Naslovna » Dokumenti » Riječ Svetog Oca

Riječ Svetog Oca

Sveti Ćiril i Metoda – apostoli Slavena

Ubrzo su, međutim, počela protivljenja od strane nekih zapadnjaka, koji su držali da im je oduzet monopol nad propovijedanjem među Slavenima, ta vječita borba u Crkvi. Njihov je prigovor religiozne naravi, ali samo prividno: Boga se može slaviti – kažu – samo na tri jezika ispisana na križu: hebrejskom, grčkom i latinskom. Ovi su potonji imali zatvoreni mentalitet kako bi branili vlastitu autonomiju. No, Ćiril odlučno odgovara: Bog želi da ga svaki narod slavi na svom jeziku. Zajedno sa svojim bratom Metodom obraća se papi i ovaj odobrava njihove liturgijske tekstove na slavenskom jeziku, daje ih staviti na oltar crkve Svete Marije Velike (Santa Maria Maggiore) i pjeva s njima hvalu Gospodinu prema tim knjigama. Ćiril umire nekoliko dana kasnije. Njegove se moći još uvijek časte ovdje u Rimu, u bazilici Svetoga Klementa. Metod je, pak, zaređen za biskupa i poslan natrag u slavenske krajeve. Tu će mnogo pretrpjeti, čak će biti bačen i u tamnicu, ali, braćo i sestre, Božja riječ nije okovana i širi se među tim narodima.

25.10.2023.

Papin Angelus u nedjelju 22. listopada

Isus nam, zapravo, želi pomoći da „caru“ i „Bogu“ damo mjesto koje im po važnosti pripadaju. Briga o zemaljskom poretku, o polisu, pripada caru – dakle, politici, civilnim ustanovama, društvenim i ekonomskim procesima; a mi, koji smo uronjeni u tu stvarnost, moramo vratiti društvu ono što nam ono daje kroz svoj doprinos kao odgovorni građani, posvećujući pažnju onome što nam je povjereno, promičući pravo i pravdu u svijetu rada, pošteno plaćajući poreze, zalažući se za opće dobro, i tako redom. Međutim, Isus istodobno potvrđuje temeljnu stvarnost: da čovjek – čitav čovjek i svako ljudsko biće – pripada Bogu. To znači da ne pripadamo nijednoj zemaljskoj stvarnosti, nijednom „caru“ ovoga svijeta. Gospodinovi smo i ne smijemo biti robovi nijedne svjetovne vlasti. Na novcu je, dakle, carev lik, ali Isus nas podsjeća da je u naš život utisnuta Božja slika, koju ništa i nitko ne može potamniti. Caru pripadaju stvari ovoga svijeta, ali čovjek i sam svijet pripadaju Bogu: ne zaboravimo to!

22.10.2023.

Sveti Charles de Foucauld - srce koje je kucalo ljubavlju u životu u skrovitosti

Nastavljamo naše susrete s nekim svjedocima koji su bili puni žara u naviještanju evanđelja. Danas bih vam želio govoriti o čovjeku u čijem su životu Isus i njegova najsiromašnija braća bili velika ljubav. Mislim na svetog Charlesa de Foucaulda koji je, „iz svog snažnog iskustva Boga, prošao put preobrazbe sve dotle da se osjećao bratom sviju“ (Enciklika Fratelli tutti, 286).

Koja je bila “tajna” njegova života? On, nakon što je proživio mladost koja je bila daleko od Boga, ne vjerujući ni u što osim u neuredno traženje zadovoljstva, povjerava to prijatelju koji nije bio vjernik, kojemu, nakon što se obratio prihvativši milost Božjeg oprosta u svetoj ispovijedi, otkriva razlog svog života. Piše: „Izgubio sam srce za Isusom iz Nazareta“ [1]. Brat Karlo nas tako podsjeća da je prvi korak u evangelizaciji imati Isusa u središtu srca, to znači „izgubiti glavu“ za njim. Ako se to ne dogodi, teško ćemo to moći pokazati svojim životom. U opasnosti smo, naprotiv, da govorimo o nama samima, našoj grupi, moralu ili, još gore, o nizu pravila, ali ne o Isusu, njegovoj ljubavi, njegovom milosrđu. Vidim to u nekim novim pokretima koji se pojavljuju: govore o svojoj viziji svijeta, govore o svojoj duhovnosti i doživljavaju sebe kao novi put… Ali zašto ne govorite o Isusu? Govore o mnogočemu, o organizaciji, o duhovnim putovima, ali ne znaju govoriti o Isusu… Mislim da bi danas bilo lijepo da se svatko od nas zapita: je li Isus u središtu moga srca, jesam li malo izgubio glavu za njim?

18.10.2023.

Papin Angelus u nedjelju 15. listopada

Današnje nam Evanđelje govori o kralju koji svomu sinu priređuje svadbu (usp. Mt 22, 1-14). On je moćnik, ali je nadasve velikodušan otac, koji poziva druge da podijele njegovu radost. Dobrotu svoga srca napose otkriva u tome što nikoga ne prisiljava, nego svakoga poziva, iako ga takav njegov način postupanja izlaže mogućnosti da bude odbijen. Primijetimo ovo: priprema gozbu, besplatno nudeći priliku za susret i slavlje. To je ono što Bog priprema za nas: gozbu, kako bismo bili u zajedništvu s njim i jedni s drugima. I svi smo mi, dakle, Božji uzvanici, ali svadbena gozba zahtijeva s naše strane vrijeme i uključenost: zahtijeva jedan „dà“: ići, ići na Gospodinov poziv, On poziva ali nas ostavlja slobodnima.
Ovo je vrsta odnosa koju nam Otac nudi: poziva nas da budemo s njim, ostavljajući nam mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja poziva. On nam ne nudi odnos podložnosti, nego odnos očinstva i sinovstva, koji je nužno uvjetovan našim slobodnim pristankom. Bog jako poštuje slobodu, jako je poštuje. Sveti Augustin u vezi s tim koristi vrlo lijep izraz kad kaže: „Bog koji te stvorio bez tebe, ne može te spasiti bez tebe“ (Sermo CLXIX, 13). I nikako ne zato što to ne može – On je svemoguć! – već zato što, budući da je ljubav, u potpunosti poštuje našu slobodu. Bog se nudi, On se nikad ne nameće, nikada.

15.10.2023.

Sveta Jozefina Bakhita - svjedokinja snage preobrazbe Kristova oprosta

Na putu kateheze o apostolskom žaru – razmišljamo o apostolskom žaru – danas se dajemo nadahnuti svjedočanstvom svete Jozefine Bakhite, sudanske svetice. Sudan je nažalost, već mjesecima razdiran užasnim oružanim sukobom o kojem se danas malo govori. Molimo za sudanski narod, da mogu živjeti u miru! Ali glas o svetoj Bakhiti pronio se izvan svih granica i dopro do svih onih kojima je uskraćen identitet i dostojanstvo.

Rođena u Darfuru – napaćenom Darfuru! – god. 1869. oteta je iz svoj obitelji kad je imala sedam godina i odvedena u ropstvo. Otmičari su je prozvali „Bakhita“, što znači „sretnica“. Služila je kod osam gospodara – jedan ju je prodavao drugom… Fizičke i moralne patnje koje je pretrpjela kao dijete ostavile su je bez identiteta. Trpjela je okrutnosti i nasilja: na tijelu je nosila više od stotinu ožiljaka. No, ona sama je posvjedočila: „Kao robinja nikada nisam očajavala, zato što sam osjećala tajanstvenu silu koja me podupirala“.

11.10.2023.

Papin Angelus u nedjelju 8. listopada

U srce vinogradara uvukle su se nezahvalne i pohlepne misli. Vidite, uvijek su u korijenu konflikta neka nezahvalnost i pohlepne misli, što prije posjedovati stvari. „Ne trebamo ništa dati gospodaru. Plod našeg rada je samo naš. Ne moramo nikome odgovarati i polagati račun!“ Tako razmišljaju ti radnici. A to nije istina: trebali bi biti zahvalni za ono što su dobili i na tome kako se domaćin prema njima ponio. Umjesto toga, nezahvalnost raspiruje pohlepu i u njima raste sve veći osjećaj bunta, koji ih dovodi do toga da stvarnost gledaju na iskrivljen način, da osjećaju da su zaslužni, a ne dužni gospodaru koji im je osigurao posao. Kad vide sina idu čak tako daleko da kažu: „Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’“ (r. 38). I od zemljoradnika postaju ubojice. To je sve jedan proces. A taj proces se mnogo puta događa u srcima ljudi, pa čak i u našemu srcu.

8.10.2023.

Papin Angelus u nedjelju 1. listopada

Zavirimo sada u svoju nutrinu i, u svjetlu svega ovoga, postavimo si neka pitanja. Kad se suočim s naporom da živim poštenim i velikodušnim životom, da predano prionem uz Očevu volju, jesam li spreman reći „dà“ svaki dan, čak i ako to ima svoju cijenu? A kad to ne mogu učiniti, umijem li iskreno iznijeti Bogu svoje teškoće, svoje padove, svoje krhkosti? A kad kažem „ne“, predomislim li se? Razgovarajmo s Gospodinom o tome. Kad pogriješim, jesam li spreman pokajati se i vratiti se na pravi put? Ili se pretvaram da se ništa nije dogodilo i navučem na lice masku, brinući se samo za to kako da ostavim na druge dojam sjajne osobe i poštenjaka? U konačnici, jesam li ja grešnik, kao i svi drugi, ili u meni postoji nešto pokvareno? Ne zaboravite: Grešnici „dà“, pokvarenjaci „ne“!

1.10.2023.

Papin Angelus u nedjelju 24. rujna

Bog je, prije svega, Onaj koji izlazi zvati nas u svako doba. U prispodobi se kaže da gospodar „rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd“ (r. 1), ali zatim nastavlja izlaziti u različito doba dana sve do zalaska sunca tražiti si radnike među onima koje još nitko nije unajmio. Tako shvaćamo da u toj prispodobi radnici nisu samo ljudi, nego prije svega Bog, koji izlazi stalno, neumorno, po čitav dan. Takav je Bog: ne čeka naše napore da nam iziđe ususret, ne podvrgava nas ispitu kako bi ocijenio naše zasluge prije nego što nas krene tražiti, ne predaje se ako mu oklijevamo odgovoriti; naprotiv, On sâm je preuzeo inicijativu i u Isusu je „izišao“ prema nama, da nam pokaže svoju ljubav. I traži nas u sve sate u danu koji, kako kaže sveti Grgur Veliki, predstavljaju različite faze i životna doba našega života do duboke starosti (usp. Homilije na Evanđelje, 19). Za njegovo srce nikad nije kasno, On nas uvijek traži i čeka. Ne zaboravimo to: Gospodin nas traži i čeka uvijek, uvijek!

24.9.2023.

Sveti Daniel Comboni, apostol za Afriku i prorok misije

Nakon što je prvo vrijeme proveo u Africi, morao je napustiti misiju iz zdravstvenih razloga. Previše je misionara umiralo nakon što su oboljeli od neke bolesti, što je bilo povezano s nepoznavanjem tamošnjih prilika. No, dok su drugi odlazili iz Afrike, Comboni to nije učinio. Nakon određenog vremena provedenog u razmišljanju, osjetio je da mu od Gospodina dolazi nadahnuće za novi put evangelizacije, koji je on sažeo u ove riječi: „Afriku spasiti Afrikom“ (Scritti, 2741s). To je snažna intuicija, u njoj nema trunke kolonijalizma. Snažna je to intuicija koja je pridonijela obnovi misionarskog zalaganja: evangelizirane osobe nisu bile samo „objekti“, nego i „subjekti“ misije. A sveti je Daniel želio sve kršćane učiniti protagonistima evangelizacijskog djelovanja. U tom je duhu razmišljao i djelovao cjelovito, uključujući mjesni kler i promičući laičku službu katehistâ. Katehete su blago Crkve: katehete su oni koji idu naprijed u evangelizaciji. Tako je shvaćao i ljudski razvoj, njegujući umjetnostî i zanimanjâ, potičući ulogu obitelji i žene u preobrazbi kulture i društva. Koliko je samo važno, i danas, da vjera raste i da se čovjek razvija unutar misionarskih kontekstâ, namjesto da se u njih presađuju izvana nametnuti modeli ili da se sve svodi na besplodni asistencijalizam! Treba reći „ne“ izvana nametnutim modelima i asistencijalizmu. Treba uzimati iz kulture narodâ i na temelju toga provoditi evangelizaciju. Evangelizirati kulturu i inkulturirati evanđelje: to ide ukorak jedno s drugim.

20.9.2023.

Papin Angelus u nedjelju 17. rujna

Isusova poruka je jasna: Bog oprašta na nemjerljiv način, preko svake mjere. On je takav, djeluje iz ljubavi i besplatnosti. Ne možemo mu se odužiti, ali kad opraštamo bratu ili sestri, oponašamo ga. Opraštanje stoga nije neko dobro djelo koje se može učiniti ili ne učiniti: opraštanje je temeljni uvjet za one koji su kršćani. Svatko je od nas, naime, onaj ili ona kojem/kojoj je oprošteno: ne zaboravimo to, oprošteno nam je, Bog je dao svoj život za nas i mi mu ničim ne možemo nadoknaditi njegovo milosrđe koje On nikada ne povlači iz srca. No, odgovarajući na njegovu besplatnost, odnosno opraštajući jedni drugima, možemo davati svjedočanstvo za njega, šireći novi život oko sebe. Bez opraštanja, naime, nema nade; bez opraštanja nema mira. Opraštanje je kisik koji pročišćava zrak zagađen mržnjom, ono je protuotrov koji liječi otrove ogorčenosti, ono je način da se ublaži ljutnja i izliječe mnoge bolesti srca koje onečišćuju društvo.

17.9.2023.

Prethodna 1 2 3 4 5 Sljedeća