Sveti Otac

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Proteklih sam dana boravio na apostolskom putovanju u Koreju i danas, zajedno s vama, zahvaljujem Gospodinu za taj veliki dar. Imao sam priliku posjetiti mladu i poletnu Crkvu, utemeljenu na svjedočenju mučenikâ i oživljenu misijskim duhom, u zemlji u kojoj se susreću drevne azijske kulture i neprolazna novost evanđelja: to se dvoje susreće.

Želim još jednom izraziti svoju zahvalnost dragoj braći korejskim biskupima, gospođi Predsjednici Republike, ostalim predstavnicima vlasti i svima koji su surađivali na realizaciji ovog mog pohoda.
Značenje toga apostolskog putovanja može se sažeti u tri riječi: spomen, nada, svjedočanstvo.

Republika Koreja je zemlja koja je imala snažan i brzi ekonomski razvoj. Njezini su stanovnici veliki radnici, disciplinirani, vole red i moraju sačuvati snagu naslijeđenu od svojih predaka.

U takvim okolnostima Crkva je čuvarica spomena i nade: ona je duhovna obitelj u kojoj odrasli prenose mlađima baklju vjere primljenu od pređa; spomen mučenikâ iz prošlosti postaje novo svjedočanstvo u sadašnjosti i nada budućnosti. U toj se perspektivi mogu promatrati dva glavna događaja toga putovanja: proglašenje blaženima 124 korejska mučenika, koji se pridružuju onima koji su proglašeni svetima prije trideset godina od Ivana Pavla II.; te susret s mladima, u prigodi Šestog azijskog dana mladih.

Mladi je čovjek uvijek osoba koja traga za nečim za što vrijedi živjeti, a mučenik daje svjedočanstvo za nešto, štoviše, za Nekoga za kojeg vrijedi dati svoj život. Ta je stvarnost Božja ljubav, koja se utjelovila u Isusu, Očevu Svjedoku. U dva događaja toga putovanja posvećena mladima Duh Gospodina Uskrsloga ispunio nas je radošću i nadom, koje će mladi ponijeti u svoje zemlje i koji će učiniti mnogo dobra!

Crkva u Koreji čuva također spomen na primarnu ulogu koju su imali laici kako u počecima vjere, tako u djelu evangelizacije. U toj zemlji, naime, kršćansku zajednicu nisu osnovali misionari, već skupina mladih Korejaca iz druge polovice 18. stoljeća, koji su bili oduševljeni nekim kršćanskim tekstovima, proučavali ih temeljito i izabrali ih za pravilo života. Jedan je od njih poslan u Peking da primi krštenje i zatim je taj laik krstio svoje drugove. Iz te prve jezgre se razvila velika zajednica, koja je od samog početka i gotovo cijelo jedno stoljeće bila izložena progonima, s tisućama mučenika. Dakle, Crkva u Koreji se temelji na vjeri, misijskom zauzimanju i mučeništvu vjernika laika.

Prvi su si korejski kršćani postavili kao uzor apostolsku zajednicu u Jeruzalemu, provodeći u djelo bratsku ljubav koja nadilazi sve društvene razlike. Zato sam potaknuo današnje kršćane da budu velikodušni u dijeljenju s najsiromašnijima i isključenima, prema onom što čitamo u 25. poglavlju Matejeva Evanđelja: "Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" (r. 40).

Draga braćo, u povijesti vjere u Koreji se vidi kako Krist ne poništava kulture, ne guši narode na njihovu putu kroz povijest koji kroz stoljeća i tisućljeća traže istinu i provode u djelo ljubav prema Bogu i bližnjemu. Krist ne dokida ono što je dobro, već to unaprjeđuje, privodi punini.

Ono protiv čega se, međutim, Krist bori i pobjeđuje je zli, koji sije kukolj među ljudima, među narodima; koji rađa isključivost zbog idolopoklonstva novcu; koji sije otrov ništavila u srcu mladih. To da, Isus Krist se protiv toga borio i to pobijedio svojom Žrtvom ljubavlju. I ako ostanemo u njemu, u njegovoj ljubavi, i mi, poput mučenikâ možemo živjeti i svjedočiti njegovu pobjedu. S tom vjerom smo molili a i sada molimo da svi sinovi korejske zemlje, koji trpe posljedice ratova i podjela, uzmognu ostvariti put bratstva i pomirenja.

To putovanje je bilo prosvijetljeno svetkovinom Marijina Uznesenja na nebo. S neba, gdje vlada s Kristom, Majka Crkve prati hod Božjeg naroda, podupire ga kada ga na njegovu putu snađu nevolje, tješi one koji su u kušnji i drži otvorenim horizont nade. Neka po njezinu majčinskom zagovoru Gospodin uvijek blagoslivlja korejski narod, podari mu mir i blagostanje; i neka blagoslovi Crkvu koja živi u toj zemlji, da bude uvijek plodna i puna radosti evanđelja. (IKA)