Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije, pod naslovom
Crkva zagrebačka u slavljenju Kristova otajstva, govoreći o različitim liturgijskim slavljima progovara i o slavlju sprovoda koje je
„liturgijsko slavlje Crkve u kojemu ona izražava djelotvorno zajedništvo s pokojnikom te naviješta i sama obnavlja vjeru u vječni život“.
„Stoga Crkva budno bdije nad liturgijom sprovoda i mjerodavno ju uređuje, ne dopuštajući da se u liturgijski dio pogreba ne unese ništa što je nepripadno slavlju Crkve i što bi zasjenilo vjeru u uskrsnuće i vječni život“ (br. 86).
Pokojnikova župa
Katekizam Katoličke Crkve, polazeći od definicije župe iz
Zakonika kanonskoga prva, župu prepoznaje kao
„određenu zajednicu vjernika trajnu ustanovljenu u partikularnoj Crkvi, za koju je pastirska briga, pod vlašću dijecezanskog biskupa, povjerena župniku kao njezinu vlastitom pastiru. Ona je mjesto u kojem se svi vjernici mogu skupiti za nedjeljno slavlje Euharistije. Župa uvodi kršćanski puk u redoviti izražaj liturgijskog života i sabire ga na to slavlje; uči ga spasonosnoj Kristovoj nauci; po dobrim i bratskim djelima u djelo provodi ljubav Gospodnju“ (br. 2179).
Važnost župe istaknuta je i u dokumentu Kongregacije za kler
Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi poslanja evangelizacijskog poslanja Crkve (2021. g.):
„župa ima dugu povijest i od samog početka imala je temeljnu ulogu u životu kršćana te u razvoju i pastoralnom radu Crkve. […] Od samih svojih početaka župa je predstavljala odgovor na jasnu pastoralnu potrebu, a to je donositi evanđelje narodu naviještanjem vjere i slavljem sakramenata“ (br. 6-7).
U tom smjeru, kako onda i naglašava Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije,
„potrebno je zadržati praksu prijavljivanja smrti i sprovoda u župi, i to u osobnome susretu člana uže pokojnikove obitelji sa svećenikom ili s drugim službenikom u pokojnikovoj župi“ (br. 86 §1).
Kako znati u kojoj župi je živio pokojnik?
Kroz kanone o kanonskom položaju fizičkih osoba u Crkvi,
Zakonik kanonskog prava govori i o
važnosti mjesta prebivališta i boravišta te ih definira na sljedeći način:
„Prebivalište se stječe boravljenjem na području neke župe ili barem biskupije koje je spojeno s nakanom da se ondje trajno ostane ako ništa to ne spriječi ili ako je boravljenje potrajalo potpunih pet godina (kan. 102 - § 1.).
„Boravište se stječe takvim boravljenjem na području neke župe ili barem biskupije koje je ili spojeno s nakanom da se ondje ostane tri mjeseca ako ništa to ne spriječi ili ako je boravljenje stvarno potrajalo tri mjeseca“ (kan. 102 - § 2.).
„Prebivalište i boravište gube se odlaskom iz mjesta s nakanom da ne bude povratka“ (usp. kan. 106).
„Svatko stječe svojeg župnika i ordinarija kako preko prebivališta tako i preko boravišta“ (kan. 107 - § 1.).
Dakle, za pokojnika je nadležan onaj župnik (župa) na čijem teritoriju je pokojnik imao prijavljeno prebivalište (adresa istaknuta u osobnoj iskaznici) ili boravište.
Prijava sprovoda i upis u maticu umrlih
Nakon što je pokojnikova obitelj poduzela sve potrebne korake pred mjerodavnim gradskim i drugim službama i tijelima, zahtijeva se i prijava „sprovoda vjernika katolika u župnome uredu župe kojoj je pokojnik pripadao“ (usp.
cit. dj. br. 86 §1).
U toj župi će i osoba iz pokojnikove obitelji:
- prijaviti dan, mjesto i vrijeme sprovoda
- dostaviti podatke za upis pokojnika u Maticu umrlih
- dogovoriti detalje oko slavlja sprovoda koji je „u potpunoj mjerodavnosti svećenika ili drugoga liturgijskog služitelja te se uređuje prema liturgijskim i drugim crkvenim odredbama i propisima“ (usp. cit. dj. br. 86 §4).
U
Maticu umrlih upisuju se sljedeći podaci:
- datum i mjesto smrti
- ime i prezime pokojnika
- mjesto i datum rođenja te OIB/JMBG
- ime supruga(-e), oca i majke pokojnika
- adresa prebivališta
- proviđen sakramentima (ispovijed, bolesničko pomazanje, pričest)
- mjesto i datum pokopa
- uzrok smrti
Sprovod djeteta
Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije, govoreći o sprovodu „djeteta kršćanskih roditelja umrloga pri porodu, kao i djeteta umrloga prije krštenja“, ističe kako je taj sprovod „osobito bolan za roditelje i obitelj“.
„U takvim se okolnostima pozivaju pastoralni djelatnici da slave sprovod u skladu s liturgijskim i kanonskim odredbama, očitujući kršćansku blizinu i sućutnost te iskazujući živu nadu u uskrsnuće, oslonjenu na vjeru Crkve i vjeru roditelja“ (cit. dj. br. 86 §6).
Također,
„kršćanskim roditeljima koji imaju iskustvo smrti nerođenoga djeteta potrebna je utjeha vjere, ali i mjesto molitvenoga spomena na ugasli zemaljski život. Crkva se stoga zalaže za donošenje zakonskoga uređenja o obvezi ukopa tijela djece umrle prije rođenja ili pri porodu, u skladu s vrijednosnim načelima civiliziranoga društva i vrjednotama kršćanske kulture (cit. dj. br. 86 §7).
Red sprovoda kada se pokojnikovo tijelo spaljuje
Poglavlje o sprovodu Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije završava govorom o „ispraćaju tijela koje će, u skladu s pokojnikovom voljom ili voljom njegove obitelji, biti spaljeno“.
U tom slučaju svećenik ili đakon koji će nazočiti i predvoditi sprovod, služit će „se za to predviđenim obrednim obrascem iz
Reda sprovoda“.
Što se pak tiče
čuvanja pepela pokojnika, ističe se kako se
„mora dostojno čuvati na svetome mjestu, to jest na groblju ili na prostoru koji je mjerodavna crkvena vlast namijenila upravo toj svrsi, kako bi mjesto čuvanja ostataka pokojnika poticalo nadu u uskrsnuće i rađalo pobudom na molitveni spomen na njih. Zbog toga čuvanje pepela kod kuće, bilo kakvo dijeljenje pepela, ili pak prosipanje pepela u zrak, na tlo, u more ili u rijeke, smatra se suprotnim iščekivanju uskrsnuća te nije dopušteno“ (cit. dj. br. 86 §8).
Korisne poveznice
vlč. Tomislav Hačko
Foto: TUZGN
