Svjedoci: sveti Franjo Ksaverski

Nastavljajući naš hod s nekim od uzornih primjera apostolskog žara… podsjećam da govorimo o evangelizaciji, o apostolskom žaru, o pronošenju imena Isusova. Kroz povijest je bilo mnogo muškaraca i žena koji su to činili na uzoran način. Danas, primjerice, govorimo o svetom Franji Ksaverskom: neki ga smatraju najvećim misionarom modernog doba. Ali ne može se reći tko je najveći, a tko najmanji, jer je mnogo skrivenih misionara, koji i danas čine mnogo više od svetog Franje Ksaverskog. On je također zaštitnik katoličkih misija kao i sveta Terezija od Djeteta Isusa. Misionar je velik kad odlazi negdje. A mnogo je, jako mnogo, svećenika, laika, redovnica koji idu u misije, također iz Italije i mnogi od vas. Vidim to, na primjer, kad mi predstavljaju povijest nekog svećenika kao kandidata za biskupstvo: proveo je deset godina u misiji na nekom mjestu… to je nešto veliko: otići iz domovine i naviještati evanđelje. To je apostolski žar. I to mi moramo jako njegovati. Gledajući likove tih muškaraca, tih žena, učimo.

Papina poruka za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2023.

Današnji migracijski tokovi izraz su složenog i razgranatog fenomena. Njegovo razumijevanje iziskuje pažljivu analizu svih aspekata koji karakteriziraju različite faze migracije – od odlaska do dolaska – uključujući i eventualni ponovni povratak. Želeći pridonijeti tom naporu i nastojanju oko razumijevanja te stvarnosti, odlučio sam Poruku za 109. Svjetski dan migranata i izbjeglica posvetiti slobodi koja uvijek treba obilježavati odluku o napuštanju vlastite zemlje.

“Slobodni otići – slobodni ostati” (“Liberi di partire, liberi di restare”) glasio je naziv inicijative solidarnosti koju je prije nekoliko godina pokrenula Talijanska biskupska konferencija kao konkretan odgovor na izazove suvremenih migracija. Neprestano osluškivanje glasa partikularnih Crkava omogućilo mi je otkriti da jamčenje te slobode predstavlja raširenu i zajedničku pastoralnu brigu.

Duh Sveti nam doziva u pamet da smo ljubljena djeca Božja

Štoviše, ako se nađemo u kušnji, Duh Sveti nas tješi, donoseći nam Božje oproštenje i snagu, a kad nas suočava s našim pogreškama i ispravlja nas, čini to dobrostivo i blago: u njegovu glasu koji govori srcu ima uvijek pečat nježnosti i topline ljubavi. Duh Tješitelj je, zasigurno, zahtjevan, jer on je pravi, vjeran prijatelj koji ništa ne skriva, koji nam sugerira što da mijenjamo i kako da rastemo. Ali kad nas ispravlja, nikada nas ne ponižava i nikada ne ulijeva nepovjerenje; naprotiv, daje nam sigurnost da ćemo s Bogom uvijek uspjeti, uvijek. To je njegova blizina. To je baš lijepa sigurnost!

Drugi vid, Duh Tješitelj, kao naš branitelj, brani nas. Brani nas pred onima koji nas optužuju: pred nama samima, kad ne volimo sebe i kad sebi ne opraštamo, kad možda govorimo sebi da je naš život čisti promašaj i da nismo ni za što; brani nas, zatim, pred svijetom koji odbacuje one koji ne odgovaraju njegovim shemama i modelima; brani nas, na kraju, pred đavlom, koji je „tužitelj“ i unositelj razdora u pravom smislu riječi (usp. Otk 12, 10) i čini sve da se osjećamo nesposobnima i nesretnima.

Isus je put koji vodi do neprolazne sreće

Nakon što otkrijemo odredište, i mi se, poput apostola Tome u današnjem Evanđelju, pitamo: kako do njega doći, koji je put? Ponekad se, pogotovo kad se na nas sruče veliki problemi i obuzme nas osjećaj da je zlo jače, pitamo: što mi je činiti, kojim putem mi je ići? Poslušajmo Isusov odgovor: „Ja sam Put Istina i Život“ (Iv 14, 6). „Ja sam put“. Sâm Isus je put kojim valja ići da bi se živjelo u istini i imalo život u izobilju. On je put te, dakle, vjera u njega nije „paket idejâ“ u koje treba vjerovati, već put kojim valja ići, putovanje koje valja poduzeti, putovanje u društvu s njim. To znači slijediti Isusa, jer On je put koji vodi do neprolazne sreće. Ići za Isusom i nasljedovati ga, osobito djelima blizine i milosrđa prema drugima. Evo kompasa kojeg nam se držati da bismo došli u nebo: ljubiti Isusa, koji je put, postajući znakovi njegove ljubavi na zemlji.

Braćo i sestre, živimo sadašnjost, primimo sadašnjost u svoje ruke ali ne dajmo da nas uvuče u svoj kovitlac: podignimo pogled, uzdignimo oči k Nebu, sjetimo se odredišta, sjetimo se da smo pozvani u vječnost, na susret s Bogom. I, s mislima na Nebo u svom srcu, obnovimo danas svoje opredjeljenje za Isusa, opredjeljenje da ga ljubimo i da idemo za njim. Neka Djevica Marija, koja je, slijedeći Isusa, već prispjela cilju, podupre našu nadu.

Putovanje u Mađarsku

Ali i danas, kao što se zorno vidjelo u susretima s mladima i s predstavnicima svijeta kulture, sloboda je ugrožena. Kako? Nadasve „u rukavicama“, konzumerizmom koji omamljuje: čovjek se zadovoljava s malo materijalnog blagostanja i, zaboravljajući prošlost, „pluta“ u sadašnjosti stvorenoj po mjeri individue. To je opasan progon svjetovnosti, koju pronosi konzumerizam. Ali kad je jedino što je važno misliti samo na sebe i činiti što te volja, tad se korijene guši. Problem je to koji se tiče cijele Europe, gdje su posvećivanje drugima, osjetiti se zajednicom, ljepota da se zajednički sanja i stvara velike obitelji u krizi. Čitava Europa je u krizi. Valja nam dakle razmišljati o važnosti čuvanja korijena, jer samo ako se ide u dubinu grane će rasti prema gore i donositi plodove. Svatko se od nas može zapitati, također kao narod, kao pojedinac: koji su najvažniji korijeni mojega života? Gdje su mi korijeni? Njegujem li sjećanje na njih, posvećujem li im brigu?

Poruka pape Franje za Svjetski dan molitve za zvanja 2023.

Ovo je već šezdeseti put da slavimo Svjetski dan molitve za zvanja, koji je 1964. godine, tijekom Drugog vatikanskog sabora, ustanovio sveti Pavao VI. Ova providnosna inicijativa ima za cilj pomoći članovima Božjeg naroda da, osobno i u zajednici, odgovore na poziv i poslanje koje Gospodin povjerava svakom pojedincu u današnjem svijetu, s njegovim ranama i njegovim nadama, s njegovim izazovima i njegovim postignućima.

Predlažem da se ove godine u svom razmišljanju i molitvi vodite temom “Zvanje: milost i poslanje”. To je dragocjena prilika da s udivljenjem ponovno otkrijemo da je Gospodinov poziv milost, besplatan dar, te ujedno i obveza da se evanđelje donosi drugima. Pozvani smo na svjedočku vjeru, koja tijesno združuje milosni život, po sakramentima i crkvenom zajedništvu, i apostolat u svijetu. Vođeni Duhom Svetim, kršćani se osjećaju pozvanima odgovoriti na izazov koji pred njih stavljaju egzistencijalne periferije i pokazivati osjetljivost na ljudske drame, uvijek imajući na umu da je poslanje Božje djelo i da ga ne ostvarujemo sami, nego u crkvenom zajedništvu, zajedno s braćom i sestrama, pod vodstvom crkvenih pastira. Jer to je oduvijek bio i zauvijek će biti Božji san: da živimo s njim u zajedništvu ljubavi.

Svjedoci: monaštvo i snaga zagovora

Ta ljubav prema svima oduhovljuje život monahâ i pretvara se u njihovu molitvu. Na tragu toga želim vam dati kao primjer svetog Grgura iz Nareka, crkvenog naučitelja. On je armenski monah, koji je živio oko 1000. godine, koji nam je ostavio jedan molitvenik, u koji je pretočena vjera armenskog naroda, koji je prvi prihvatio kršćanstvo; naroda koji je, držeći se Kristova križa, kroz povijest mnogo trpio. Sveti Grgur je gotovo cijeli svoj život proveo u samostanu u Nareku. Ondje je naučio pomno proučavati dubine ljudske duše i, združivši poeziju i molitvu u jedno, označio je vrhunac i armenske književnosti i duhovnosti. Ono što kod njega najviše pogađa jest upravo sveopća solidarnost čiji je on tumač. A među redovnicima i redovnicama postoji sveopća solidarnost. Što god se dogodi u svijetu, pronalazi mjesto u njihovim srcima i oni mole. Srce monahâ i monahinjâ je srce koje poput antene hvata ono što se događa u svijetu i moli i zagovara za to. I tako žive u jedinstvu s Gospodinom i sa svim ljudima.

Papin nagovor uz molitvu Kraljice neba

Na ovu Treću vazmenu nedjelju u Evanđelju se govori o susretu uskrslog Isusa s učenicima iz Emausa (usp. Lk 24, 13-35). Riječ je o dvojici učenika koji, pomireni s Učiteljevom smrću, na dan uskrsnuća odlučuju napustiti Jeruzalem i otići kući. Možda su bili malo nemirni, zato što su čuli žene koje su došle s groba i rekle da je prazan… ali odlaze. I dok žalosni hodaju, pričajući o onome što se dogodilo, Isus im se pridružuje, ali ga oni ne prepoznaju. On ih pita zašto su tako tužni, a oni mu kažu: „Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?“ (r. 18). A Isus odgovara: „Što to?“ (r. 19). I oni, zato što je Isus to od njih tražio, mu sve ispripovjediše. Zatim, na putu, pomaže im da sagledaju te događaje drugačije, u svjetlu proroštava, Božje riječi, svega onoga što je naviješteno Izraelskom narodu. Sagledati: to je ono što Isus čini s njima, pomoći sagledati. Zaustavimo se na tom vidu.

Svjedoci: mučenici

Govoreći o evangelizaciji i govoreći o apostolskom žaru, a nakon što smo razmotrili svjedočanstvo svetog Pavla, pravog “prvaka” apostolske revnosti, danas se naš pogled usmjerava ne prema jednom jedinom liku, nego prema četama mučenika, muškaraca i žena svih životnih dobi, jezikâ i narodâ koji su dali život za Krista, koji su prolili krv da ispovjede Krista. Nakon naraštaja apostolâ, oni su bili, u pravom smislu riječi, „svjedoci“ Evanđelja. Mučenici: prvi je bio đakon sveti Stjepan, koji je kamenovan izvan zidina Jeruzalema. Riječ „mučeništvo“ dolazi od grčke riječi martyria, koja znači upravo svjedočanstvo. Mučenik je svjedok, onaj koji daje svjedočanstvo sve do prolijevanja krvi. Međutim, izraz mučenik se vrlo brzo počeo u Crkvi koristiti za onoga koji je svjedočio sve do prolijevanja vlastite krvi. [1] To jest, isprva se riječju „mučenik“ označavalo svjedočenje koje se daje u svakodnevici, a kasnije se ona koristila za onoga koji daje život prolijevanjem krvi.

Bez zajednice teško se pronalazi Isusa

Toma, ipak, pokazuje da ima hrabrosti: dok su ostali zatvoreni u dvorani Posljednje večere, on izlazi čime se izlaže opasnosti da ga netko prepozna, prijavi i uhiti. Mogli bismo čak pomisliti da on, svojom hrabrošću, više od ostalih zaslužuje susret s uskrslim Gospodinom. No, naprotiv, baš zato što se udaljio od ostalih, kad se Isus prvi put ukazuje učenicima na uskrsnu večer, Tome nema i propušta priliku. Udaljio se od zajednice. Kako da se u nju vrati? Samo tako da se zajedno s ostalima vrati tamo, toj obitelji koju je, uplašen i tužan, napustio. Kad je to učinio, kad se vratio, govore mu da je Isus došao, ali njemu je u to teško povjerovati; htio bi vidjeti njegove rane. I Isus mu udovoljava: osam dana kasnije ponovno se pojavljuje usred svojih učenika i pokazuje mu svoje rane, ruke, noge, te rane koji su dokazi njegove ljubavi, koje su uvijek otvoreni kanali njegova milosrđa.