Aktualnosti

 
Draga braćo i sestre, ispunjeni radošću okupili smo se ovdje da bismo slavljenjem Gospodina, njegove žrtve i njegova dara vječnosti, posvetili ovu crkvu.

Pozdravljam ponajprije vas, dragi župljani i župljanke ove župe, znajući da su vama, a posebice vašemu župniku prečasnomu gospodinu Božidaru (Cindoriju), njegovim suradnicima i suradnicama, počevši od župnika in solidum Ivana (Gretiću), danas srca preplavljena osjećajima, dok se spominjete osnutka ove drage nam župe, prije dvadeset i pet godina, kojoj je naslovnik blaženi Alojzije Stepinac, kao i početaka, tijeka gradnje i uređivanja ove župne crkve u kojoj je i po kojoj je Bog, njegov Duh, izgrađivao u vama svoje boravište, da bi nebesko kraljevstvo klijalo i raslo posvuda gdje živite, počevši od obitelji.

Srdačno pozdravljam prečasnoga gospodina dekana Dubravka (Škrlina Hrena) i ostalu braću prezbitere koji su na razne načine, a posebice svećeničkom službom povezani s ovom župom.

Pozdravljam sve koji su nesebično ugradili svoje živote u ovu župnu zajednicu, u ovaj dom Kristovih vjernika i donosim čestitke i blagoslov našega zagrebačkog nadbiskupa Dražena, kao i zahvalnost za molitve, žrtve, odricanja, predanost, za crkvenost, za naviještanje i svjedočenje Radosne vijesti.

U proteklih dvadeset i pet godina ovdje su mnogi zahvaćeni milošću sakramenata, od krštenja, svete potvrde i euharistije, do pomirenja i pomazanja, od radosti otajstva kršćanske ženidbe do suosjećanja i blizine u bolima, kako zbog bolesti tako i zbog zemaljskih rastanaka koji nas upućuju na povezanost i s našim preminulima.

I sami se sjetite kakve ste sve osjećaje nosili u ovu crkvu, za čime ste čeznuli i čemu se nadali; komu i za što zahvaljujete, što niste mogli nikomu reći osim Gospodinu; što je ostalo urezano suzama i pogledima.

Znakovit je i današnji dan u kojemu nam je Bog podario vedrinu i sunčani sjaj, dan povezan s jučerašnjim spomenom na 28. obljetnicu proglašenja blaženim kardinala Stepinca, a taj nas datum vraća osamdeset godina unatrag, na 'prežalosni proces' u kojemu je nadbiskup Alojzije ostavio predivan trag svoje jasne i čiste riječi, svoje jasne i čiste obrane dostojanstva čovjeka i Crkve, svoje jasne i čiste savjesti.

Danas smo povezani i sa svetim Franjom Asiškim koji je snagom Božjega Duha u Crkvi ostao živjeti kao obnovitelj Crkve svojim posvemašnjim nasljedovanjem Krista, evanđeoskih savjeta i radosti Radosne vijesti.

Braćo i sestre, sve stane u ovo lijepo i duboko slavlje prepuno govora simbola u njihovoj snazi koja povezuje božansko i ljudsko, prolazno i neprolazno, nebesko i zemaljsko.

Pobožno uronimo u svete obrede i otvorimo se Božjoj riječi. Naša je zajednica rođena iz krsnoga vrela i hrani se s oltara, sa žrtvenika i stola Božje ljubavi koja nam se daruje u euharistiji. S tim raspoloženjem razmatramo ovu crkvu, materijalni prostor u kojemu dolazimo na vrelo duhovnih dobara i svaki put bivamo pozvani da prihvatimo Božju darovanost našim životnim putovima.

Dok neki vjernici, i u našoj nadbiskupiji, još nemaju svoj crkveni prostor, župni dom, ovdje smo zahvalni i radosni što taj dom postoji, što ste ga marljivo izgradili i uredili i što u njega možemo ući znajući da je s nama i u nama Gospodin i njegov Duh.
 
1. Braćo i sestre, ovo slavlje i ovaj najsloženiji obred u našoj liturgiji govori sâm svojom snagom, riječima i gestama. U njemu nam se daruje ljepota otajstva Krista i Crkve. U njemu lako vidimo da se liturgijski prostor posvećuje na sličan način na koji čovjek postaje kršćaninom u sakramentu krštenju.

Svoju snagu očituju: voda i škropljenje, ulje i pomazanje, odijevanje bijelim ruhom, oltarnikom kojim ćemo prekriti oltar, svjetlo kojim smo prosvijetljeni i pozvani svijetliti drugima, miomirisni kâd i cvijeće, hod i mirovanje, riječ i šutnja, zajedništvo i osobna molitva…

U toj isprepletenosti do snažnijega izražaja dolaze i oni trenutci i zbiljnosti na koje smo se možda naviknuli do te mjere da im je snaga oslabila. Ovo je prigoda u kojoj obnavljamo istinu da darovanost ne smijemo podrazumijevati, osobito ne ljude darovane našim životima. Među tim ljudima, kako za nas osobno tako i za Crkvu, za zajednicu vjernika najvažniji su sveci i blaženici.

Iako već godinama ovdje molite i slavite, gradite zajedništvo koje izrasta iz vjere u vječnost, danas se radujemo i dvjema novostima: polaganju relikvija blaženoga Alojzija Stepinca i blagoslovu njegova lika prikazanoga na mozaiku u apsidi. To dvoje je poput pečata kojim se ovjerava, upotpunjuje vidljivost otajstvenosti koja povezuje nebo i zemlju; vidljivost svjedočanstva koje smo upravo čuli u naviještenoj Božjoj riječi.

2. Gledajući ovdje ponad nas lik blaženoga Alojzija u zajedništvu s Blaženom Djevicom Marijom u nebeskoj slavi, vidimo ga prepoznatljivoga, ali drukčijega, s gestom koju je duhom toliko puta učinio u raznim okolnostima, ali ga nemamo baš takvoga zabilježenoga u prikazima iz njegova zemaljskog života.

To je gesta koja pripada i zemlji i nebu, baš kao i njegove relikvije, njegove moći koje su prolazni 'ostatci' koji se ugrađuju u neprolaznost ljubavi do smrti i uskrsnuća. Tom gestom bl. Alojzije dolazi pred nas, pokazujući da nas vidi, razumije i prihvaća; praćen je nebeskom zrakom i okružen plamićcima dok raširenim rukama u molitvenome stavu očituje svoju zagovornu blizinu.

Nije zaustavljen, nego hoda, kao da govori da se trebamo svi susresti za oltarom, s našim Gospodinom koji nam se daruje i od kojega živimo. I kada bismo željeli pobjeći od sebe, od Crkve i od Boga, ovaj njegov korak ići će za nama, tražiti nas i poticati.

3. Prizor je to pun utjehe u kojemu se snažnije čuju riječi: Ti si Petar - Stijena; sagradit ću Crkvu koju vrata paklena neće nadvladati.

Crkvu neće „nadvladati vrata paklena“. Ta su vrata svakako u izravnoj napetosti s Božjim vratima, vratima ljubavi za kojom čezne svaki čovjek, ali zvuči neobično kada se kaže da vrata neće nadvladati (grč. κατισχύω). Čini se jednostavnijim reći: Crkvu neće nadvladati pakao ili paklene sile, one koje mogu predstavljati vrata. Pokušajmo malo promijeniti gledište.

Tijekom stoljeća Crkva je viđena u slici utvrde u kojoj smo sigurni i zaštićeni, dok izvan nje postoji opasnost koja nas može napasti. Stoga je trebalo spriječiti neprijatelja da uđe u Crkvu, iz čega je rođen nauk 'odvojenosti Crkve od svijeta'.

Crkvu nerijetko i s pravom gledamo u stavu obrane od Božjega i našega neprijatelja. I imamo jamstvo koje nam je po Petrovoj službi dao Krist. No, ovdje ostaje pitanje agresivnosti vrata. Kako to vrata mogu napadati? Vrata grada, utvrde ili drugoga prostora upućuju na izdržljivost, ne na napade. Ako je vratima smisao odupiranje, a ne napadanje, kako onda vrata mogu nekoga ili nešto nadvladati?

Dakle, gledamo li s druge strane, to jest da Božja milost želi ući u sve pore svijeta i života, tada riječ 'nadvladati' dobiva drugo značenje: Vrata paklena neće izdržati, neće uspjeti zaustaviti Crkvu u njezinu milosnom djelovanju. Krist je svojom žrtvom razorio vrata zla; svojom smrću i uskrsnućem uništio smrt i pobijedio Neprijatelja i njegova djela.

4. To vrijedi za cijeli svijet, ali i za svakoga od nas pojedinačno. Naše ljudsko srce koje dopušta snazi Božje milosti po Crkvi ući u sukob s grijehom u nama, bit će oslobođeno, bez obzira na snagu grijeha. Vrata srca koje čuva grijeh i iz kojega izvire zlo; ta vrata neće izdržati niti nadvladati snagu milosne Božje prisutnosti; zlo neće prevladati.

Neprijatelj ima boravište iza vrata koja ne mogu izdržati, jer je Isus živi Bog i on posjeduje ključeve neba i podzemlja. Neprijatelj nas želi zatvoriti, a na nama je da ne strepe ljudi koji imaju pouzdanja u Gospodina, koji žele dobro i za dobro se zalažu. Zlo treba strepiti, strepiti pred nama koji smo Kristovi, pred Crkvom; ono treba strepiti da mu ne bude oduzeto, zapravo oslobođeno 'zauzeto' područje, da ne budu oslobođeni ljudi zarobljeni zlom.

U svakoj kušnji i napasti vidimo da đavao ne želi da znamo istinu koja glasi: Božji neprijatelj nema ključeva i nema takve moći da bi nadvladao Božju ljubav koja živi u Crkvi i od koje živi Crkva.

Nedvojbeno je da i mi trebamo stajati pozorni i spremni iza vrata naših dragocjenosti, ali ne samo to. Po zagovoru svetih, a ovdje osobito po zagovoru blaženoga Alojzija, živimo radosno i unosimo milost koju nam je Krist darovao posvuda gdje vidimo: neistinu, tugu, nepravdu, duhovnu i materijalnu bijedu.

5. Draga braćo i sestre, apostol Petar nam piše: "Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom." (1Pt 2, 4)

Vratimo svoj pogled na mozaik.

Ovdje iznad ambona na kojemu se naviješta i tumači Božja riječ nalazi se prizor nadbiskupa Stepinca u biskupskome ruhu, u susretu s djecom; to je prvi navještaj koji i nas upućuje na brigu za naviještanje i blizinu, posebice za nove naraštaje, brigu tako važnu za Crkvu i naš hrvatski narod koji je bio snažan svaki put kada se držao Božje riječi i slabio svaki put kad je na tu Riječ zaboravio.

S druge strane, ponad svetohraništa, vidi se Alojzijev lik napravljen prema njegovu svjedočenju na nepravednome komunističkom sudu prije točno osamdeset godina (listopad 1946.).

I on i ostali, likovima uprisutnjeni sveci i hrabri kršćani, bili su dio otajstva onoga kamenja kojega su umišljeni graditelji razornih ideologija nacizma i komunizma odbacili, a oni su postali zaglavnim kamenjem koje drži i ojačava Petra, crkvenu Stijenu; kamenjem na kojemu, jedinomu, može opstati smisao ljudskoga života, jer progovara vječnošću i sjaji poput sunca rađajući nove iskre (usp. Mudr 3, 7).

6. Dragi vjernici, blaženi Alojzije pripada onim pastirima Crkve, onim svjedocima vjere koji su bez imalo suzdržanosti čuvali vjernost Crkvi i rimskomu biskupu i poticali vjernike da tu vjernost njeguju.

Više je puta, nadahnut upravo evanđeoskim riječima koje smo netom čuli, izgovarao rečenice poput sljedeće, izgovorene u lipnju 1945.:

„I mi, dragi vjernici, obećajemo, da - ako bude potrebno - pokažemo našu vjernost do posljednje kapi krvi, jer znamo kome prisižemo vjernost. Prisižemo ju samom osnivaču Crkve Isusu Kristu, Spasitelju svijeta.“ (Propovijed u zagrebačkoj katedrali, 29. lipnja 1945.)

Tri godine ranije nadbiskup Alojzije, objasnivši papinsku službu i naglašavajući važnost poštovanja prema njoj i prema slobodi Crkve u njezinu djelovanju, u propovijedi također na svetkovinu svetih Petra i Pavla u zagrebačkoj prvostolnici izrekao je jasne riječi koje i danas odjekuju:

„Ili jesmo ili nismo katolici! […] Ne možemo biti u crkvi katolici, a na ulici napadati kao pogani odredbe Namjesnika Kristovog izdane za opće dobro, a koje možda ne konveniraju našem ličnom (osobnom) raspoloženju. Ne možemo danas […] hvaliti Svetoga Oca, a sutra u novinama crvenom olovkom križati njegove riječi i govore, izrečene samo u jednom cilju, dovesti ljude Bogu. […] Već dulje vremena čuju se prigovori, kao da je Sveta Stolica neprijateljski raspoložena prema hrvatskom narodu. Tu krivu tvrdnju i klevetu obara stoljećima potvrđena povijesna činjenica, da je hrvatski narod baš u rimskim papama imao svoje najbolje, a često i jedine prijatelje.“ (Propovijed, 29. lipnja 1942.)

7. Običavam reći da se pojedine župne zajednice u mnogočemu posličuju svojim naslovnicima ili svetim zaštitnicima. To je sasvim razumljivo. O njima češće slušaju i razmatraju; pred njihovim likovima iznose svoje zahvale i molbe; o njima i o njihovim postupcima pitaju se u svojim životnim dvojbama i odlukama.

I dok mi gledamo bl. Alojzija ne zaboravimo da on promatra nas, ali nas promatraju i drugi ljudi. U jedinstvenosti današnjega slavlja vrijedno je naglasiti da se u vama odražava i njegov lik, zapravo Krist koji nam se objavio po Alojzijevoj svetosti.

Zato ovdje osjećam potrebu zahvaliti vama koji kao katolici u svojoj župi i svugdje gdje živite i radite utiskujete lik Krista i bl. Alojzija i dajete svjedočanstvo o milosti koja je jača od vrata zla. U tome pak pune duše izražavam posebnu zahvalnost vašemu župniku prečasnomu gospodinu Božidaru.

Dragi Božo, više od polovine svoga svećeništva ugradio si u ovu župu i u ovu crkvu, u ovaj dom, u ovaj znakoviti 'grad na gori'. Mi u Crkvi prečesto ne marimo za zahvale i pohvale svojih revnih službenika, svoje braće čijih smo života i mi dionici, kao što je to i moje svećeništvo u susretu s Tvojim. Zato nemoj odmahnuti rukom na ovaj moj i naš 'hvala'. Uostalom u duhu zajednice duh je tvojih darova, na licu ove župe tragovi su tvoje blizine, a žrtve, koje do kraja poznaješ samo ti i Gospodin, njih stavi na ovaj oltar koji posvećujemo i neka i one budu uzdignute s mirisom tamjana pred lice Gospodinovo.

8. Na tragu svega rečenoga za kraj želim podijeliti s vama nadahnjujući trenutak koji me prati ovih dana u razmišljanju o prijateljstvu našega velikog kipara Ivana Meštrovića i nadbiskupa Stepinca koje je na zemlji trajalo četrdeset i dvije godine. Ne ulazeći u razne druge, posebice političke ocjene i procjene, neka iz toga složenog prijateljstva budu izdvojena dva Meštrovićeva izrijeka.

Naime, gledajući ovdje brojnu djecu i mlade, smatram važnim isticati takve odnose, osobito pred njima; otvarati im obzore, upućivati ih u istinu, pomoći im da i sami mogu tražiti, naći povezivati sastavnice cjelovite slike o hrvatskim velikanima duha. U školama se uči ponešto o umjetničkim djelima Ivana Meštrovića, ali se ne uči o onome što je u dubini, što je izvorište tih djela, što je bilo životno važno tomu čovjeku, a zacijelo mu je iznimno važno bilo prijateljstvo s Alojzijem Stepincem. Upravo je ono vodilo ne samo u uvjerenje o Nadbiskupovoj nedužnosti, nego i u gorljivo uvjeravanje u tu istinu gdje god ju je mogao svjedočiti i Kardinalu pomagati kako je mogao. A ta pomoć nije bila mala.

Prvo navodim izjavu od 7. svibnja 1949. kada piše da će „nadbiskup Stepinac trijumfirati jer laž ne može pokoriti istinu, niti će nepravda trijumfirati nad pravdom, ili materijalno nad duhovnim“.

Drugi se tiče događaja nakon Kardinalove smrti. Ostalo je zapisano da je iz Zagrebačke nadbiskupije, odmah, dva tjedna nakon Blaženikova preminuća gospodinu Karlu Mirthu u Sjedinjene Američke Države prenesena poruka i zamolba da g. Meštrović izradi nadgrobni spomenik u Katedrali.

Tu je zamolbu g. Mirth prenio u dva pisma (29. veljače i 6. ožujka), a Meštrović je iz South Benda - gdje je živio u povezanosti s Katoličkim sveučilištem 'Notre Dame' - 20. ožujka 1960. izrazio svoju spremnost za izradu spomenika. U svibnju je Meštrović dobio određene materijale za izradu spomenika kao što su neke fotografije, posmrtna masku i biskupsko geslo „In te, Domine, speravi“.

U vezi s tim posebno je zanimljiv jedan detalj, upečatljivo govorljiv i znakovit za svakoga umjetnika, štoviše - za svakoga prijatelja. Naime, Meštrović je u lipnju 1960. g. Mirthu odgovorio da mu jedna od poslanih fotografija odgovara, ali da on zapravo u svome srcu nosi Stepinčev lik. Dakle, nije mu potrebna fotografija; njegov je lik iscrtan i lako dohvatljiv iz riznice srca. Predivno!

Taj je nadgrobni spomenik postavljen u Prvostolnici (na zid lijeve lađe pokraj sakristije), tiho i skromno s prelijepim prizorom nadbiskupa Alojzija na koljenima podignuta pogleda punoga pouzdanja prema Kristu koji ga tješi i blagoslivlja.

Ovdje smo pred njegovim likom u slavi, punim utjehe i zagovora. Taj kamen koji su neki htjeli odbaciti Bog je ugradio u zaglavlje naše Crkve i pretvorio u pogled i korak za nas, u sjaj i ohrabrenje da i mi radosno živimo s pouzdanjem u Gospodina.

Amen.