HR
Uzorita i prečasna gospodo, dragi prijatelji!
Prošla je godina dana od našeg prošlog plenarnog zasjedanja u Parizu, gdje smo se bavili nekim aspektima odnosa Crkve i države. Tajništvo je prikupilo tekstove i svima je poslalo po primjerak te malene publikacije, koja sadrži i transkript naše rasprave. Zahvalni smo Gospodinu za iskustvo zajedništva i za rezultate toga važnog susreta.
Ponovo se nalazimo danas u Zagrebu, u ovoj europskoj zemlji gdje su se stoljećima susretali narodi i gdje je katolička vjera bila kadra pustiti tako duboke korijene da unatoč mnogim podnesenim protivštinama opstaje sa svojom velikom životnom snagom. Toj zemlji, tome narodu, dobro pristaju sljedeće Gospodinove riječi: "Tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer - utemeljena je na stijeni" (Mt 7, 24-25). Molimo Gospodina da i naša vjera i vjera onih koji su povjereni našoj pastirskoj skrbi bude snažno ukorijenjena u Kristu koji je stijena.
1. Stanje u Europi
No što je s Europom? I što je s Europljanima i sa svakom osobom koja živi u Europi? Zacijelo nije lako iznijeti ovdje sveobuhvatni sud, a možda ovo i nije pravo mjesto za to. Ipak, primjenjujući kategoriju zajedničkog razlučivanja koju je usvojio Drugi vatikanski koncil, a koja je osobito prisutna u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, možemo i danas ustanoviti koje su to "radosti i nade, želosti i tjeskobe ljudi našega vremena"[1]. Kritički vrednujući stanje čovjeka i društva u kojemu živi, Crkva nikada ne prestaje ukazivati kako na pozitivne vidove tako i na negativne. Ne da bi došla do neutralne bilance, nego upravo zato što je u Božje djelo, premda je ono u sebi uvijek dobro, grijeh unio sjenu. Ta metoda, na koju podsjeća Drugi vatikanski koncil i koja je u svakom slučaju dio velike tradicije Crkve, i nama pokazuje put kojim nam je ići kad nastojimo, kao Crkva, ustanoviti što je to duša Europe. Možemo stoga, i moramo, izbjegavati kako jednostrani pesimizam kao i nerealni optimizam. Naš pogled na stvarni ne odvija se prema pukim sociološkim mjerilima, premda ona mogu biti od pomoći, nego je gledamo očima vjere i nade, drugim riječima, očima Božjim.
Europa, taj kontinent na kojemu su tolike kulture pronašle evanđelje, i odakle su pošli toliki misionari kako bi naviještali Riječ do na kraj zemlje, danas prolazi kroz krizu identiteta. I ta se kriza ne odnosi na pojedine naše zemlje, nego dotiče i zajednički europski projekt. Kad se pod svaku cijenu želi nijekati Božje postojanje, kao što nastoje činiti neke skupine, uvijek se nakraju zaniječe mogućnost da se na nečemu postojanome utemelje život i društvene strukture, na nečemu što se ne zasniva na pukom mišljenju nekih ili na privodnom trenutnom konsenzusu nekolicine zastupnika. Europa ima potrebu za Bogom, potrebu prisjetiti se vlastitih korijena, kako bi u budućnost gledala s realizmom i s nadom. Nažalost, stanje nipošto nije lagano za brojne kršćane koji svojim životom nastoje dati svjedočanstvo vjere i nade koja je u njima, također i tako što usvajaju način života koji često i za druge postaje izazov.
S druge strane, nije li možda i sam Gospodin navijestio da život njegovih sljedbenika neće biti lagan (usp. Mt 10, 16-23)? Zbog promicanja veće osviještenosti o oblicima nesnošljivosti i diskriminacije kojima su izloženosti neki kršćani u Europi, i u skladu s odlukama prethodnih naših zasjedanja, sretan sam što vam mogu navijestiti rođenje Opservatorija nesnošljivosti i diskriminacije kršćana u Europi. Taj opservatorij ne želi biti oruđe polemike, nego pomoć u stvaranju društva koje će više poštivati vjersku slobodu, koje će biti sposobnije razumjeti i prihvatiti kako vlastite korijene tako i pluralističku stvarnost u zdravoj laičnosti. U konačnici, s jedne je strane riječ o pomoći suvremenoj evangelizaciji, a s druge o pomoći razvoju istinske demokracije na našemu kontinentu, koja se zasniva na jednakosti. Prava vjerska sloboda - kao što kaže Ivan Pavao II. - jest središnje ljudsko pravo. Ona je također pokazatelj koliko su prihvaćena sva druga prava. Gdje su moguće kamapnje kolektivne mržnje protiv neke vjerske zajednice ili neke etničke skupine, sutra će biti moguće i protiv drugih skupina.
2. Evangelizacija i traženje sreće
Točno je: svi tražimo sreću! I u Europi! Podsjetio je na to već Platon u svojemu Dijalogu "Symposion", rekavši upravo da pitanje ne smije glasiti želimo li biti sretni, zato što to svi žele, nego u čemu se ta sreća sastoji i kako je možemo postići.[2] Sveti je Otac na svojemu nedavnome putovanju u Ujedinjeno Kraljevstvo rekao: "Sreća je nešto što svi želimo, no jedna od velikih tragedija ovoga svijeta jest da je toliki nikada ne mogu pronaći, jer je traže na pogrešnim mjestima. Rješenje je vrlo jednostavno: pravu sreću treba tražiti u Bogu. Potrebna nam je hrabrost da svoje najdublje nade položimo isključivo u Boga: ne u novac, u karijeru, u svjetovni uspjeh, ili u naše odnose s drugima, nego u Boga. Samo on može zadovoljiti najdublju potrebu našega srca."[3]
No suvremeni čovjek - poput vječnoga adolescenta - želi biti neovisan i sve sam riješiti, te vjeruje da će na taj način pronaći ako li ne sreću, a onda barem trenutke sreće. Agnosticizam, koji je tako raširen u našemu vremenu, nije samo pitanje vjere, nego sa sobom nosi i sumnju u našu sposobnost spoznaje. Zbog toga mnogi vjeruju da je najvažnija vrijednost trenutni "feeling" (osjećaj), a ne Istina. No trenutak ne poznaje odnose, on je svrha samome sebi. Tako život biva lišen smisla koji bi bio kadar objediniti sve njegove aspekte i trenutke, te se gubi osjećaj odgovornosti, a nestaje i ideja da može postojati postojana sreća. Eto zašto je potrebna nova evangelizacija. Ona je uvijek bila prvotni cilj CCEE-a, a kako danas ne osjetiti posebnu potrebu za njom? Novi dikasterij koji je nedavno osnovan jest jasan znak o tome kako Sveti Otac prosuđuje tu potrebu.
3. Evangelizacija i obitelj
Jasna posljedica teškoga stanja našega društva prisutna je i u pitanju s kojim se dublje želimo pozabaviti ovih dana. To je demografski problem i njegova nužna povezanost s pitanjem obitelji. Zdravstveno stanje obitelji stoga je slika zdravlja društva, i obrnuto. Ako već svi, pa i oni koji vladaju, prepoznaju da postoji demografski problem, naša je zadaća promatrati ga polazeći od vjere i od sigurnosti u Božju ljubav. Stoga ga uspoređujemo s Božjim planom koji je u potpunosti objavljen u Isusu Kristu.
Obitelj i život sastavni su dijelovi Božjega plana te predstavljaju način na koji nam Bog daje da unaprijed iskusimo potpuno zajedništvo s njime. Ljepota ljubavi između muškarca i žene koji se ujedinjuju za čitav život te svoju ljubav pretvaraju u dar kako bi prihvaćali i odgajali nove osobe, jest i uvijek će biti najljepša Božja slika. Vidimo, međutim, da se danas širi kultura koja nije kadra gledati na stvarnost s te perspektive. Zbog toga često nema spremnosti da se kaže 'da' životu. Organizacija suvremenog urbanog života otežava uzdržavanje brojne obitelji. Žene nisu dovoljno vrednovane u njihovome materinstvu. Gospodarska kriza i nezaposlenost ulaze u domove mnogih obitelji i sa sobom nose tolike tjeskobe i strahove. Ne možemo a da ne zamijetimo pojavu da se u našim danima osporava i sam pojam obitelji te smo ozbiljno zabrinuti zbog načina na koji se ugrožava ljudski život, osobito u trenucima njegove najveće ranjivosti, tj. prije rođenja i kad se približava njegov svršetak. Kriza obitelji je nadasve jedan od vidova kulturne krize. Naime, ako živimo u trenutku i za trenutak, gubimo ne samo intelektualnu, nego i biološku i psihološku sponu s budućnošću te se ne osjećamo vezanima za cjelinu stvorenja, niti od nje podržavanima.
No može li išta promijeniti takvo stanje? Crkva poziva da se uvedu politike koje odgovaraju stvarnim potrebama obitelji te zahtijeva da mjere konkretne pomoći budu sve djelotvornije i sve više u skladu sa stvarnošću obitelji. No možda ono što najvećma nedostaje u našemu društvu i u našim obiteljima, nisu samo mjere da bi se riješila neposredna pitanja - premda to katkada može biti od najveće važnosti - nego nadasve nedostaje oduševljenja, energije koju nam Bog daje ako u njemu živimo. Čovjek kojega Bog nadahnjuje uspijeva biti pun radosti, a time i nade, te prihvatiti odgovornost za život, uspijeva raditi za dobro sviju, prihvatiti trajne kompromise i promicati život.
Sutra ćemo imati mogućnost da pobliže osmotrimo svu širinu toga problema. No jedno se čini vrlo očitim: demografski problem poziva na skrb za obitelj, na pastoralnoj razini, ali i na političkoj i zakonodavnoj. Zato je ta skrb autentična prigoda za evangelizaciju te od sviju nas traži osobitu pozornost. S druge strane, tješi nas činjenica da nismo sami u toj skrbi. Između Katoličke Crkve i pravoslavnih Crkava postoji doista veliko suglasje kako antropoloških tako i teoloških razloga koji idu u prilog kršćanskome viđenju obitelji i hitnoj potrebi da se ona zaštiti. Svjedoči o tome i tema 1. Katoličko-pravoslavnog foruma, "Obitelj, dobro za čovječanstvo".
4. Pogled na upravo minulu pastoralnu godinu
Do mjeseca lipnja opća je Crkva proživljavala Svećeničku godinu. Molili smo za naše svećenike. Nastojali smo ih, zajedno s Papom, učvrstiti u radosti života darovanog Bogu i službe koja nudi prigodu da se Bogu prinese novi život tolikih osoba koje se približe Crkvi.
Europe se tiče i mnoštvo drugih tema i izazova koji i dalje od Crkve traže da bude živa i aktivna. Sa svoje strane CCEE je nastojao dati svoj doprinos u onome što je njegovo osobito poslanje: organizirati susrete na kojima naše biskupske konferencije mogu podijeliti i razvijati načine suradnje, s ciljem promicanja osobnoga susreta s Bogom i kulture života i ljubavi. Mislimo na ekumenske odnose na europskoj razini, bilo putem našeg trajnog dijaloga s KEK-om (Konferencijom europskih Crkava), bilo putem bilateralnog dijaloga s pravoslavnima u okviru Foruma koji će se za petnaest dana po drugi puta susresti. Podsjećam na tri događaja koji su ove godine bili osobito važni u radu CCEE-a. Mislim na zasjedanje biskupa odgovornih za medije koje je održano u Vatikanu u studenome prošle godine, kako bi se raspravljalo o novoj digitalnoj kulturi i o izazovima koje ona postavlja pred Crkvu. Tu je i 8. Kongres o migracijama koji je održan u Malagi, a raspravljalo se o izazovima koje nameće kretanje osoba a tiču se obitelji, zajednica i čitavoga društva. Naposljetku podsjećam na lijepo hodočašće za očuvanje Stvorenja, koje je započelo u Ostrogonu kako bi preko Bratislave i St. Pöltena stiglo do Mariazella.
Putem svih svojih susreta CCEE nastoji nastoji dati doprinos kako promišljanju tako i pastoralu. No upravo zato moramo malo promisliti o našemu ustroju, o našim komisijama, našim financijama i našim metodama. Ne zato što bismo bili u krizi, nego upravo zato što smo živi i što se moramo trajno prilagođavati stvarnosti kako bismo bolje odgovorili na Gospodinov poziv.
Još jednom zahvaljujem uzoritom kardinalu Bozaniću i prečasnome mons. Srakiću na njihovome pozivu da ovaj naš godišnji skup održimo u ovom prekrasnom gradu. Nadamo se da ćemo u njemu proživjeti dane intenzivnog promišljanja, ali i molitve i prijateljstva.
___________________________________________________
[1]Drugi vatikanski koncil, Gaudium et spes, 1.
[2]Usp. Platon, Simposium, 204E-205.
[3]Papa Benedikt XVI, učiteljima i redovnicima, kapela St Mary's University College-a.
Foto: M.S.
