Aktualnosti

Homilija bl. Alojzija Stepinca u zagrebačkoj katedrali na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, 15. kolovoza 1941.

Predragi vjernici! Mi nemamo izravnih povijesnih podataka o životu Majke Božje poslije Uzašašća Kristova niti znamo sigurno, kada i gdje je umrla. Ali vjera je Crkve Božje od najstarijih vremena, da je ne samo duša Majke Božje u nebu nego i tijelo Njezino, koje se je poslije smrti opet sjedinilo s dušom i uzneseno na nebo, a da se nije nikada raspalo u grobu.

Čitava Crkva, i ona koja uči, i ona koja sluša, sigurna je s obzirom na činjenicu Uznesenja Majke Božje. I tako se evo ovaj uzvišeni blagdan Majke Božje već mnogo vjekova slavi u čitavoj Crkvi, pa evo posebnom pobožnošću i u našoj domovini.

No na što se oslanja vjerovanje Crkve Božje, da je duša i tijelo Majke Božje u nebu, da je Ona uznesena na nebo? Oslanja se na činjenici, da je ona Majka Isusa Krista, Sina Božjega, koji nije nikad imao ništa zajedničko s đavlom i kraljevstvom njegovim ili bio pod vlašću njegovom, nego je bio uvijek u najoštrijoj opreci s njime i pobjednik nad njime, pa tako i Njegova presveta Majka. A kraljevstvo đavlovo obuhvaća i grijeh i smrt. Pa kao što je Majka Božja bila bez grijeha začeta i izuzeta od grijeha, tako je bila izuzeta i od smrti. Umrla je doduše kao i Sin Njezin, ali nije bila podložna zakonu smrti, i tijelo

Njezino nije se nikada raspalo u grobu, nego se iza smrti opet sjedinilo s dušom i bilo uzneseno na nebo.

Sveti Ivan Damašćanski, veliki štovatelj Majke Božje, divnim riječima obrazlaže ovu činjenicu: »Danas (veli isti) sveti i živi kovčeg Boga živoga, koji je u svojoj utrobi začeo svoga Stvoritelja, počiva u hramu Gospodnjem, koji nije načinjen nikakvim rukama. I kliče David, Njezin roditelj i s njime igraju anđeli, slave arhanđeli, sile veličaju, poglavarstva kliču, vlasti se raduju, vesele se gospodstva, prijestolja svetkuju, hvale kerubini i slavu Njezinu propovijedaju serafini.

Danas raj od raskošna novoga Adama prima živi raj, u kojem je zasađena drvo života, u kom je pokrivena naša golotinja. Danas neokaljana Djevica, koja nije zaprljana nikakvim zemaljskim težnjama nego othranjena nebeskim mislima, nije se vratila u zemlju: nego, jer je živo nebo, smještena je u nebeskim dvorima. Iz koje je naime svima potekao život, kako bi Ona kušala smrt?

Nego prilagođuje se zakonu, donesenom od Onoga, kojeg je rodila; i kao kćerka staroga Adama, podvrgla se staroj presudi (jer i Sin Njezin koji je sam život, nije je odbio); a kao Majka Boga živoga, k Njemu je dostojno uznesena. Eva, koja je poslušala glas zmije, biva osuđena na bol rađanja i na smrt i smještena u pretpaklu.

No kako bi proždirala smrt Ovu, uistinu blaženu, koja je poslušala riječ Božju i bi puna djelovanjem Duha Svetoga, te na pozdrav anđeoski bez požude i djelovanja muža zače Sina Božjega i bez bola ga rodi i sva se Bogu posveti? Kako bi raspadljivost zahvatila ono tijelo, koje je primilo Život? Ovome je (tijelu) spremljen ravan i laki put u nebo. Ako naime, veli Život i Istina Krist: 'Gdje sam ja, tamo će biti i sluga moj' – kako ne bi još više bila s njime Majka?« (Or. 2. de Dormit.)

Blagdani su Majke Božje bili oduvijek radost za svako plemenito kršćansko srce. Jer Njezina slava i naša je slava. Njezina čast i naša je čast. Tako je evo i s blagdanom Uznesenja Majke Božje. No kao što svaki blagdan pruža veliku pouku kršćaninu, tako je pruža i blagdan Uznesenja Majke Božje.

Njezino tijelo nije se raspalo u grobu nego je uzneseno na nebo. To je posebna povlastica Majke Božje. Naše je tijelo podložno zakonu smrti i raspast će se jednom u grobu kao i onih, koji su umrli prije nas. Ali i to naše ponižena tijelo, određeno je, ukoliko čovjek premine u milosti Božjoj, da bude jednom proslavljena u nebu i da se sjedini u sjaju s dušom, kojoj je služio kao oruđe na ovome svijetu. Pa kad neodoljivom težnjom žudimo za tim časom, onda valja izabrati onaj put, kojim je pošla i Majka Božja. Taj nam je put označilo Sveto Pismo riječima: »Gloriam praecedit humilitas! – Poniznost prethodi slavi.« (Izr 15,33).

Eva je poslušala glas zmije, da ubere plod sa zabranjenog drveta, jer da će biti kao Bog. No po toj oholosti izazvala je prokletstvo Božje na sebe i na svoje potomstvo, jer se »Bog protivi oholicama!« (Jak 4,6). Majka Božja svojim djevičanstvom, svojom strpljivošću, svojom vjerom, ali prije svega i nada sve svojom dubokom poniznošću, djeluje drukčije i dozivlje Boga s nebesa na zemlju u svoje djevičansko krilo.

Pogledao je Bog i na Njezinu duboku poniznost, kao što govori Magnificat: »Veliča duša moja Gospoda... jer je pogledao na poniznost službenice svoje!« (Lk 1,48). Njezinoj dakle proslavi na nebu predhodila je duboka poniznost na zemlji. To je pravilo za svakoga čovjeka, općenito pravilo za sve, koji hoće da iz ove zemaljske nizine prispiju u nebeske visine. »Antequam glorificetur, humilatur! – Prije nego bude proslavljen, neka se ponizi!« (Izr 18,12).

Ta se poniznost pokazuje prije svega u svojevoljnom podvrgavanju volji Božjoj, izraženoj za čovjeka u naravnom zakonu i Evanđelju. Pa iako to za pokvarenu ljudsku narav znači stanovite okove, stanoviti jaram, činjenica je, da je taj jaram mnogo lakši nego onaj – lažne slobode, za kojom teži oholost.
»Jaram je moj sladak i breme je moje lako.« (Mt 11,30), veli Krist. Ta ne cijeni se poniznost samo na nebu nego i na ovom svijetu. Budimo iskreni! Tko je među ljudima najviše poštivan i najviše cijenjen? Komu se najviše dive i pred kim se najviše klanjaju? Zar onima, koji su robovi svojih bolesnih ambicija? Ne, nego onima, koji od toga bježe gdje mogu!

Zar ne cijeni svaki plemeniti čovjek više jednog poniznog svetog Franju nego oholog Voltairea? Zar nije veći u očima ljudi pustinjak sveti Antun nego krvolok Neron? Zar nije milija ljudskom srcu jedna sveta Agneza nego razuzdana Kleopatra?

A što da kažemo istom o onom dubokom duševnom miru, što ga uživa čovjek, čija je volja potpuno u skladu s voljom Božjom! A ima li većeg dobra za čovjeka nego je mir s Bogom? »Mir Božji, koji nadilazi svaki um!« (Fil 4,7). Moglo bi se uistinu reći danas čovječanstvu ono, što je Isus Krist rekao, kad je zaplakao nad Jeruzalemom: »Kad bi i ti upoznao i barem u ovaj tvoj dan, što je za mir tvoj, ali je sad sakriveno od očiju tvojih!« (Lk 19,42s.).

Propisi naravnog zakona i Evanđelja tako su sigurni temelj ljudskom napretku i sreći, da nitko nije u stanju izumiti nešto bolje i nešto savršenije. A ipak se evo čovječanstvo već nekoliko desetljeća svim silama bori, da ih strese sa sebe, premda se ljudi mogu prilagoditi svakoj formi društvenog života, ako priznaju živog i pravog Boga. I jer se čovječanstvo nije obaziralo na te propise, zato se širom svijeta ponizilo opačinama i zločinima, umjesto da se proslavilo dobrim djelima.

Pa jer je ljudska slabost tako velika, zato nas Crkva upućuje, da svojoj nemoći pomognemo s neba, kad nas uči moliti: »Svemogući vječni Bože, umnoži nam vjeru, ufanje i ljubav, i da zaslužimo dostignuti, što obećavaš, učini, da ljubimo, što zapovijedaš!« (Zborna molitva 13. nedjelje po Duhovima).

Blagdan Majke Božje potiče nas na to! Za svakoga će naime doći dan, kad se ima odijeliti od svijeta. Da dakle neugasiva težnja, što gori u svakom ljudskom srcu za vječnom srećom, bude jednom ispunjena, i da ovo naše tijelo, kojemu je suđeno da se raspadne u grobu, ali i da uskrsne jednom iz groba, uzmogne uskrsnuti u slavi i sjaju i sjediniti se s dušom u nebu, slijedimo primjer Majke Božje, čiji sveti blagdan Uznesenja slavimo. »Gloriam praecedit humilitas! – Poniznost ide ispred slave!«