Sveti Otac

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Jednoga dana Isus, približavajući se gradu Jerihonu, učinio je čudo ozdravljenja slijepca koji je prosio na putu (usp. Lk 18, 35-43). Danas želimo shvatiti značenje toga znaka jer se tiče izravno i nas. Evanđelist Luka kaže da je taj slijepac sjedio kraj ceste i prosio (usp. r. 35). Slijepac u ona vremena – ali i još donedavno – mogao je živjeti samo od milostinje. Lik toga slijepca predstavlja mnoge osobe koje su, i danas, marginalizirane zbog tjelesnog oštećenja ili neke druge nevolje. Odijeljen je od mnoštva, sjedi tamo dok ljudi prolaze prezauzeti, zadubljeni u vlastite misli i zaokupljeni tolikim stvarima… Put, koji može biti mjesto susreta, za njega naprotiv postaje mjesto samoće. Mnogi prolaze… A on je sam.

To je tužna slika marginalizirane osobe, osobito kad je u pozadini grad Jerihon, divna i bujna oaza u pustinji. Znamo da je upravo u Jerihon stigao Izraelski narod na kraju svog dugog izlaska iz Egipta: taj grad predstavlja ulazna vrata u obećanu zemlju. Sjetimo se Mojsijevih riječi u toj prigodi: "Nađe li se kod tebe kakav siromah, netko od tvoje braće u kojem god gradu u zemlji što ti je Jahve, Bog tvoj, dadne, ne budi tvrda srca niti zatvaraj svoje ruke prema svome siromašnome bratu. Kako siromaha nikad neće nestati iz zemlje, zapovijedam ti: širom otvaraj svoju ruku svome bratu, svome siromahu i potrebitu u zemlji svojoj" (Pnz 15, 7.11). Upadljiv je kontrast između te preporuke Božjeg zakona i situacije opisane u Evanđelju: dok slijepac viče molećivo dozivajući Isusa, narod ga prekorava i pokušava ušutkati, kao da on nema pravo govoriti. Nemaju suosjećanja prema njemu, štoviše, neugodno im je zbog njegove vike. Koliko puta mi, kad vidimo tolike ljude na putu – potrebite, bolesne, koji nemaju za jesti – osjetimo nelagodu. Koliko se samo puta, kad se nađemo pred tolikim prognanicima i izbjeglicama, osjećamo neugodno. To je napast kojoj smo svi izloženi. Svi, i ja također! Zbog toga nas Božja riječ opominje da se sjetimo da ravnodušnost i neprijateljstvo čine ljude slijepima i gluhima, sprječavaju ih da vide braću i ne dopuštaju im prepoznati u njima Gospodina. Ravnodušnost i neprijateljstvo. Katkad se ta ravnodušnost i neprijateljstvo pretvore također u agresiju i napad: "Izbacite ove van!", "Vodite ih negdje drugdje!" Ta agresija je ono što su činili ljudi kad je slijepac vikao: "Odlazi, šuti, ne viči".

Opažamo zanimljiv detalj. Evanđelist kaže da je netko iz mnoštva objasnio slijepcu razlog okupljanja tolikog naroda govoreći: "Isus Nazarećanin prolazi" (r. 37). Isusov prolazak opisan je istim glagolom kojim se u Knjizi Izlaska govori o prolasku anđela zatornika koji spašava Izraelce u egipatskoj zemlji (usp. Izl 12, 23). To je pashalni "prolazak", početak oslobođenja: kad Isus prolazi, uvijek nastaje oslobođenje, uvijek nastaje spasenje! Tome slijepcu, dakle, kao da je naviještena njegova pasha. Ne dajući se prestrašiti, slijepac dovikuje više puta prema Isusu priznavajući ga Sinom Davidovim, iščekivanim Mesijom koji će, prema proroku Izaiji, otvoriti oči slijepcima (usp. Iz 35, 5). Za razliku od mnoštva, taj slijepac vidi očima vjere. Zahvaljujući njoj njegova molitva ima snažnu djelotvornost. Naime, čuvši ga, Isus "zapovjedi da ga dovedu k njemu" (r. 40). Na taj način Isus sklanja slijepca s ruba ceste i stavlja ga u središte pozornosti svojih učenika i mnoštva.

Zamislimo i mi sami, kad smo bili u ružnim situacijama, pa i situacijama grijeha, kako nas je upravo Isus uzeo za ruku i sklonio nas s ruba puta i darovao nam spasenje. Ostvaruje se tako dvostruki prolazak. Prvi: narod je navijestio radosnu vijest slijepcu, ali nije htio ništa imati s njim; sada Isus prisiljava sve da postanu svjesni da dobar navještaj podrazumijeva staviti u središte vlastitoga puta onoga koji je iz njega isključen. Drugi: slijepac ne vidi, ali njegova vjera mu otvara put spasenja, i on se nalazi usred onih koji su sišli na put da vide Isusa. Braćo i sestre, Gospodinov prolazak je susret milosrđa koji sve ujedinjuje oko njega kako bi nam se omogućilo prepoznati onoga koji treba pomoć i utjehu. I u našem životu Isus prolazi; a kad prolazi Isus, a ja to zamijetim, to je poziv da se približim njemu, da budem bolji, da budem bolji kršćanin, da slijedim Isusa.

Te su Isusove riječi dojmljive: Sin Božji sad stoji pred slijepcem poput poniznog sluge. On, Isus, Bog, kaže: "Što hoćeš da ti učinim? Kako želiš da ti služim?" Bog postaje sluga čovjeka grešnika. A slijepac odgovara Isusu ne oslovljavajući ga više sa "Sine Davidov", već s "Gospodine", naziv koji Crkva od samih početaka primjenjuje na Uskrslog Isusa. Slijepac traži da progleda i njegova želja bi uslišana: "Progledaj! Vjera te tvoja spasila" (r. 42). On je pokazao svoju vjeru zazivajući Isusa i želeći ga apsolutno susresti, i to mu je donijelo dar spasenja. Zahvaljujući vjeri sad može vidjeti i, prije svega, osjeća se ljubljenim od Isusa.

Zato izvješće završava prenoseći da slijepac "uputi se za njim slaveći Boga" (r. 43): postaje učenik. Od slijepca do učenika, to je i naš put: svi smo prosjaci, svi. Uvijek trebamo spasenje. I svi mi, svakoga dana, moramo učiniti taj korak: od slijepca do učenika. I tako je slijepac pošao za Gospodinom i priključio se njegovoj zajednici. Onaj koga su htjeli ušutkati, sada svjedoči iz svega glasa o svom susretu s Isusom Nazarećaninom, i "sav narod koji to vidje dade hvalu Bogu" (r. 43). Događa se drugo čudo: ono što se dogodilo slijepcu čini da i narod konačno progleda. Isto svjetlo obasjava sve združujući ih u molitvi hvale. Tako Isus izlijeva svoje milosrđe na sve koje susreće: poziva ih, dovodi ih sebi, okuplja ih, ozdravlja ih i prosvjetljuje, stvarajući novi narod koji slavi divote njegove milosrdne ljubavi. Pustimo i mi da nas Isus pozove, i pustimo da nas Isus ozdravi, da nam oprosti i idimo za Isusom hvaleći Boga. Tako neka bude! (IKA)