U nedjelju, 28. lipnja 2015. godine u Župi Tijela Kristova proslavili smo zlatnu misu našeg bivšeg župnika vlč. Josipa Dumbovića.
Svečanu svetu misu predvodio je naš slavljenik uz koncelebriranje desetorice svećenika koji su na neki način bili povezani s našom župom, bilo kao vanjski suradnici, kapelani ili pomoćnici. Propovijedao je vlč. Davor Štuljan, nekadašnji kapelan župe Tijela Kristova.
Kroz propovijed smo se prisjetili što je sve vlč. Josip Dumbović učinio za našu župnu zajednicu u svojih pedeset godina svećeništva i četrdeset i tri godine župništva u Župi Tijela Kristova. Crkva je bila ispunjena vjernicima, a radost župljana i našeg zlatomisnika, darovi i pokoja suza radosnica nikoga nisu ostavile ravnodušnima.
Još jednom čestitamo našem dugogodišnjem pastiru na pedeset godina služenja Bogu i ljudima te mu zahvaljujemo za osnivanje i okupljanje naše Župe Tijela Kristova, izgradnju crkve i za sve sitnice znane nama, njegovim župljanima.
Kako kaže geslo na sličici koju je podijelio okupljenim vjernicima, završavamo riječima - Bogu hvala!
Župnik u novozagrebačkom Sopotu više od 40 godina
Josip Dumbović rodio se u mjestu Tužno, u župi Margečan, 17. siječnja 1939. godine, u obitelji Lovre i Margarete r. Đurman. Osnovnu školu završio je u obližnjem Radovanu, a školovanje je nastavio u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati gdje je kao polaznik Dječačkog sjemeništa maturirao 1958. godine.
Iste godine upisao se kao svećenički kandidat u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu te je započeo studij filozofije i teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Vojni rok je služio u Makedoniji, u Strumici, tijekom dvije godine, od 1960. do 1962. godine.
Po povratku iz vojske nastavlja studij i bogoslovsku formaciju te 21. ožujka 1965. godine prima podđakonat koji mu je podijelio nadbiskup Franjo Šeper. Za đakona ga je zaredio pomoćni zagrebački biskup Franjo Kuharić 3. travnja 1965., a 29. lipnja 1965. zaređen je za svećenika po zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Franji Šeperu. Mladu misu proslavio je u svojem rodnom Tužnom.
Prva svećenička iskustva započinje stjecati kao župni vikar u obližnjoj župi Sv. Marije Magdalene u Ivancu, u svom rodnom kraju, od 1967. do 1972. godine. U tom je razdoblju bio i delegat u Svećeničkom vijeću Zagrebačke nadbiskupije za Bednjanski i Gornjovaraždinski dekanat.
Nakon službe u Ivancu imenovan je 3. listopada 1972. godine supsidijarom u župi Sv. Ivana Evanđeliste u Zagrebu – Utrine, što ostaje do 30. svibnja 1973. godine. Dan nakon razrješenja službe supsidijara, 31. svibnja 1973. imenovan je upraviteljem župe Tijela Kristova u susjednom zagrebačkom naselju Sopot, na čijem čelu ostaje sve do umirovljenja 7. rujna 2014. godine.
U međuvremenu je vodio brigu oko uspostave župe u Sloboštini, u razdoblju od 1980. do 1983. godine, te je upravo zalaganjem župnika Dumbovića, kupljen stan u kojem živi i sadašnji župnik, i odakle je započela izgradnja zajednice i crkve Uzašašća Gospodinova.
Kako je svoj gotovo cijeli svećenički život djelovao u Novozagrebačkom dekanatu, specifičnom i po načinu života i po okupljanja vjernika i po brizi za gradnju crkve među neboderima, preč. Dumbović imenovan je godine 2010. do 2014., članom Prezbiterskog vijeća Zagrebačke nadbiskupije kao predstavnik Novozagrebačkog dekanata.
Aktivni sudionik novozagrebačkih stanova-crkava
Kad je vlč. Dumbović zaređen za svećenika, bilo je to vrijeme u kojem se u svijetu osjetio odah od muka i patnji Drugog svjetskog rata, poslane su svemirske letjelice u svemir, poslan je i prvi američki satelit, a kasnije ruski, za komunikaciju. Ljudi su osjetili snagu svoje moći i slobode. A u Crkvi je to bilo vrijeme završetka Drugoga vatikanskog koncila, kada se Crkva preslagivala za novo vrijeme u kojem se čovječanstvo našlo. Trebalo je čitati znakove vremena, trebalo je otvoriti prozore i vrata, da dođe novi, svježi, zrak, kako je rekao sveti papa Ivan XXIII.
U tom ozračju svećenik Josip dolazi u župu Tijela Kristova u Sopot, koju je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić utemeljio u svibnju 1973. godine, da svojim radom i zalaganjem, ali zapravo cijelim svojim životom, izgrađuje mistično Tijelo Kristovo, da izgrađuje Crkvu među ljudima koji žive na tom području grada Zagreba. Došao je da okupljajući živu zajednicu, privodi ljude Kristu. Svećenik Josip pozvan od Krista, živio je s Kristom i donosio Krista svima koji su bili otvoreni u toj župi. Slaveći svakodnevno kroz više od četrdeset godina svetu misu u toj župi, upijao je darove Božje ljubavi da bi sam mogao biti dar za druge.
Kad se nekada govorilo o svećenicima iz tih novozagrebačkih kvartova, onda se obično znalo reći: „Oni su negdje u Novom Zagrebu“. Novozagrebački kvartovi i župe bili su, a još su i danas prava enigma za stanovnike „starog Zagreba“ pa čak i za mnoge svećenike.
To je bilo vrijeme izgradnje i širenja grada Zagreba, a istovremeno komunističke vlasti nisu dopuštale izgradnju novih crkava. Stoga je kupnja obiteljskih kuća u starom dijelu Zagreba, a kasnije kupnja stanova u Novom Zagrebu, bila jedina mogućnost da se u tim gradskim sredinama započne okupljati zajednica i okuplja živa Crkva.
Taj je fenomen kasnih šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, u vrijeme intenzivne izgradnje grada Zagreba na Ljubljanici-Voltinom, Vukomercu, Retkovcu, a u novom Zagrebu u Utrini, Zapruđu, Središću, Dugavama, Travnom, Sloboštini, Sigetu, Trnskom, bio jedini mogući način približavanja ljudima u novoizgrađenim kvartovima, koje su tadašnji ideolozi socijalističkoga sna nazivali samo „spavaonicama“.
U tim malim stanovima i obiteljskim kućama počele su se osnivati župne zajednice: Sv. Ivana Evanđeliste, Uskrsnuća Gospodinova, Sv. Luke, Sv. Mateja, Sv. Križa, Anđela Čuvara, Uzašašća Gospodinova, Tijela Kristova itd...
Polako je počela živjeti i rasti Crkva koja nije imala vidljivih obilježja, tornjeva, zvonika i župnih dvorova, ali je našla svoj dom u obiteljskim kućama, garažama, dvoranama, stanovima.
Za mnoge ljude koji su površno poznavali Novi Zagreb i tadašnju gradsku periferiju, bili su to samo veliki stambeni blokovi omeđeni velikim ulicama, avenijama, drvoredima… Kasnije su i ti kvartovi započeli biti organizirana naselja sa vrtićima, školama, čitaonicama, kulturnim centrima, trgovinama, bankama, parkovima i šetnicama. Paradoks je da je sve u Novom Zagrebu sve bilo veliko, ali crkve su bile male, ili ih nije bilo. Često puta su te župne crkve odnosno stanovi imali tek nekoliko desetaka kvadratnih metara.
Župnik bez crkve - graditelj Crkve
Među tim novozagrebačkim naseljima svoje je mjesto našlo i naselje Sopot. Izgrađeno 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća, omeđeno današnjim avenijama i ulicama: Avenija Dubrovnik, Njemačke Republike, Većeslava Holjevca i Islandska ulica, prihvaćalo je ljude iz svih krajeva. U naselju Sopot, u ulici Viktora Kovačića, u malom stanu od svega 50 m2 smjestila se crkva-kuća Tijela Kristova. Kad je župnik Dumbović počeo okupljati vjernike, neki su u šali rekli – „Došao je neki svećenik i otvorio svoju privatnu crkvu“.
Tu u malom stanu započeo je vlč. Dumbović vršiti svoju svećeničku službu. Okupljao je vjerničku zajednicu, živu Crkvu. Tu gdje nije bilo nikakvog vanjskog znaka osim ploče na vanjskoj fasadi zgrade, tu se događala katehizacija za sve uzraste, priprava za sakramente, navještaj Božje riječi i evangelizacija, priprava i slavljenje euharistije i ostalih sakramenata... Bilo je zanimljivih susreta i s onima koji nisu bili vjernici, s članovima Komunističke partije, s ponekim agresivnim susjedom kojemu nije odgovarao prolazaka tolikih ljudi kroz haustor i hodnik zgrade prema crkvi.
Već od početka djelovanja uključio se zajedno s uvaženim profesorima dr. Josipom Baričevićem, dr. Alojzijem Hoblajem, i prof. Gabrijelom Šabić u projekte izrade udžbenika za župnu katehezu. Ti su se udžbenici rađali iz žive zajednice u kojoj se provodila katehizacija i koja je katehizirala. Odavde su došli i impulsi za ostvarenje ovih predragocjenih udžbenika koji su i danas aktualni i kojima se mnogi katehete koriste.
Vlč. Josip je poznat po otvorenosti i jednostavnosti. Među tim kvalitetama stoji i spremnost na suradništvo. Na prvom mjestu sa svećenicima svojeg Novozagrebačkog dekanata u kojem je nekoliko godina vršio dekansku službu, a onda i sa svećenicima supsidijarima, župnim vikarima i kapelanima s kojima je zajedno radio u župi.
Ta otvorenost i suradnja se prelijevala i na suradnju sa sestrama uršulinkama, župnim suradnicima vjeroučiteljima, mladima, volonterima i katehetama. Iako u skromnim uvjetima poslije svete mise se okupljala mala zajednica suradnika na kavi i svatko dobronamjeran je tu dobro došao.
Uspješnu suradnju je uspostavio je župnik Josip i sa ravnateljima institucija koje su djelovale ovdje u Sopotu. Započela su se slaviti misna slavlja u prostorijama osnovne škole. Otvorenost za nove stvari i nove ideje uvijek je bila živa. Josip, svećenik koji je svoje svećeništvo započeo u znaku Drugoga vatikanskog koncila, znao je te impulse pretočiti u život upravo u specifičnoj novozagrebačkoj situaciji bez crkve i bez pripadajućeg prostora.
Posebno mjesto u životu župnika Josipa i životu sopotske župe zauzima vrijeme Domovinskog rata. Među prvima se založio za osnivanje župnog Caritasa, koji se u suradnji s talijanskim donatorima, župama i pojedincima brinuo za nadolazeće izbjeglice iz Hrvatske Kostajnice, Vukovara, Borovog Naselja, Šarengrada, Iloka, Like... Ljudi koji su bili smješteni u Građevinskom školskom centru i u građevinskim barakama nasuprot, imali su upravo po djelovanju župnika Josipa trajnu duhovnu skrb, ali i konkretnu materijalnu pomoć u hrani i živežnim namirnicama.
Oni s došli s vrećicama u ruci, a zahvaljujući djelovanju župnika Dumbovića i njegovih suradnika mogli su lakše podnositi svoje izbjegličke dane.
Radovati se svakom važnom događaju po kojem župna zajednica raste
Župa Tijela Kristova imala je i jednu garsonijeru u Pičmanovoj ulici u kojoj su od osamdesetih godina stanovali brojni svećenici Zagrebačke nadbiskupije koji su vršili različite službe na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i središnjim nadbiskupijskim ustanovama, a krov nad glavom našli su u Sopotu.
Kasnije su u tom stanu stanovali župni vikari sopotske župe koji su zajedno sa župnikom Dumbovićem pastoralno djelovali u župi i dekanatu. Vrijeme Domovinskoga rata u stanu su našli smještaj i svećenici prognanici iz Bosne i Hercegovine. Sve ih je povezala Dumbovićeva otvorenost za suradnju i napredak župe.
Još 1989. godine, u predvečerje hrvatske samostalnosti započela je suradnja sa Domom umirovljenika sv. Ana, gdje se nekoliko godina poslije upravo njegovim zalaganjem uredila prigodna kapelica, otvorena na korist 300-tinjak korisnika, u kojoj se svaki tjedan slave svete mise i u kojoj se podjeljuju sakramenti bolesničkog pomazanja i ispovijedi.
Svećenik Josip nije čovjek od velikih i pompoznih slavlja, ne voli vanjsko pokazivanje i hvalu. Ali u dubini duše znao se radovati svakom uspjehu i važnom događaju u kojem je ova župna zajednica rasla, cvala i donosila plodove. Tu svakako spadaju i dva mladomisnička slavlja, jer su dvojica župljana odlučila izabrati svećenički poziv – Anton Kragol i Renato Belčić.
Od samog početka života župe Tijela Kristova u Sopotu počelo se govoriti o izgradnji crkve koja bi odgovarala potrebama vjernika. Nakon nekoliko desetljeća života i rada u sopotskim katakombama nitko nije vjerovao da župnik Josip, pomalo načeta i krhka zdravlja, još može provesti u život taj veliki projekt izgradnje nove crkve i pastoralnog centra.
Strpljivo i skromno je kroz tridesetak godina prikupljao i štedio svaku kunu, stavljao na stranu, čuvajući osobito u vrijeme inflacije i promjena valuta i nadao se da će se izgradnja crkve u Sopotu ostvariti. Bez velike buke upustio se u taj veliki i zahtjevan projekt. Borio se godinama sa svim vrstama birokracije kako bi izborio građevinsku dozvolu. Na kraju bez obzira na sve neugodnosti i poniženja napokon je dobivena lokacijska građevinska i dozvola, a zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić je blagoslovio kamen temeljni 26. svibnja 2005.
Već iste godine na Božić slavljena je prva sveta misa u još nedovršenoj i tek grubo završenoj crkvi. Raspjevani župljani veselili su se s novorođenim Spasiteljem „rođenju“ njihove crkve koju su čekali desetljećima. Uz veliku umještnost, štednju i skromnost crkva je završena u potpunosti, a posvetio ju je 17. studenog 2013. godine također kardinal Bozanić.
Župnik Dumbović zajedno je sa svojim župljanima i donatorima prikupio sve što je bilo potrebno da crkva dobije sve što treba za redovitu uporabu crkve, a uređen je i primjeren stan za svećenika, pastoralni centar s dvoranama za vjeronaučne i druge susrete, parkirališni prostor, zvonik sa zvonima, zelenilo i okoliš…
Po uzoru na dobroga pastira, župnik Josip Dumbović želio je izgraditi prostor gdje se narod Božji, to stado Gospodnje, može okupljati na primjeren i dostojanstven način, i u tome je uspio. (NP)
