Papin nagovor prije i nakon molitve Anđeo Gospodnji na svetkovinu svetih Petra i Pavla, 29. lipnja 2021.
Prije Angelusa
Draga braćo i sestre, dobar dan!
U središtu današnjeg Evanđelja (Mt 16, 13-19) Gospodin postavlja učenicima odlučno pitanje: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ (r. 15). Ključno je to pitanje koje Isus ponavlja i nama danas: „Tko sam ja za tebe?“ Tko sam ja za tebe, koji si prigrlio vjeru, ali se još uvijek bojiš na moju Riječ izvesti na pučinu?
Tko sam ja za tebe, koji si već dugo kršćanin, ali iz navike te si izgubio svoju prvu ljubav? Tko sam ja za tebe koji proživljavaš teške trenutke i trebaš nekoga da te prodrma da bi krenuo iznova? Isus pita: Tko sam ja za tebe? Dajmo mu danas odgovor koji dolazi iz srca.
Prije toga Isus je pitao učenike još nešto: „Što ljudi kažu, tko sam ja?“ (usp. r.13). Bilo je to svojevrsno istraživanje provedeno među njegovim učenicima kojem je bio cilj doznati što ljudi misle o njemu i glasu koji je uživao u puku, ali Isusa ne zanima slava, to nije bila ta vrsta istraživanja.
Pa zašto je onda postavio to pitanje? Odgovor glasi: zato da naglasi razliku, koja je temeljna razlika kršćanskog života. Ima onih koji ostaju na prvom pitanju, na mišljenju i stavu, i govore o Isusu; a ima i onih koji, naprotiv, razgovaraju s Isusom, donose mu život, ulaze u odnos s njim i čine odlučujući korak.
To je ono što zanima Gospodina: biti u središtu naših misli, postati središte naših emocija, osjećaja; riječju, biti ljubav našeg života. Njega ne zanimaju naša mišljenja o njemu. Zanima ga naša ljubav, je li On u našemu srcu, to je ono što njega zanima.
Sveci što ih danas slavimo učinili su taj prijelaz i postali su svjedocima. Učinili su taj prijelaz s imati mišljenje o Isusu na imati Isusa u srcu: bili su svjedoci. Oni nisu bili oni koji su se Isusu divili, već oni koji su Isusa slijedili. Nisu bili gledatelji, već protagonisti evanđelja. Nisu vjerovali u riječi, već u djela. Petar nije govorio o poslanju, već je bio ribar ljudi. Pavao nije pisao učena djela, nego pisma koja odišu onim što je proživio na svojim putovanjima i njegovim svjedočenjima.
Obojica su istrošili život za Gospodina i za svoju braću. I za nas su poticaj, jer smo mi u opasnosti da ostanemo na prvome pitanju, to jest da dajemo mišljenja, da imamo sjajne ideje i da nam s usana teku slatke riječi, ali da nikada ne uložimo same sebe. Koliko puta, na primjer, kažemo da bismo htjeli Crkvu vjerniju evanđelju, bližu narodu, više proročku i misionarsku, a zatim, u praksi, ne činimo ništa!
Tužno je vidjeti da je mnogo onih koji govore, tumače i raspravljaju, ali je malo onih koji svjedoče. Svjedoci se ne gube u riječima, već donose plod. Svjedoci se ne tuže na druge i na svijet, nego polaze od sebe samih. Podsjećaju nas da Boga ne treba dokazivati, nego pokazivati; ne naviještati ga proglasima, već svjedočiti primjerom. To se zove „uložiti samoga sebe i svoj život“.
No, gledajući živote Petra i Pavla, netko može uputiti prigovor: obojica su bili svjedoci, ali ne uvijek uzorni: bili su grešnici! Petar je zanijekao Isusa, a Pavao progonio kršćane. Ali – u tome je poanta – svjedočili su također vlastitim padovima. Sveti je Petar, na primjer, mogao reći evanđelistima: „Ne zapisujte pogreške koje sam počinio“, sastavite evanđelje za zabavu i razbibrigu. Ali ne, njegova priča izlazi gola i sirova iz evanđelja, sa svim njegovim bijedama i slabostima.
Isto čini sveti Pavao koji u svojim poslanicama govori o pogreškama i slabostima. Eto odakle svjedok započinje: od istine o sebi samom, od borbe protiv vlastite dvoličnosti i laži. Gospodin može učiniti velike stvari po nama kad ne pazimo na to da obranimo sliku o sebi, već smo transparentni s njim i s drugima.
Draga braćo i sestre, danas Gospodin pred nas stavlja jedan izazov i traži od nas odgovor. Njegovo pitanje je isto kao nekoć: „Tko sam ja za tebe?“. Ono nam ne da mira, kopka nas. Po svojim svjedocima, Petru i Pavlu, potiče nas da odbacimo maske, da se odreknemo polovičnih mjera, izgovorâ zbog kojih smo mlaki i osrednji. Neka nam u tome pomogne Majka Božja, Kraljica Apostola. Neka u nama rasplamsa želja za svjedočenjem Isusa.
Nakon Angelusa
Draga braćo i sestre,
Preksutra, 1. srpnja, ovdje u Vatikanu će biti upriličen Poseban dan molitve i razmišljanja za Libanon. Zajedno s poglavarima svih Crkava prisutnih u Zemlji cedrova, dat ćemo se nadahnuti riječima iz Svetog pisma: „Gospodin ima naume mira“ (usp. Jr 29, 11). Pozivam sve da nam se pridruže u duhu moleći se da se Libanon oporavi od ozbiljne krize kroz koju prolazi i da svijetu još jednom pokaže svoje lice mira i nade.
Dana 1. srpnja obilježava se 160. godišnjica prvog izdanja „L’Osservatore Romana“, „Stranačkoga glasila“, kako ga ja volim zvati. Najljepše želje i veliko hvala na vašemu služenju. Nastavite svoj rad s vjernošću i kreativnošću.
I danas, za nas, obilježava se obljetnica koja nas sve u srce dira: prije 70 godina papa Benedikt zaređen je za svećenika. [pljesak] Tebi, Benedikte, dragi oče i brate, upućujemo izraze svoje ljubavi i naklonosti, zahvalnosti i bliskosti.
On živi u samostanu, mjestu koje je on sam htio ovdje u Vatikanu da u njemu budu kontemplativne zajednice koje će moliti za Crkvu. Danas je on kontemplativac Vatikana koji provodi život moleći se za Crkvu i za rimsku biskupiju, čiji je umirovljeni biskup. Hvala ti, Benedikte, dragi oče i brate. Hvala ti na tvojemu vjerodostojnom svjedočenju. Hvala na tvome pogledu neprestano usmjerenom prema Božjem horizontu: hvala!
Od srca pozdravljam sve vas, hodočasnike iz Italije i iz raznih zemalja; ali danas se na poseban način obraćam Rimljanima, na blagdan naših svetaca zaštitnika. Blagoslivljam vas, dragi Rimljani!
Želim svako dobro gradu Rimu: neka, zahvaljujući zalaganju svih vas, svih građana, bude mjesto ugodno za život i mjestom prihvaćanja, da nitko ne bude isključen, da u njemu djeca i stariji imaju primjerenu skrb, da bude posla i da taj posao bude dostojan čovjeka, da siromašni i posljednji budu u središtu političkih i društvenih projekata.
Molim za to. I vi, dragi vjernici Rima, molite za svoga biskupa. Hvala vam.
