Sveti Otac

Crkva ima dužnost uvijek i posvuda naviještati evanđelje Isusa Krista. On, prvi i vrhovni evangelizator, na dan svoga uzlaska k Ocu zapovjedio je apostolima: "Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!" (Mt 28, 19-20). Vjerna toj zapovijedi Crkva, narod što si ga je stekao Bog da bi naviještao njegova silna djela (usp. 1 Pt 2,9), od dana Pedesetnice u koji je na dar primila Duha Svetoga (usp. Dj 2,14), nikada se nije umorila cijeli svijet upoznavati s ljepotom evanđelja naviještajući Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, koji je isti "jučer, danas i uvijeke" (Heb 13,8) i koji je svojom smrću i uskrsnućem ostvario spasenje ispunivši staro obećanje. Zato je evangelizacijsko poslanje - nastavak djela što ga je htio Gospodin Isus - za Crkvu nužno i nezamjenjivo; ono je izraz same njezine naravi.
 
To je poslanje u povijesti poprimalo uvijek nove oblike i načine prema mjestima, okolnostima i povijesnim trenucima. U naše doba, jedna od njegovih osobitih crta bilo je suočavanje s pojavom odvajanja od vjere koja se postupno očitovala kod društava i kultura koje su stoljećima izgledale prožete evanđeljem. Društvene promjene kojima smo nazočili posljednjih desetljeća imaju složene uzroke, koji svoje korijene vuku iz dalekoga vremena i duboko su izmijenile shvaćanje našega svijeta. Sjetimo se samo ogromnih napredaka znanosti i tehnike, širenja životnih mogućnosti i prostora individualne slobode, dubokih promjena na gospodarskom polju, na proces miješanja etničkih skupina i kultura prouzročenih masovnim migracijskim pojavama, te na sve veću međuzavisnost među narodima.

Sve to nije bilo bez posljedica i za vjersku dimenziju čovjekovog života. I ako je s jedne strane čovječanstvo od tih promjena imalo koristi koje se ne mogu zanijekati, a Crkva primila daljnje poticaje za davanja nade koju daje (usp. 1 Pt 3,15), s druge se strane pokazao zabrinjavajući gubitak osjećaja za sveto, sve do toga da se čak došlo do dovođenja u pitanje onih temelja koji su se činili neprijepornima, kao i postavljanja u pitanje zajedničkog razumijevanja osnovnih čovjekovih iskustava kao što su rađanje, umiranje, življenje u obitelji, te oslanjanje na naravni moralni zakon.
 
Premda su sve to neki pozdravili kao oslobođenje, brzo se uočila unutarnja praznina koja se rađa tamo gdje čovjek, želeći biti jedini tvorac vlastite naravi i vlastite sudbine, ostane bez onoga što predstavlja temelj svih stvari.
Već je Drugi vatikanski koncil među središnjim temama prihvatio pitanje odnosa između Crkve i ovoga suvremenog svijeta. Na tragu koncilskoga naučavanja moji su prethodnici nastavili razmišljati o potrebi pronalaženja prikladnih načina da se našim suvremenicima omogući da još čuju živu i vječnu Gospodinovu Riječ.
 
Sluga Božji Pavao VI. dalekovidno je primjećivao kako je obveza evangelizacije "sve više neophodna, zbog raskršćanjenih prilika u naše doba, i mnoštvu osoba koje su krštene ali žive mimo svakog kršćanskog života, priprostim ljudima koji imaju neku vjeru ali joj slabo poznaju temelje, intelektualcima koji osjećaju potrebu da upoznaju Isusa Krista u svjetlu u kojem ga nisu primili kroz pouku u svome djetinjstvu, kao i mnogim ljudima" (apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi, br. 52). A s mišlju upućenom onima udaljenima od vjere, dodao je da evangelizacijsko djelovanje Crkve "neprestano mora pronalaziti sredstva i prikladan jezik da im donese, odnosno da im ponovno donese, objavu Božju i vjeru u Isusa Krista" (ibid., br. 56).

Časni sluga Božji Ivan Pavao II. tu je zahtjevnu zadaću pretvorio u jednu od osnova svoga velikoga učiteljstva, sažimljući u konceptu "nova evangelizacija", koji je sustavno produbio u brojnim interventima, zadaću koja očekuje Crkvu danas, osobito na područjima stare kristijanizacije. No, to je zadaća koja, iako se izravno tiče načina njezinoga odnosa prema van, ipak prije svega pretpostavlja stalnu obnovu u njoj samoj, ili – da tako kažemo: stalno prelaženje s evangelizirane na onu koja evangelizira. Dovoljno je podsjetiti na ono što se tvrdilo u poslijesinodskoj apostolskoj pobudnici Christifideles laici: "Cijele zemlje i narodi, gdje su vjera i kršćanski život bili nekoć u procvatu i kadri uroditi zajednicama žive i djelotvorne vjere, danas su podloženi teškom iskušenju, ponekad su čak duboko promijenjeni, zbog dugotrajna indiferentizma, sekularizma i ateizma.

Radi se, naročito, o zemljama i narodima tzv. Prvoga svijeta, u kojem gospodarsko blagostanje i konzumizam ili duh potrošnje, iako pomiješani sa strahovitim stanjima siromaštva i bijede, nadahnjuju i potiču da žive 'kao da Boga nema'. Vjerski indiferentizam i posvemašnje praktično neobaziranje na Boga u rješavanju i najtežih životnih pitanja ništa manje nisu zabrinjavajući i razorni od otvorenog ateizma. Pa i kršćanska vjera, premda preživljuje u nekim tradicionalnim i ritualističkim očitovanjima, sve više ide tome da bude iskorijenjena iz najvažnijih trenutaka života, kao što su rođenje, trpljenje i smrt. [...]

U drugim krajevima i narodima, međutim, čuvaju se i nadalje vrlo žive tradicije pobožnosti i pučke kršćanske religioznosti; no postoji opasnost da se ta moralna i duhovna baština danas naprosto rasprši pod utjecajem mnogostrukih procesa, među kojima se ističu sekularizacija i širenje raznih sekti. Porast čiste i duboke vjere moći će se osigurati jedino novom evangelizacijom, koja će biti kadra sve te tradicije pretvoriti u novu snagu autentične slobode. Zasigurno je da postoji hitna potreba prepravljanja kršćanskog tkiva ljudskog društva. No, uvjet da do toga dođe je prepravljanje kršćanskog tkiva samih crkvenih zajednica koje u tim zemljama i u tim narodima žive" (br. 34).
 
Preuzimajući na sebe teret briga mojih časnih prethodnika, smatram da je stoga uputno pružiti prikladne odgovore kako bi se cijela Crkva, prepuštajući se obnavljanju snagom Duha Svetoga, suvremenom svijetu pokazala s misionarskim poletom koji je u stanju promicati novu evangelizaciju. Ona se posebno poziva na Crkve drevnoga osnutka koje isto tako žive u prilično različitim stvarnostima i koje imaju različite potrebe, koje očekuju različite poticaje evangelizacije: naime, na nekim područjima, pa i usred sve većeg napredovanja fenomena sekularizacije, kršćanska je praksa još vrlo živa i duboko je ukorijenjena u duh cijelih naroda.

Međutim, na drugim se područjima zapaža sve jasniji odmak od vjere sveukupnoga društva, sa slabijim crkvenim tkivom premda ni ono nije bez živosti koju pobuđuje Duh Sveti. No, nažalost, poznajemo i područja koja su gotovo potpuno raskršćanjena, na kojima je svjetlo vjere povjereno svjedočenju malih zajednica: te zemlje, koje trebaju obnovljeni prvi navještaj evanđelja, pokazuju se kao posebno otporne na mnoge aspekte kršćanske poruke.
 
Različitost prilika zahtjeva pozorno razlučivanje; govoriti o "novoj evangelizaciji" ne znači, naime, da se mora izraditi jedincata ista formula za sve prilike. No, nije teško primijetiti da je ono što trebaju sve zemlje koje žive na tradicionalno kršćanskim područjima novi misionarski polet, izraz nove velikodušne otvorenosti daru milosti. Naime, ne možemo zaboraviti da će prva zadaća uvijek biti poslušnost besplatnom djelovanju Duha Uskrsloga koji prati one koji su nositelji evanđelja i otvara srce onima koji slušaju. Da bi se Riječ evanđelja naviještala na plodonosan način traži se nadasve ulazak u duboko iskustvo Boga.
 
Kao što sam ustvrdio u svojoj prvoj enciklici Bog je ljubav: "Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac" (br. 1). Slično tomu, u korijenu svake evangelizacije nije ljudski plan širenja, već želja da se podijeli neprocjenjivi dar što nam ga je dao Bog, čineći nas dionicima samoga svoga života.
 
I zato, u svjetlu ovih razmišljanja, nakon što sam brižljivo ispitao svaku činjenicu i zatražio mišljenje stručnih osoba, određujem i odlučujem kako slijedi:
Čl. 1.
§ 1. Ustanovljeno je Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije kao dikasterij Rimske kurije u smislu apostolske konstitucije Pastor bonus.
§ 2. Vijeće postiže svoj cilj bilo poticanjem razmišljanja o temi nove evangelizacije bilo dolaskom do i promicanjem načina i sredstava prikladnih za njezino ostvarenje.
Čl. 2.
Djelovanje Vijeća, u suradnji s drugim dikasterijima i tijelima Rimske kurije, u poštivanju vlastitih kompetencija, u službi je partikularnih Crkava, osobito na onim područjima kršćanske tradicije gdje se najjasnije očituje fenomen sekularizacije.
Čl. 3.
Među specifičnim zadaćama Vijeća ističu se:
1. produbljivanje teološkoga i pastoralnog značenja nove evangelizacije;
2. promicanje i poticanje proučavanja, širenja i ostvarivanja papinskoga učiteljstva u odnosu na teme povezane s novom evangelizacijom u tijesnoj suradnji sa zainteresiranim biskupskim konferencijama koje će moći imati neko ad hoc tijelo;
3. upoznavanje s inicijativama i podupiranje inicijativa povezanih s novom evangelizacijom koje se već provode u različitim partikularnim Crkvama te promicanje ostvarivanja novih, aktivno uključujući i resurse prisutne u institutima posvećenoga života i društvima apostolskog života, kao i u udruženjima vjernika i novih zajednica;
4. proučavanje i pospješivanje korištenja suvremenih načina komuniciranja kao sredstava za novu evangelizaciju;
5. promicanje korištenja Katekizma Katoličke Crkve kao bitnog i potpunog izraza sadržaja vjere za ljude našega doba.
Čl. 4
§ 1. Vijećem upravlja nadbiskup predsjednik kojemu pomažu tajnik, podtajnik i prikladan broj službenika prema normama određenima apostolskom konstitucijom Pastor bonus i Općim pravilnikom Rimske kurije.
§ 2. Vijeće ima svoje članove i može raspolagati vlastitim savjetnicima.
 
Sve što je odlučeno ovim motuproprijem, određujem da ima punu i stalnu valjanost unatoč bilo kakvoj protivštini, pa i da zavređuje posebno spominjanje, te određujem da se proglasi preko objave u dnevniku "L'Osservatore romano" i da stupi na snagu na dan javne obznane.
 
U Castel Gandolfu, 21. rujna 2010, na blagdan svetoga Mateja, apostola i evanđeliste, šeste godine moga pontifikata
Benedikt XVI.