Riječ Svetog Oca

„Poštuj oca i majku“: ljubav prema proživljenom životu

U uobičajenom ljudskom iskustvu ljubav je – kako se kaže – silazna: ne vraća se u život koji je iza nas istom snagom kojom se izlijeva u život koji je još uvijek pred nama. U tome se očituje i besplatnost ljubavi: roditelji to oduvijek znaju, stari ljudi to ubrzo nauče. Unatoč tome, objava otvara put za drugačije uzvraćanje ljubavi: to je način davanja časti onima koji su nam prethodili. Put odavanja časti ljudima koji su nam prethodili počinje ovdje: davanjem časti starijima.

Ova posebna ljubav koja si otvara put u obliku časti – odnosno nježnosti i poštovanja u isto vrijeme – predodređena za stariju dob, zapečaćena je Božjom zapovijedi. „Poštuj oca i majku“ svečana je obveza, prva na „drugoj ploči“ deset zapovijedi. Ne radi se samo o ocu i majci. Riječ je o generaciji i naraštajima koji nam prethode, čiji odlazak također može biti spor i dugotrajan, stvarajući tako vrijeme i prostor dugotrajnog suživota s ostalim životnim dobima. Drugim riječima, riječ je o starosti života.
20.4.2022.

Gospodin nas poziva da izađemo iz grobova svojih strahova

Dani u osmini Uskrsa su kao jedan dan u kojem se produljuje radost Uskrsnuća. Tako nam Evanđelje današnje liturgije nastavlja pripovijedati o Uskrslom, o njegovom ukazanju ženama koje su otišle na grob (usp. Mt 28, 8 – 15). Isus im ide ususret i pozdravlja ih. Zatim im kaže dvije stvari, koje će i nama dobro doći ako ih prihvatimo kao uskrsni dar. To su dva Gospodinova savjeta, uskrsni dar.

Prvo ih hrabri s dvije jednostavne riječi: „Ne bojte se“ (r. 10). Ne strahujte. Gospodin zna da su strahovi naši svakodnevni neprijatelji. On također zna da naši strahovi proizlaze iz velikog straha, straha od smrti: straha od nestanka, od gubitka voljenih, od bolesti, od toga da ne možemo više… Ali na Uskrs je Isus pobijedio smrt. Nitko nam drugi, stoga, ne može uvjerljivije reći: „Ne bojte se“; „Ne strahujte“. Gospodin to govori upravo tu, pored groba iz kojeg je izašao kao pobjednik. Na taj nas način poziva da izađemo iz grobova svojih strahova. Poslušajmo pažljivo: da izađemo iz grobova svojih strahova, jer naši su strahovi kao grobovi, zakopavaju nas unutra. On zna da je strah uvijek šćućuren pred vratima našeg srca i da – na uskrsno jutro kao i u jutro svakoga dana – imamo potrebu čuti kako ponavlja ne boj se, ne plaši se, ne boj se. Hrabar budi. Hrabra budi. Brate, sestro, koji i koja vjeruješ u Krista, ne boj se! „Ja sam – kaže ti Isus – iskusio smrt za tebe, preuzeo sam tvoje zlo na sebe. Sada sam uskrsnuo da ti kažem: ovdje sam, s tobom, zauvijek. Ne boj se!“ Ne strahuj.
17.4.2022.

Papina poruka "Urbi et orbi"

Isus, Raspeti, uskrsnu! Dolazi među one koji ga oplakuju, zatvoreni u svojim domovima, puni straha i tjeskobe. Dolazi među njih i kaže: “Mir vama!” (Iv 20,19). Pokazuje rane na rukama i nogama, ranu na boku: nije duh, to je upravo On, isti Isus koji je umro na križu i bio pokopan. Pred očima učenika punima nevjerice ponavlja: “Mir vama!” (r. 21).

I naši su pogledi nepovjerljivi, u ovom ratnom Uskrsu. Vidjeli smo previše krvi, previše nasilja. I naša su srca bila ispunjena strahom i tjeskobom, dok su se mnoga naša braća i sestre morali zatvoriti kako bi se obranili od bombi. Teško nam je povjerovati da je Isus uistinu uskrsnuo, da je uistinu pobijedio smrt. Moda bi to mogla biti iluzija? Plod naše mašte?

Ne, nije iluzija! Danas više nego ikad odzvanja uskrsni navještaj tako drag kršćanskom istoku: „Krist je uskrsnuo! Uistinu je uskrsnuo!“ Danas ga trebamo više nego ikad, na kraju Korizme koja kao da ne želi završiti. Iza nas su dvije godine pandemije koje su ostavile teške tragove. Bilo je vrijeme da zajedno izađemo iz tunela, ruku pod ruku, udružujući svoje snage i resurse… Ali umjesto toga pokazujemo da u nama još uvijek postoji Kajinov duh, koji na Abela ne gleda kao na brata, već kao na suparnika, i razmišlja kako ga ukloniti. Potreban nam je Uskrsli da bismo vjerovali u pobjedu ljubavi, da bismo se nadali pomirenju. On nam je danas potrebniji nego ikada, da dođe među nas i opet nam kaže: “Mir vama!”.
17.4.2022.

Papa zatražio uskrsno primirje

Uskoro ćemo se obratiti Blaženoj Djevici Mariji u molitvi Angelusa. Upravo je Anđeo Gospodnji u Navještenju rekao Mariji: “Bogu ništa nije nemoguće” (Lk 1,37). Bogu ništa nije nemoguće, pa ni zaustaviti rat kojemu se ne nazire kraj, rat koji nam svaki dan stavlja pred oči gnusne pokolje i grozne okrutnosti nad nenaoružanim civilima. Molimo za to.
Nalazimo se u danima koji prethode Uskrsu. Pripremamo se proslaviti pobjedu Gospodina Isusa Krista nad grijehom i smrću. Nad grijehom i smrću, a ne nad nekim i protiv nekog drugog. Ali danas je rat. Zašto se želi pobijediti na takav način, na način svijeta? Tako se samo gubi. Zašto ne dopustiti da pobijedi On? Krist je nosio križ da nas oslobodi od vlasti zla. Umro je da bi zavladao život, ljubav i mir.
10.4.2022.

Nesvakidašnje čovjekoljublje

Prošle subote i nedjelje išao sam na Maltu, na apostolsko putovanje koje je bilo već neko vrijeme planirano: odgođeno je prije dvije godine, zbog covida i njegovih posljedica. Malo tko zna da je Malta, unatoč tome što je otok usred Mediterana, vrlo brzo primila Evanđelje, jer je apostol Pavao doživio brodolom u blizini njezinih obala i čudom se spasio sa svima koji su bili na brodu, više od dvjesto i sedamdeset osoba.

Knjiga Djela apostolskih govori nam da su ih Maltežani sve prihvatili “s nesvakidašnjim čovjekoljubljem” (28, 2). Ovo je važno, ne zaboravimo: “s nesvakidašnjim čovjekoljubljem”. Odabrao sam upravo ove riječi: s nesvakidašnjim čovjekoljubljem, kao geslo svog putovanja, jer ukazuju na put kojim valja ići, ne samo u suočavanju s fenomenom migranata, već općenito kako bi svijet postao bratskiji, ugodniji za život i spašen od “brodoloma” koji prijeti svima nama, koji smo – kako smo naučili – na istom brodu. Malta je, u tom kontekstu, ključno mjesto.
6.4.2022.

Vjernost Božjem pohodu za naraštaj koji dolazi

Na našem putu katehezâ o temi starosti, danas gledamo nježnu sliku evanđelista Luke koji nam pred oči stavlja dvoje staraca: Šimuna i Anu. Razlog njihova života, prije nego što se oproste od ovoga svijeta, iščekivanje je Božjeg pohoda. Iščekivali su da ih pohodi Bog, to jest Isus. Šimun zna, jer mu to Duh Sveti unaprijed obznani, da neće umrijeti prije nego što vidi Mesiju. Ana pak svaki dan posjećuje Hram posvećujući se služenju u njemu. Oboje prepoznaju Gospodinovu prisutnost u Djetetu Isusu, koji njihovo dugo iščekivanje ispunjava utjehom i u njihov oproštaj od života unosi vedrinu. To je prizor susreta s Isusom, i ujedno prizor oproštaja.
30.3.2022.

Roditelji najbolje razumiju Boga Oca koji oprašta svojoj djeci

Iz ovih riječi izlazi na vidjelo problem koji muči najstarijeg sina. U odnosu s Ocem on sve temelji na čistom vršenju zapovijedi, na osjećaju dužnosti. To također može biti naš problem, naš problem između nas i Boga: izgubiti iz vida da je on Otac i živjeti distanciranu religiju, sačinjenu od zabrana i dužnosti. A posljedica te odalečenosti je krutost prema bližnjemu, kojega se više ne doživljava kao brata. U prispodobi, naime, stariji sin ne kaže Ocu moj brat, ne, nego kaže sin tvoj, kao da kaže: on nije moj brat. I na kraju upravo on sam riskira da ostane izvan kuće. Naime – kaže tekst – „ne htjede ući“ (r. 28). Jer je u njoj bio onaj drugi.
27.3.2022.

Oproštaj i nasljeđe: sjećanje i svjedočenje

U Bibliji, izvještaju o smrti starog Mojsija prethodila je njegova duhovna oporuka, nazvana „Mojsijeva pjesma“. Ovaj hvalospjev je prije svega prekrasna ispovijest vjere: „Gospodnje ću ime uznositi, / a vi Boga našeg veličajte! / On je Stijena, djelo mu je savršeno, / jer pravi su svi njegovi putovi. / Bog je on vjeran i bez zloće, pravedan je on i pravičan“ (Pnz 32, 3-4). No, to je također sjećanje na povijest proživljenu s Bogom, avanture naroda koji se formirao na temelju vjere u Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva. Mojsije se, dakle, spominje i gorčinâ i razočaranjâ koja je iskusio sâm Bog: njegova vjernost na neprestanoj je kušnji zbog nevjere njegova naroda. Narod kao da svojom nevjerom iskušava Božju vjernost ali On ostaje vjeran i bliz svome narodu. To je srž Mosijeve pjesme: vjernost Boga koji nas prati tijekom čitavoga života.
23.3.2022.

Zlo ne dolazi od Boga, nego od čovjekova grijeha

Na sredini smo korizmenog putu i danas Evanđelje na početku predstavlja Isusa koji komentira neka aktualna zbivanja. Dok je još uvijek živo sjećanje na osamnaest ljudi koji su poginuli pri rušenju kule, pripovijedaju mu o nekim Galilejcima koje je Pilat ubio (usp. Lk 13, 1). Ima jedno pitanje koje kao da prati te tragične vijesti: tko je kriv za te strašne događaje? Možda je krivnja tih ljudi bila veća od krivnje drugih ljudi te ih je Bog kaznio? To su pitanja koja su uvijek aktualna; kada nas vijesti iz crne kronike čine potištenima i osjećamo se nemoćno pred zlom, često nam dođe da se pitamo: je li to možda Božja kazna? Je li On taj koji šalje rat ili pandemiju da nas kazni za naše grijehe? Zašto Gospodin ne intervenira?
20.3.2022.

Starost – izvor dobra za bezbrižnu mladost

Biblijsko izvješće – simboličkim jezikom doba u kojem je pisano – kaže nam nešto zadivljujuće: Bog je bio toliko ogorčen zbog raširene zloće ljudi, koja je postala uobičajeni stil života, da je pomislio da je pogriješio što ih je stvorio te je odlučio uništiti ih. Odlučio se za jedno radikalno rješenje. Moglo bi biti čak paradoksalno naličje milosrđa. Ljudi više ne bi bilo, ni povijesti ni suda ni osude. I svijet bi bio zauvijek pošteđen mnogih žrtava predodređenih na korupciju, nasilje, nepravdu.

Ne događa li se i nama – preplavljeni osjećajem nemoći pred zlom ili demoralizirani zbog „zlogukih proroka“ – da mislimo da je bolje da se nismo ni rodili? Smijemo li vjerovati u određene nedavne teorije, koje denunciraju ljudsku vrstu kao evolucijsku štetu za život na našemu planetu? Sve je negativno? Ne, nije.
16.3.2022.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr