Aktualnosti

Slavljenje Kristova vazmenog otajstva, 'obredno' raspoređeno u tri dana vazmenoga trodnevlja, izaziva niz liturgijsko-teoloških i liturgijsko-pastoralnih pitanja. Bogatstvo liturgijskih sadržaja i obrednih elemenata doimaju se pastoralno zahtjevnima, pa se nerijetko više pažnje pridaje obrednosti trodnevlja nego li njegovoj otajstvenosti.

Pastoralna potreba za stalnim „tumačenjem obreda“ izvire upravo iz nedovoljne upućenosti vjerničke zajednice u razumijevanju vazmenoga otajstva i njegove središnjosti u slavljenju liturgijske godine. Obredna tumačenja katkada sama postaju „obredom“, pa se slavljenje otajstva pretvara u katehezu koja ne može ponuditi iskustvo kakvo omogućuje liturgijski čin Crkve.

Strukturiranje triju liturgijskih dana kao spomena na tri ključna elementa Kristove Pashe – muke, smrti-ukopa i uskrsnuća – nema za cilj slavljenje tih triju elemenata u njihovoj zasebnosti ili odijeljenosti jednog od drugoga. Izvorni način slavljenja objedinjavao je cjelokupno vazmeno otajstvo u jedno slavlje, u bdjenje kojim su kršćani iščekivali zoru nedjelje Gospodinova uskrsnuća.

Sveto vazmeno trodnevlje u svojoj biti nije niz od tri liturgijska dana nego je neprekinuti slijed događaja Kristove Pashe, po shvaćanju nerazdjeljive novozavjetne kerigme: „Predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše, bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima.“ (1Kor 15,3-4)

Liturgiju trodnevlja crkveni oci opisuju kao spomenslavlje Krista umrloga, pokopanoga i uskrsnuloga. Pashalna dimenzija nije reducirana samo na događaj uskrsnoga jutra nego na cjelokupni slijed događaja: slavimo pashu muke, pashu smrti i ukopa te pashu uskrsnuća: „Žrtvovana je Pasha naša, Krist.“ (1Kor 5,7)

Misa Večere Gospodnje i obred pranja nogu

Vazmeno trodnevlje u svom povijesnom nastanku i dugostoljetnom razvoju ujedinjuje dane petka, subote i nedjelje. Četvrtak je kroz dugo vremena bio izvan toga niza. Bio je doživljavan kao posljednji dan korizmenoga vremena, s posebnim sadržajima slavlja: pomirenje pokornika, prijepodnevna misa posvete ulja (missa chrismatis).

Poslijesaborska obnova dala je jasnu naznaku da vrijeme korizme traje do Mise Večere Gospodnje na Veliki četvrtak te da Misom Večere Gospodnje započinje vazmeno trodnevlje. Logika trodnevlja ne krije se u brojanju dana nego u jedinstvu Kristova vazmenoga ili pashalnoga otajstva koje je Gospodin navijestio i u koje je ušao slavljem pashalne večere sa svojim učenicima.

Misa Večere Gospodnje, koju slavimo na Veliki četvrtak uvečer, stoga se predstavlja kao uvertira ili preludij trodnevlja, „velikoga dana“. Pogled iz povijesnoga odmaka na Isusovu oproštajnu večeru prepoznaje u toj gozbi ustanovljenje euharistije i uspostavu svećeničkoga reda, ali ti elementi u samome slavlju ne bi smjeli prevagnuti nad doživljajem ulaska u vazmeno otajstvo. Novozavjetna tradicija, naime, oproštajnu večeru tijesno veže uz Kristovu Pashu pa je i vremenski smješta „u večer prije“ nego će Gospodin podnijeti muku: „Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh“ (1Kor 11,23).

Liturgija Velikoga četvrtka ne bi smjela zato biti motivirana željom za najsvečanijom euharistijom u godini, nego prije svega željom za pashalnim doživljavanjem euharistije. Ni druge teme koje se vežu uz ovo slavlje – tema svećeništva i bratske ljubavi, pokazane u činu pranja nogu – ne bi smjele biti izdvojene iz vazmenoga otajstva. Jedino vazmeno otajstvo daje puno razumijevanje i euharistiji i svećeništvu i bratskoj ljubavi.

Obred pranja nogu, utkan u slavlje euharistije Velikoga četvrtka, u liturgiji je prikazan kao metafora otajstva križa. I prijenos Svetootajstva, koji slijedi nakon pričesti, na osobit način uvodi u slavljenje vazmenoga otajstva. Euharistijske prilike pohranjuju se na prikladno mjesto s jednim jedinim ciljem: za pričest bolesnika te za pričest vjernika u slavlju Muke Gospodnje na Veliki petak.

Stoga, u crkvama u kojima se neće slaviti služba Muke Gospodnje, pohranjivanje Presvetoga na Veliki četvrtak se izostavlja. Pohranjivanje euharistijskih prilika ostavlja Crkvu do vazmenoga bdjenja bez slavlja sakramenata. Crkva ulazi u „veliki post“, u dane kad joj je Zaručnik „uzet“.