Isus je put koji vodi do neprolazne sreće

Nakon što otkrijemo odredište, i mi se, poput apostola Tome u današnjem Evanđelju, pitamo: kako do njega doći, koji je put? Ponekad se, pogotovo kad se na nas sruče veliki problemi i obuzme nas osjećaj da je zlo jače, pitamo: što mi je činiti, kojim putem mi je ići? Poslušajmo Isusov odgovor: „Ja sam Put Istina i Život“ (Iv 14, 6). „Ja sam put“. Sâm Isus je put kojim valja ići da bi se živjelo u istini i imalo život u izobilju. On je put te, dakle, vjera u njega nije „paket idejâ“ u koje treba vjerovati, već put kojim valja ići, putovanje koje valja poduzeti, putovanje u društvu s njim. To znači slijediti Isusa, jer On je put koji vodi do neprolazne sreće. Ići za Isusom i nasljedovati ga, osobito djelima blizine i milosrđa prema drugima. Evo kompasa kojeg nam se držati da bismo došli u nebo: ljubiti Isusa, koji je put, postajući znakovi njegove ljubavi na zemlji.

Braćo i sestre, živimo sadašnjost, primimo sadašnjost u svoje ruke ali ne dajmo da nas uvuče u svoj kovitlac: podignimo pogled, uzdignimo oči k Nebu, sjetimo se odredišta, sjetimo se da smo pozvani u vječnost, na susret s Bogom. I, s mislima na Nebo u svom srcu, obnovimo danas svoje opredjeljenje za Isusa, opredjeljenje da ga ljubimo i da idemo za njim. Neka Djevica Marija, koja je, slijedeći Isusa, već prispjela cilju, podupre našu nadu.

Putovanje u Mađarsku

Ali i danas, kao što se zorno vidjelo u susretima s mladima i s predstavnicima svijeta kulture, sloboda je ugrožena. Kako? Nadasve „u rukavicama“, konzumerizmom koji omamljuje: čovjek se zadovoljava s malo materijalnog blagostanja i, zaboravljajući prošlost, „pluta“ u sadašnjosti stvorenoj po mjeri individue. To je opasan progon svjetovnosti, koju pronosi konzumerizam. Ali kad je jedino što je važno misliti samo na sebe i činiti što te volja, tad se korijene guši. Problem je to koji se tiče cijele Europe, gdje su posvećivanje drugima, osjetiti se zajednicom, ljepota da se zajednički sanja i stvara velike obitelji u krizi. Čitava Europa je u krizi. Valja nam dakle razmišljati o važnosti čuvanja korijena, jer samo ako se ide u dubinu grane će rasti prema gore i donositi plodove. Svatko se od nas može zapitati, također kao narod, kao pojedinac: koji su najvažniji korijeni mojega života? Gdje su mi korijeni? Njegujem li sjećanje na njih, posvećujem li im brigu?

Poruka pape Franje za Svjetski dan molitve za zvanja 2023.

Ovo je već šezdeseti put da slavimo Svjetski dan molitve za zvanja, koji je 1964. godine, tijekom Drugog vatikanskog sabora, ustanovio sveti Pavao VI. Ova providnosna inicijativa ima za cilj pomoći članovima Božjeg naroda da, osobno i u zajednici, odgovore na poziv i poslanje koje Gospodin povjerava svakom pojedincu u današnjem svijetu, s njegovim ranama i njegovim nadama, s njegovim izazovima i njegovim postignućima.

Predlažem da se ove godine u svom razmišljanju i molitvi vodite temom “Zvanje: milost i poslanje”. To je dragocjena prilika da s udivljenjem ponovno otkrijemo da je Gospodinov poziv milost, besplatan dar, te ujedno i obveza da se evanđelje donosi drugima. Pozvani smo na svjedočku vjeru, koja tijesno združuje milosni život, po sakramentima i crkvenom zajedništvu, i apostolat u svijetu. Vođeni Duhom Svetim, kršćani se osjećaju pozvanima odgovoriti na izazov koji pred njih stavljaju egzistencijalne periferije i pokazivati osjetljivost na ljudske drame, uvijek imajući na umu da je poslanje Božje djelo i da ga ne ostvarujemo sami, nego u crkvenom zajedništvu, zajedno s braćom i sestrama, pod vodstvom crkvenih pastira. Jer to je oduvijek bio i zauvijek će biti Božji san: da živimo s njim u zajedništvu ljubavi.

Svjedoci: monaštvo i snaga zagovora

Ta ljubav prema svima oduhovljuje život monahâ i pretvara se u njihovu molitvu. Na tragu toga želim vam dati kao primjer svetog Grgura iz Nareka, crkvenog naučitelja. On je armenski monah, koji je živio oko 1000. godine, koji nam je ostavio jedan molitvenik, u koji je pretočena vjera armenskog naroda, koji je prvi prihvatio kršćanstvo; naroda koji je, držeći se Kristova križa, kroz povijest mnogo trpio. Sveti Grgur je gotovo cijeli svoj život proveo u samostanu u Nareku. Ondje je naučio pomno proučavati dubine ljudske duše i, združivši poeziju i molitvu u jedno, označio je vrhunac i armenske književnosti i duhovnosti. Ono što kod njega najviše pogađa jest upravo sveopća solidarnost čiji je on tumač. A među redovnicima i redovnicama postoji sveopća solidarnost. Što god se dogodi u svijetu, pronalazi mjesto u njihovim srcima i oni mole. Srce monahâ i monahinjâ je srce koje poput antene hvata ono što se događa u svijetu i moli i zagovara za to. I tako žive u jedinstvu s Gospodinom i sa svim ljudima.

Papin nagovor uz molitvu Kraljice neba

Na ovu Treću vazmenu nedjelju u Evanđelju se govori o susretu uskrslog Isusa s učenicima iz Emausa (usp. Lk 24, 13-35). Riječ je o dvojici učenika koji, pomireni s Učiteljevom smrću, na dan uskrsnuća odlučuju napustiti Jeruzalem i otići kući. Možda su bili malo nemirni, zato što su čuli žene koje su došle s groba i rekle da je prazan… ali odlaze. I dok žalosni hodaju, pričajući o onome što se dogodilo, Isus im se pridružuje, ali ga oni ne prepoznaju. On ih pita zašto su tako tužni, a oni mu kažu: „Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?“ (r. 18). A Isus odgovara: „Što to?“ (r. 19). I oni, zato što je Isus to od njih tražio, mu sve ispripovjediše. Zatim, na putu, pomaže im da sagledaju te događaje drugačije, u svjetlu proroštava, Božje riječi, svega onoga što je naviješteno Izraelskom narodu. Sagledati: to je ono što Isus čini s njima, pomoći sagledati. Zaustavimo se na tom vidu.

Svjedoci: mučenici

Govoreći o evangelizaciji i govoreći o apostolskom žaru, a nakon što smo razmotrili svjedočanstvo svetog Pavla, pravog “prvaka” apostolske revnosti, danas se naš pogled usmjerava ne prema jednom jedinom liku, nego prema četama mučenika, muškaraca i žena svih životnih dobi, jezikâ i narodâ koji su dali život za Krista, koji su prolili krv da ispovjede Krista. Nakon naraštaja apostolâ, oni su bili, u pravom smislu riječi, „svjedoci“ Evanđelja. Mučenici: prvi je bio đakon sveti Stjepan, koji je kamenovan izvan zidina Jeruzalema. Riječ „mučeništvo“ dolazi od grčke riječi martyria, koja znači upravo svjedočanstvo. Mučenik je svjedok, onaj koji daje svjedočanstvo sve do prolijevanja krvi. Međutim, izraz mučenik se vrlo brzo počeo u Crkvi koristiti za onoga koji je svjedočio sve do prolijevanja vlastite krvi. [1] To jest, isprva se riječju „mučenik“ označavalo svjedočenje koje se daje u svakodnevici, a kasnije se ona koristila za onoga koji daje život prolijevanjem krvi.

Bez zajednice teško se pronalazi Isusa

Toma, ipak, pokazuje da ima hrabrosti: dok su ostali zatvoreni u dvorani Posljednje večere, on izlazi čime se izlaže opasnosti da ga netko prepozna, prijavi i uhiti. Mogli bismo čak pomisliti da on, svojom hrabrošću, više od ostalih zaslužuje susret s uskrslim Gospodinom. No, naprotiv, baš zato što se udaljio od ostalih, kad se Isus prvi put ukazuje učenicima na uskrsnu večer, Tome nema i propušta priliku. Udaljio se od zajednice. Kako da se u nju vrati? Samo tako da se zajedno s ostalima vrati tamo, toj obitelji koju je, uplašen i tužan, napustio. Kad je to učinio, kad se vratio, govore mu da je Isus došao, ali njemu je u to teško povjerovati; htio bi vidjeti njegove rane. I Isus mu udovoljava: osam dana kasnije ponovno se pojavljuje usred svojih učenika i pokazuje mu svoje rane, ruke, noge, te rane koji su dokazi njegove ljubavi, koje su uvijek otvoreni kanali njegova milosrđa.

Značajke autentične evanđeoske revnosti prema Apostolu Pavlu

Evanđeoski žar je oslonac na kojem se temelji navještaj, a vjerovjesnici su pomalo kao noge tijela Kristova koje je Crkva. To znači da ništa od kršćanina ako nije na putu, da nije kršćanin ako ne izađe iz samoga sebe kako bi krenuo i donosio navještaj. Nema navješćivanja bez pokreta, bez kretanja. Evanđelje se ne naviješta tako da stojimo nepomično na jednome mjestu, zatvoreni u uredu, za radnim stolom ili za računalom vodeći polemike kao „lavovi na tipkovnici“ i zamjenjujući kreativnost navještaja s kopiranjem i lijepljenjem ideja pabirčenih ovdje ili ondje. Evanđelje se naviješta kretanjem, hodom, u pokretu.

Izraz koji Pavao koristi kako bi označio obuću onih koji nose Evanđelje jest grčka riječ koja označava spremnost, pripravnost, hitrost. To je suprotnost nemarnosti, nespojivom s ljubavlju. Naime, Pavao na drugom mjestu kaže: „U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite!“ (Rim 12, 11). To je onaj stav koji se zahtijevao u Knjizi Izlaska za slavljenje žrtve pashalnog oslobođenja: „A ovako ga blagujte: opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci. Jedite ga žurno: to je Jahvina pasha. Te ću, naime, noći ja proći“ (12, 11-12a).

Papa Franjo: Naviještaj Gospodina i susrest ćeš ga

Prođimo ponovno scenu opisanu u Evanđelju: žene dolaze, vide prazan grob i „sa strahom i velikom radošću“ trče – kaže tekst – „navijestiti njegovim učenicima“ (Mt 28,8). Sada, upravo kad su krenule objaviti ovaj navještaj, u susret im dolazi Isus. Zapazimo ovo dobro: Isus ih susreće dok ga idu navijestiti. Ovo je lijepo: kada naviještamo Gospodina, Gospodin dolazi k nama. Ponekad mislimo da je način da ostanemo blizu Boga da ga držimo uza se, jer bi, ako se eksponiramo i počnemo o tome pričati, onda stizale osude, kritike. Možda ne znamo odgovoriti na neka pitanja ili provokacije, pa je o tome bolje ne govoriti. Ne, ovo nije dobro! No Gospodin dolazi dok ga se naviješta. Na putu naviještanja uvijek ćeš naći Gospodina. Naviještaj Gospodina i susrest ćeš ga. Traži Gospodina i susrest ćeš ga. Uvijek u pokretu, to nas uče žene: Isusa susreću svjedočeći za njega. Stavimo ovo u svoje srce: Isusa susrećemo svjedočeći za njega.

Raspeti – izvor nade

Prošle nedjelje u liturgiji smo slušali Gospodinovu Muku. Ona završava ovim riječima: „zapečate kamen“ (Mt 27, 66): čini se da je sve gotovo. Za Isusove učenike ta kamena gromada označava kraj svake nade. Učitelj je raspet, ubijen na najokrutniji i najponižavajući način, obješen van grada na zloglasno mučilo: javni neuspjeh, najgori mogući svršetak – u to doba je bio najgori. Ta klonulost duhom koja je tištala učenike nije nepoznata ni nama danas. I u nama se roje turobne misli i osjećaji frustracije: otkud tolika ravnodušnost prema Bogu? Zanimljivo je to: otkud tolika ravnodušnost prema Bogu? Zašto je toliko zla u svijetu? Sami vidite koliko je zla u svijetu. Zašto nejednakosti nastavljaju rasti, a željeni mir ne dolazi? Zašto smo tako skloni ratu, skloni tome da činimo zlo jedan drugom? Koliko samo rasplinutih očekivanja, koliko razočaranja u srcu svakog pojedinca! Nadalje, taj osjećaj da su prošla vremena bila bolja i da u svijetu, a možda čak i u Crkvi, nije kao što je nekad bilo… Riječju, kao da je i danas na nadu navaljen kamen nepovjerenja. Pozivam danas svakoga od vas da razmišljate o ovome: gdje je tvoja nada? Imaš li živu nadu ili si je zapečatio, ili je držiš u ladici kao neku uspomenu? Potiče li te tvoja nada da se pokreneš ili je tek romantična uspomena kao neka stvar koja ne postoji? Gdje je danas tvoja nada?