Sveti Otac

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Prošli sam tjedan poduzeo apostolsko putovanje u Gruziju i Azerbajdžan. Zahvalan sam Gospodinu koji mi je to dopustio i ponovno izražavam svoju zahvalu građanskim i vjerskim vlastima dviju zemalja, napose patrijarhu cijele Gruzije Iliji II. – njegovo mi je svjedočanstvo godilo i srcu i duši – kao i šeiku kavkaskih muslimana. Bratski pozdrav upućujem biskupima, svećenicima, redovnicima i svim vjernicima koji su mi dali osjetiti svoju srdačnu privrženost.

Ovo putovanje je bilo nastavak i dopuna putovanja u Armeniju, na kojem sam boravio u mjesecu lipnju. Na taj sam način – hvala Bogu – mogao ostvariti plan da posjetim sve tri zemlje Kavkaza, kako bih utvrdio Katoličku Crkvu koja ondje živi i ohrabrio tamošnje stanovništvo na njihovu putu prema miru i bratstvu. Pokazala su to i dva gesla tog posljednjeg putovanja: "Mir vama" za Gruziju i "Svi smo braća" za Azerbajdžan.

Obje te zemlje imaju veoma drevne povijesne, kulturne i vjerske korijene, ali istodobno prolaze kroz novo razdoblje: naime, i jedna i druga ove godine slave 25. obljetnicu neovisnosti, budući da su dobar dio dvadesetog stoljeća bile pod sovjetskim režimom. U ovome razdoblju one se susreću s određenim teškoćama na različitim poljima društvenog života. Katolička Crkva je pozvana biti prisutna, biti blizu, posebno u znaku milosrđa i promicanja čovjekoljublja; ona to nastoji činiti zajedno s ostalim kršćanskim Crkvama i zajednicama, kao i u dijalogu s drugim vjerskim zajednicama, u sigurnom uvjerenju da je Bog Otac sviju, a da smo svi mi među sobom braća i sestre.

U Gruziji to poslanje nekako prirodno uključuje suradnju s pravoslavnom braćom, koji čine većinu stanovništva. Zato je bio veoma važan znak što me je po dolasku u Tbilisi u zračnoj luci zajedno s Predsjednikom Republike dočekao i časni patrijarh Ilija II. Susret s njime toga popodneva je bio dirljiv, jednako kao što je bio dirljiv posjet patrijaršijskoj katedrali, održan sutradan, gdje se čuva relikvija Kristove tunike, simbol jedinstva Crkve. To jedinstvo potvrđuje krv mučenikâ različitih kršćanskih vjeroispovijesti. Među zajednicama koje su prošle kroz najveće nedaće ubraja se asirsko-kaldejska, s kojom sam doživio u Tbilisiju snažne trenutke molitve za mir u Siriji, Iraku i na čitavom Bliskom istoku.

Misa s katoličkim vjernicima – latinskim, armenskim i asirsko-kaldejskim – u Gruziji, slavljena je na spomendan sv. Terezije od Djeteta Isusa, zaštitnice misija: ona nas podsjeća kako prava misija nije nikada prozelitizam nego privlačenje Kristu polazeći od snažnog jedinstva s njim u molitvi, klanjanju i konkretnoj ljubavi, koja je služenje Isusu prisutnom u najmanjem od braće. A to je ono što čine redovnici i redovnice koje sam susreo u Tbilisiju, kao i kasnije u Bakuu: čine to molitvom i karitativnim i promotivnim djelima. Potaknuo sam ih da budu čvrsti u vjeri, sa sjećanjem, hrabrošću i nadom. Tu su potom kršćanske obitelji: kako je samo dragocjena njihova prisutnost izražena kroz prihvaćanje, praćenje, razlučivanje te uključivanje u zajednicu!

Ovakav način evanđeoske prisutnosti poput sjemena Božjeg kraljevstva još je, ako je moguće, potrebniji u Azerbajdžanu, gdje većinsko stanovništvo čine muslimani, dok je katolika svega nekoliko stotina, ali Bogu hvala u dobrim su odnosima sa svima, a posebno održavaju bratske veze s pravoslavnim kršćanima. Zato smo u Bakuu, glavnom gradu Azerbajdžana, doživjeli dva događaja koje vjera umije održati u ispravnom odnosu, a to su euharistija i međureligijski susret. Bila je to euharistija s malom katoličkom zajednicom, gdje Duh Sveti usklađuje različite jezike i daje snagu za svjedočenje; i to jedinstvo u Kristu, ni na koji način ne priječi, nego štoviše potiče na traženje susreta i dijaloga sa svima koji vjeruju u Boga, kako bi zajednički gradili pravedniji i bratskiji svijet. U vezi s tim, obraćajući se azerbajdžanskim vlastima, izrazio sam želju da se iznađu dobra rješenja za otvorena pitanja te da svi narodi na Kavkazu žive u miru i međusobnom poštovanju.

Bog neka blagoslovi Armeniju, Gruziju i Azerbajdžan i neka prati hod svoga svetog hodočasničkog naroda u tim zemljama. (IKA)