Aktualnosti

U srijedu 27. veljače 2019. godine održano je župno klanjanje u župi Vivodina. Euharistijsko slavlje predvodio je vlč. Filip Pavlović iz župe Hrnetić u koncelebraciji s župnicima iz Ozlja, Kamanja, Svetica, Skakavca, Mahićna, s Banije, domaćim župnikom Markačom te kapelanom Hrvatske kopnene vojske Karlovac. Nazočili su također predstavnici Policijske uprave karlovačke kao i Policijske postaje Ozalj, učenici i učiteljice Područne škole Vivodina te ostali brojni domaći župljani.

Na početku homilije vlč. Pavlović je rekao: „Tema sastanka pastoralnog vijeća u Nizozemskoj u katoličkoj župi bez svećenika, u kojoj se vrlo rijetko nedjeljom služi sveta misa, nego samo služba riječi, bila je: Treba li nam uopće svećenik? A Crkva živi iz euharistije, za euharistiju, od euharistije i po euharistiji“. Osvrnuvši se na encikliku sv. pape Ivana Pavla II. nastavio je: „Gdje nema euharistije – tu nema Crkve. To je međusobno uvjetovano. Crkva ima vrhunac svoje povijesti u djelovanju Isusa Krista. Krist je stalna povezanost između čovjeka i Boga, a euharistija sažetak i uprisutnjenje Isusa Krista. Euharistija je vidljiva oporuka Kristovog uskrsnuća, spas za čovjeka, milost. 

Isus odbacuje starozavjetnu sliku raja, gdje teče med i mlijeko, jer se čovjek ne mora truditi niti oko meda niti oko mlijeka. To priroda sama daje. Isus odbacuje tu 'djetinju, nezrelu' sliku i u euharistiju uvodi kruh i vino – ono za što se čovjek mora dobrano potruditi. Za kruh treba pšenično zrno umrijeti, treba se dogoditi pretvorba, preobrazba, promjena. Za vino je isto tako potrebno puno obrezivanja, njege i znoja, dok iz grožđa postane vino. Time nas Isus poziva da odbacimo djetinje razmišljanje, da postanemo zreli, da se preobrazimo. Erich Fromm smatra da svijet za suvremenog čovjeka predstavlja vime koje on siše cijeli život i nikako da odraste, nikako da se preobrazi, već ostaje na tom nivou bez razvoja.“

Zaključujući svoju propovijed vlč. Pavlović potakao nas je da se usmjerimo prema budućnosti, da podijelimo sudbinu pšeničnog zrna u zajedništvu, da postanemno kruh koji se može podariti drugima za hranu i život, da smo dužni umirati sebi, svom "ja" kako bismo mogli stvoriti prostore gdje bi Krist mogao rasti do punine.