Znanstveni skup "Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu II. svjetskog rata i poraća" (3)
O odnosu kardinala Stepinca prema NDH
Prva dva predavanja u drugom bloku znanstvenoga skupa "Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskog rata i poraća" dala su osvrt na odnos nadbiskupa Stepinca prema vlastima u NDH s hrvatskog, odnosno srpskog polazišta.
Dr. sc. Mario Jareb s Hrvatskoga instituta za povijest naglasio je kako su unatoč brojnim i istraživanjima i dostupnim činjenicama još i danas u javnosti prisutni stereotipi i optužbe koje se odnose na odnos tadašnjega zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca prema vlastima NDH. Prema njima su ih Stepinac i Katolička Crkva ne samo podupirali nego su navodno s njima blisko surađivali te bi zbog toga trebali i snositi odgovornost za sve ono što je tada učinjeno. To se odnosi i na navodno djelatno sudjelovanje u progonima srpskog stanovništva.
Dostupni izvori i činjenice, te na njima zasnovana istraživanja pokazuju da je Stepinčev odnos prema vlastima NDH bio vrlo kompleksan i opterećen njegovim neodobravanjem mnogih njihovih mjera i poteza, primjerice progona ljudi zbog njihove vjerske, narodnosne ili političke pripadnosti.
Naime, po uspostavljanju NDH bilo je očito kako nije došlo do slobode, nego totalitarnog režima koji se od početka obračunavao sa svima koji su mu bili bilo stvarni, bilo zamišljeni neprijatelji. Stepinčevo negodovanje zbog progona, npr. ubojstvo 260 Srba u Glini pokazuje da se on nije mirio s postupcima novog ustaškoga režima, da je prosvjedovao, a postoje brojni podaci da je nastojao pomoći progonjenima.
Izvori svjedoče da je već početkom 1942. državno vodstvo NDH na čelu s Pavelićem razmatralo mogućnost uhićenja nadbiskupa, kao čovjeka koji očito smeta namjerama ustaškoga režima. No, to je spriječio Slavko Kvaternik koji je uspio preko tadašnjeg izaslanika NDH pri Svetoj Stolici Nikole Rušinovića nagovoriti Pavelića i Kvaternika da se to ne dogodi, rekao je Jareb, te podsjetio i na Stepinčev prosvjed nakon ubojstva sedam katoličkih slovenskih svećenika 1943. u Jasenovcu. U tom je kontekstu Stepinac upozorio kako je Jasenovac ljaga za čitavu NDH. Nadbiskup Stepinac je osudio i rasizam, koji je u NDH s obzirom na rasne zakone bio na snazi, o čemu govori propovijed na blagdan Krista Kralja, 1942. i propovijed na kraju pokorničke procesije u listopadu 1943. Osuđujući rasne zakone, rekao je da postoji samo jedna rasa "a to je Božja rasa, i svi su ljudi jednaki".
"Nadbiskup Stepinac i odnos prema vlastima u NDH" bilo je predavanje koje je održao dr. sc. Milan Koljanin s Instituta za suvremenu povijest u Beogradu. Predavanje je započeo konstatacijom kako je unatoč objavljivanju dokumenata Svete Stolice nedostupnost vatikanskih izvora prvorazredan problem za istraživače. Bez relevantnih službenih izvora, prije svega izvora Rimokatoličke Crkve ne može se u potpunosti znanastveno osvijetliti pitanje uloge hrvatskoga metropolita, nadbiskupa Alojzija Stepinca, kao i njegovog odnosa prema vlastima NDH-a, rekao je Koljanin. Predavač je istaknuo podršku Crkve uspostavi NDH, te je rekao kako se nadbiskup Stepinac založio za učvršćenje međunarodnog položaja NDH-a, a posredovao je i u uspostavi kontakata s Vatikanom.
Nastanak NDH za Stepinca je bilo ostvarenje priželjkivanog ideala vlastite države koja će služiti zajedničkim ciljevima, rekao je Koljanin, te naglasio kako je jedan od prvih zakona bio onaj o prelasku iz jedne vjere u drugu, koji je rezultirao masovnom prisilnom konverzijom srpsko-pravoslavnog naroda u NDH-a. Nadalje, se osvrnuo na držanje Stepinca prema represivnim zakonima, te je citirao dijelove pisma koje je Stepinac uputio ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću, 22. svibnja 1941. Odobravao je nacionalizaciju imovine "stranih elemenata", ali ne i da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije; predložio je da se odredba o nošenju Davidove zvijezde ne provodi, a to je potkrijepio činjenicom da Sveta Stolica ne gleda blagonaklono na takve namjere. Svoj načelni stav prema zakonima ustaške države, nadbiskup je izložio na sljedeći način: "u vezi s izloženim, gospodine ministre, molim Vas da izdate shodne naloge da se židovski i drugi slični zakoni, mjere protiv Srba i dr. provode tako da se u svakom čovjeku poštuje ličnost i ljudsko dostojanstvo".
Ne dovodeći u pitanje cijeli niz represivnih zakona i naredbi, nadbiskup se samo zalagao da se oni provode na čovječji način. Drugim riječima, on nije dovodio u pitanje kompetencije države da donosi makar i najrepresivnije zakone, nego je samo tražio, kako je naveo na human način, naglasio je predavač, te iznio i još nekoliko protesta nadbiskupa Stepinca, ali je naglasio kako se Stepinac prije svega zalagao za one koji su prešli na rimokatoličku vjeru.
Predavač se osvrnuo i na spašavanje srpske djece, te u tom kontekstu naglasio angažman Diane Budisavljević. Posebno pak je naglasio njezine kontakte s nadbiskupom Stepincem.
Na kraju predavanja Koljanin se osvrnuo i na pitanje kanonizacije kardinala Stepinca. Uspoređujući ga sa sv. Maksimilijanom Kolbeom Koljanin je ustvrdio kako je jasno da je uvjet Svete Stolice da netko bude proglašen svecem da položi život za drugoga, što je u slučaju Kolbea neosporno bio slučaj.
Kolbe je pripadao progonjenoj crkvenoj organizaciji u uništenoj i okupiranoj zemlji, i bio je jedan od brojnih pripadnika katoličkog klera koji je svoje rodoljublje platio životom. S obzirom na navedeno treba postaviti pitanje: je li nadbiskup Stepinac u svome djelovanju bio izložen opasnosti, napose smrtnoj opasnosti. I pored neospornog humanog zalaganja nadbiskupa za mnoge progonjene i povremeno javno osporavanje ideoloških osnova režima, odgovor na ovo pitanje mora biti negativan, rekao je Koljanin, te to potkrijepio činjenicom da su prijedlozi za odlikovanje nadbiskupa Stepinca za njegovo spašavanje Židova odbijeni upravo iz razloga da nije u spašavanju dovodio u opasnost svoj život. (IKA)
