Sveti Otac

Svjedočanstvo pobuđuje zvanja
 
Časna braćo u biskupstvu i svećeništvu, draga braćo i sestre!

Svjetski dan molitve za zvanja, koji će se po 47. put slaviti na Četvrtu uskrsnu nedjelju - odnosno nedjelju Dobrog Pastira - 25. travnja 2010. pruža mi priliku predložiti vam da razmišljate o temi koja se dobro uklapa u Svećeničku godinu: Svjedočanstvo pobuđuje zvanja. Koliko će naši napori koje ulažemo u promicanje zvanja uroditi plodom ovisi, naime, u prvom redu o Božjem besplatnom djelovanju, ali će ih, kao što to potvrđuje pastoralno iskustvo, potpomoći također kvaliteta i bogatstvo osobnog i zajedničkog svjedočenja onih koji su već odgovorili na Gospodinov poziv u svećeničkoj službi i posvećenom životu, jer njihovo svjedočanstvo može pobuditi u drugima želju da i sami velikodušno odgovore na Kristov poziv.

Ta je tema dakle usko vezana uz život i poslanje svećenikâ i posvećenih osobâ. Zato bih želio pozvati sve one koje je Gospodin pozvao raditi u njegovu vinogradu da obnove svoj vjerni odgovor, napose u ovoj Svećeničkoj godini, koju sam proglasio u prigodi 150. obljetnice smrti svetog Ivana Marije Vianneya, Arškog župnika, koji je trajni uzor prezbitera i župnika.

Već u Starome zavjetu proroci su bili svjesni da su pozvani svojim životom svjedočiti ono što naviještaju i bili su spremni suočiti se i s nerazumijevanjima, odbacivanjima i progonstvom. Zadaća koju im je Bog povjerio potpuno ih je obuzela, kao "rasplamtjeli oganj" u srcu, kojemu čovjek ne može odoljeti (usp. Jr 20,9) i zato su bili spremni predati Gospodinu ne samo svoj glas, već cio svoj život. U punini vremenâ Isus, poslan od Oca (usp. Iv 5,36), svjedoči svojim poslanjem Božju ljubav prema svim ljudima, bez iznimke, osobito prema posljednjima, grešnicima, potisnutima na rub društva, siromašnima. On je najveći svjedok Boga i njegove žarke želje da se svi ljudi spase. U osvit novog doba, Ivan Krstitelj, životom potpuno utrošenim na pripravljanju puta Kristu, svjedoči da se u sinu Marije iz Nazareta ispunjavaju Božja obećanja. Kada ga je vidio da dolazi na rijeku Jordan, gdje je krstio, pokazuje ga svojim učenicima kao "Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta" (Iv 1,29).

Njegovo je svjedočanstvo tako plodno da dvojica njegovih učenika kada su "čula njegove riječi… pođoše za Isusom" (Iv 1,37).
I u Petrovu pozivu, prema onome što piše evanđelist Ivan, ulogu je odigralo svjedočanstvo brata Andrije, koji, nakon što je susreo Učitelja i odgovorio na njegov poziv ostati s Njim, osjeća potrebu da bratu odmah saopći ono što je otkrio u svojem "stanovanju" s Gospodinom: "'Našli smo Mesiju!' - što znači 'Krist - Pomazanik'. Dovede ga Isusu" (Iv 1,41-42). Slobodna i besplatna Božja inicijativa susreće i interpelira odgovornost onih koji prihvaćaju njegov poziv postati, vlastitim svjedočanstvom, oruđa Božjeg poziva. To se događa također danas u Crkvi. Bog se služi svjedočanstvom svećenikâ, vjernih svome poslanju, da probudi nova svećenička i redovnička zvanja u službi Božjeg naroda. Zato želim podsjetiti na tri vidika svećeničkog života, koji mi se čine bitnima za djelotvorno svećeničko svjedočenje.

Temeljna i prepoznatljiva sastavnica svakog poziva na svećeništvo i posvećeni život jest prijateljstvo s Kristom. Isus je živio u stalnom sjedinjenju s Ocem i to je ono što je pobuđivalo kod učenika želju živjeti isto to iskustvo, učeći se od Njega zajedništvu i neprestanom dijalogu s Bogom. Ako je svećenik "Božji čovjek" koji pripada Bogu i koji pomaže drugima upoznati ga i ljubiti, mora njegovati duboku prisnost s Njim, ostati u njegovoj ljubavi, ostavljajući prostora za slušanje njegove Riječi. Molitva je prvo svjedočanstvo koje pobuđuje zvanja. Poput apostola Andrije, koji saopćava bratu da je upoznao Učitelja, isto tako onaj koji želi biti Kristov učenik i svjedok mora ga osobno "vidjeti", mora ga upoznati, mora naučiti ljubiti ga i ostati s njim.
Drugi vidik svećeničkog posvećenja i redovničkog života je potpuno predanje samoga sebe Bogu.

Apostol Ivan piše: "Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću" (1 Iv 3,16). Tim riječima on poziva učenike da uđu u istu Isusovu logiku koji je, u čitavom svom životu, vršio Očevu volju sve do najveće žrtve: predanja samoga sebe na križu. Tu se zorno vidi Božje milosrđe u svoj njegovoj punini; milosrdna ljubav koja je pobijedila tmine zla, grijeha i smrti. Slika Isusa koji na Posljednjoj večer ustaje od stola, odlaže haljine, uzima ubrus, opasava se i saginje oprati noge apostolima, izražava smisao služenja i dara koje je pokazao u čitavom svom životu, u poslušnosti Očevoj volji (usp. Iv 13,3-15). Po uzoru na Isusa, svaki onaj koji je pozvan živjeti životom posebnog posvećenja mora se truditi svjedočiti dar potpunog predanja Bogu. Iz toga proizlazi sposobnost davati se zatim onima koje mu je providnost povjerila u pastoralnoj službi, s punim, neprekidnim i vjernim posvećenjem i s radošću što je suputnik mnogoj braći, kako bi se ona otvorila susretu s Kristom i kako bi Njegova riječ postala svjetlo na njihovu putu.

Povijest svakog poziva se gotovo redovito isprepliće sa svjedočanstvom nekog svećenika koji živi s radošću dar samoga sebe braći za Božje kraljevstvo. To je zato što su blizina i riječi nekog svećenika kadri probuditi pitanja i dovesti također do konačnih odluka (usp. Ivan Pavao II., apost. pob. Pastores dabo vobis, 39).
Na kraju, treći vidik koji mora karakterizirati svećenika i posvećenu osobu je živjeti zajedništvo. Isus je pokazao kao razlikovni znak onoga koji želi biti njegov učenik duboko zajedništvo u ljubavi: "Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge" (Iv 13,35).

Na poseban način, svećenik mora biti čovjek zajedništva, otvoren svima, kadar postići da čitavo stado koje mu je Gospodin u svojoj dobroti povjerio kroči složno, pomažući da se prebrode podjele, prevladaju razdori, izglade sukobi i nerazumijevanja, oproste uvrede. U srpnju 2005., susrevši se sa svećenicima u Aosti, rekao sam da ako mladi vide usamljene i tužne svećenike, neće se sigurno osjetiti ohrabreni slijediti njihov primjer. Počet će ih mučiti sumnje ako zaključe kako je to budućnost koja čeka svećenika. Važno je naprotiv ostvariti zajedništvo života, koje im pokazuje ljepotu svećeničkog bića. Tada će mladi čovjek reći: "ovo može biti budućnost i za mene, tako se može živjeti" (Insegnamenti I, [2005], 354). Drugi vatikanski koncil, govoreći o svjedočanstvu koje pobuđuje zvanja, ističe primjer ljubavi i bratske suradnje koji moraju pružati svećenici (usp. dekret Optatam totius, 2).

Sviđa mi se podsjetiti na ono što je napisao moj časni prethodnik Ivan Pavao II.: "Sâm život prezbiterâ, njihovo bezuvjetno predanje Božjem stadu, njihovo svjedočanstvo odanim služenjem Gospodinu i Crkvi, koje je obilježeno izborom prihvaćenog križa u nadi i vazmenoj radosti, bratska sloga prezbiterâ i njihova revnost za evangelizaciju svijeta, prvi su i najuvjerljiviji čimbenici plodnosti zvanjâ" (Pastores dabo vobis, 41). Moglo bi se reći da se svećenička zvanja rađaju iz susreta sa svećenicima, gotovo poput dragocjene baštine što se prenosi riječju, primjerom i čitavim životom.

To vrijedi također za posvećeni život. Sâm život redovnikâ i redovnicâ govori o Kristovoj ljubavi kada ga oni slijede u punoj vjernosti evanđelju i s radošću prihvaćaju njegovo mjerilo prosuđivanja i način vladanja. Postaju "znak osporavan" za svijet, čija je logika često nadahnuta materijalizmom, egoizmom i individualizmom. Njihova vjernost i snaga njihova svjedočanstva - jer odricanjem samih sebe dopuštaju da ih Bog osvoji - nastavljaju pobuđivati u duši mnogih mladih želju da i sami trajno slijede Krista velikodušno i bespridržajno. Nasljedovati Krista čista, siromašna i poslušna i poistovjetiti se s Njima: to je ideal posvećenog života, svjedočanstvo da Bog ima apsolutno prvo mjesto u životu i u povijesti ljudi.

Svaki prezbiter, svaka posvećena osoba, vjerni svojem pozivu, prenose radost služenja Kristu i pozivaju sve kršćane da odgovore na sveopći poziv na svetost. Shodno tome, za učvršćivanje zvanja na svećeničku službu i posvećeni život i djelotvornost u promicanju zvanja nije ništa učinkovitije od primjera onih koji su rekli svoj "da" Bog i naumu koji on ima sa svakom osobom. Osobno svjedočenje, koje čine egzistencijalna i konkretna opredjeljenja, potaknut će mlade da donesu zahtjevne odluke koje sežu i u njihovu budućnost. Da bi im se u tome pomoglo nužno je ono umijeće susreta i dijaloga koje je kadro prosvijetliti ih i pratiti, prije svega putem onog primjera života življenog kao poziv. Tako je činio sveti Arški župnik, koji je uvijek bio u doticaju sa svojim župljanima i "naučavao prije svega svjedočanstvom života. Iz njegova primjera, vjernici su učili moliti" (Pismo povodom proglašenja Svećeničke godine, 16. lipnja 2009.).

Neka ovaj Svjetski dan još jednom pruži dragocjenu priliku mnogim mladima da razmišljaju o vlastitom pozivu, prianjajući uza nj s jednostavnošću, pouzdanjem i punom raspoloživošću. Neka Djevica Marija, Majka Crkve, čuva svaku pa i najmanju klicu poziva u srcu onih koje Gospodin poziva da ga slijede izbliza; neka učini da ona postane bujno stablo, puno plodova za dobro Crkve i čitavoga čovječanstva. Za to molim, dok podjeljujem svima apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 13. studenoga 2009.

Papa Benedikt XVI.

Izvor: IKA