnova, sloboda, neprolaznost. To daje sjaj i ruhu i duhu. Taj smo sjaj došli ponovno pronaći, obnoviti u Krašiću, a taj sjaj - kao što je to vidio i bl. Alojzije - najsnažnije sjaji u zajedništvu euharistije, u otajstvu Crkve.

Taj ste sjaj i vi pozvani obnavljati i širiti kao služitelji Božjega milosrđa.

Amen.