Riječ Svetog Oca

Činiti dobro poradi služenja, a ne zato da nam drugi plješću

Evanđelje liturgije ove nedjelje govori nam o jednom zaokretu: „Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu“ (Lk 9, 51). Tako započinje „veliko putovanje“ prema svetome gradu, koje zahtijeva posebnu odlučnost jer je posljednje. Učenici, preplavljeni oduševljenjem koje je još uvijek previše svjetovno, snuju o tome da Učitelj ide ususret pobjedi. Isus, međutim, zna da ga u Jeruzalemu čekaju odbacivanje i smrt (usp. Lk 9, 22.43b-45); zna da će morati mnogo trpjeti, a to zahtijeva čvrstu odlučnost. Tako Isus sa svom odlučnošću kreće prema Jeruzalemu. Ista je to odlučnost koju moramo imati i mi, ako želimo biti Isusovi učenici. U čemu se sastoji ta odlučnost? Jer mi moramo biti Isusovi učenici zaozbiljno, s pravom odlučnošću, ne – kao što je rekla jedna starica koju sam poznavao – „kršćani mekušci“. Ne! Moramo biti odlučni kršćani. A to nam pomaže shvatiti zgoda koju evanđelist pripovijeda odmah potom.
26.6.2022.

Petar i Ivan

Na našem putu kateheza o starosti danas razmišljamo o dijalogu između uskrslog Isusa i Petra koji se donosi na kraju Ivanova Evanđelja (21, 15-23). To je dirljiv dijalog, iz kojeg izbija sva Isusova ljubav prema njegovim učenicima, kao i uzvišena ljudskost njegova odnosa s njima, a posebno s Petrom: nježan je to, ali ne prazan odnos, izravan, jak, slobodan i otvoren odnos. Ljudski odnos označen istinom. Ivanovo Evanđelje, tako duhovno, tako uzvišeno, završava dirljivom molbom i ponudom ljubavi između Isusa i Petra, koja se, na jedan sasvim spontan način, isprepliće s razgovorom među njima. Evanđelist nas obavještava: njegovo je svjedočanstvo istinito (usp. Iv 21, 24). I upravo u njemu treba tražiti istinu.
22.6.2022.

Euharistijom nas Isus nasićuje potrebnim dobrima i smislom života

Naše euharistijsko klanjanje nalazi svoju potvrdu kada se brinemo za bližnjega, kako to čini Isus. Kraj nas postoji glad za hranom, ali i za društvom. Postoji glad za utjehom, prijateljstvom, za dobrim raspoloženjem, za pažnjom. Postoji glad da budemo evangelizirani. To nalazimo u Euharistijskom kruhu: Kristovu pažnju i brigu za našim potrebama i poziv da isto tako činimo s onime koji je pokraj nas. Potrebno je jesti i dati jesti. Ne samo da nam je potrebno jesti, već i nasititi se. Mnoštvo se nasitilo izobiljem hrane, ali i radošću i divljenjem jer je hranu primilo od Krista. Naravno da imamo potrebu jesti, ali i nasititi se, znati da nam hrana dolazi po ljubavi. U Tijelu i Krvi Kristovoj nalazimo njegovu prisutnost, njegov život koji je darovao za svakog od nas.
19.6.2022.

Radosno služenje u vjeri koje se uči u zahvalnosti

Čuli smo jednostavan i dirljiv izvještaj o ozdravljenju Šimunove punice – koji se još ne zove Petar – u verziji Evanđelja po Marku. Kratka zgoda iznesena je, s malim, ali sugestivnim varijacijama, i u drugim dvama sinoptičkim evanđeljima. „Punica Šimunova ležala u ognjici“, piše Marko. Ne znamo je li se radilo o lakšoj bolesti, ali kad si star i obična vrućica može biti opasna. Kad ostariš, više ne zapovijedaš vlastitim tijelom. Mora se naučiti izabirati što činiti, a što ne. Tjelesna snaga opada i napušta nas, čak i ako nam srce ne prestaje željeti. Stoga je potrebno naučiti čistiti želju: biti strpljiv, birati što tražiti od tijela i od života. Kad ostarimo ne možemo činiti isto što smo činili kad smo bili mladi: tijelo ima drugi ritam i moramo slušati tijelo i prihvaćati ograničenja. Svi ih imamo. I ja sâm moram sada hodati sa štapom.
15.6.2022.

Isus Krist radi vas posta siromašan (usp. 2 Kor 8, 9)

»Isus Krist […] radi vas posta siromašan« (usp. 2 Kor 8, 9). Tim se riječima apostol Pavao obraća prvim kršćanima u Korintu kako bi ukrijepio njihovu predanost solidarnosti s braćom i sestrama u potrebi. Svjetski dan siromaha i ove se godine vraća kao zdravi izazov da nam pomogne u razmišljanju o našem načinu života i mnogim oblicima suvremenog siromaštva.
13.6.2022.

Presveto nas Trojstvo uči da ne možemo bez drugih

Danas je svetkovina Presvetoga Trojstva. U Evanđelju toga slavlja Isus nam predstavlja druge dvije božanske Osobe, Oca i Duha Svetoga. O Duhu Svetom kaže: „On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama“ (Iv 16, 14-15). Primijetimo da Duh Sveti govori, ali ne o sebi; navješćuje Isusa i objavljuje Oca. Primijetimo također da Otac, koji sve posjeduje, jer je izvor svega, daje Sinu sve što posjeduje, ništa ne zadržava za sebe i potpuno se daruje Sinu. Drugim riječima, Duh Sveti govori ne o sebi samom, nego govori o Isusu, govori o drugima. A Otac ne daje samoga sebe, daje Sina. To je otvorena darežljivost, jedan otvoren drugom.
12.6.2022.

„Kako se čovjek može roditi kad je star?“

Među najvažnije starješine u evanđeljima ubraja se Nikodem – jedan od vođa u Židova – koji je, želeći upoznati Isusa, otišao potajno noću k njemu (usp. Iv 3, 1-21). U razgovoru Isusa s Nikodemom izlazi na vidjelo sama srž Isusove objave i njegova otkupiteljskog poslanja, kad kaže: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (r. 16).

Isus kaže Nikodemu kako „da bi se vidjelo Božje kraljevstvo“, treba se „roditi odozgor“ (usp. r. 3). Nije riječ tome da se ponovi rođenje, o ponavljanju našeg dolaska na svijet, u nadi da će nova reinkarnacija ponovno otvoriti mogućnost jednog boljeg života. To ponavljanje je besmisleno. Ono bi, štoviše, oduzelo svaki smisao životu koji se živi, izbrisalo bi ga kao da je neki neuspjeli eksperiment, kao otrcana vrijednost, praznina koju treba izgubiti. Ne, to nije to, to rođenje iznova o kojem govori Isus: to je nešto drugo. Ovaj je život dragocjen u Božjim očima: prepoznaje u nama stvorenja koja On nježno ljubi. „Rođenje odozgo“, koje nam omogućuje „ući“ u Božje kraljevstvo, jest rađanje u Duhu, prolazak sred voda prema obećanoj zemlji jednog stvora pomirenog s Božjom ljubavlju. To je rođenje odozgor, Božjom milošću. Nije tjelesno rađanje po drugi puta.
8.6.2022.

Zahvaljujući Duhu vjera je uvijek vjera današnjice

Možemo reći da je Duh Sveti „stručnjak“ za premošćivanje udaljenosti, On zna premostiti udaljenosti, uči nas kako ih prevladati. On je taj koji povezuje Isusovo učenje sa svakim vremenom i svakom osobom. S njim Kristove riječi nisu neko sjećanje, to ne: Kristove riječi po snazi Duha Svetoga postaju žive, postaju žive danas! Dà, Duh Sveti ih čini živima za nas: po Svetome pismu nam i danas progovara i upravlja nam korake. Duh Sveti se ne boji prolaska stoljećâ; štoviše, vjernike čini pažljivima na probleme i događaje njihova vremena. Naime, Duh Sveti, kad poučava, aktualizira; održava vjeru uvijek mladom. Mi smo u opasnosti da od vjere učinimo muzejski izložak: to je opasnost! On, međutim, čini da ona bude ukorak s vremenom, suvremena, uvijek aktualna, vjera današnjice: to je ono što on čini, jer Duh Sveti se ne veže uz pojedino doba ili prolazne mode, nego u naše „danas“ donosi aktualitet Isusa, uskrslog i živog.
5.6.2022.

"Ne zabaci me u starosti: kad mi malakšu sile, ne zapusti me!" (Ps 71, 9)

Kušnja se pokazuje već u slabosti koja prati prolazak kroz krhkost i ranjivost poodmakle dobi. A psalmist – starac koji se obraća Gospodinu – izrijekom spominje činjenicu da taj proces postaje prigodom za napuštenost, prevarenost, te pronevjeru i bahatost kojima se katkad izlaže stariju osobu. Jedna je to vrsta kukavičluka u kojoj se usavršavamo u ovom našemu društvu. To je istina! U ovom društvu odbacivanja, u ovoj kulturi odbacivanja, starije se osobe gura u stranu i trpe te stvari. Ne manjka, naime, onih koji iskorištavaju starca ili staricu zbog njihove dobi kako bi ih prevarili, zastrašili na bezbroj načina. Često čitamo u novinama ili slušamo u vijestima o starijim osobama koje su beskrupulozno izigrane kako bi se netko dokopao njihove ušteđevine; ili koji su ostavljeni bez zaštite ili napušteni bez potrebne skrbi; ili pak vrijeđani oblicima prijezira i zastrašivani kako bi se odrekli svojih prava. I u obiteljima – to je bolno, ali se događa također u obiteljima – se događaju takve okrutnosti. Odbačene starije osobe, napuštene u staračkim domovima, gdje ih djeca ne dolazi posjetiti ili ako to čine, dođu par puta godišnje. Starija osoba stjerane upravo u kut egzistencije. I to se događa: događa se danas, događa se u obiteljima, događa se uvijek. Moramo razmišljati o tome. 
1.6.2022.

Prava ljubav uvijek rađa blizinu koja ne guši i nije posesivna

Isus, prije svega, kaže svojim prijateljima: „ja šaljem na vas Obećanje Oca svojega“ (r. 49). Govori o Duhu Svetome, o Tješitelju, o Onome koji će ih pratiti, voditi, podržavati u njihovom poslanju, braniti ih u duhovnim bitkama. Shvaćamo dakle nešto važno: Isus ne napušta svoje učenike. Uzlazi na Nebo, ali nas ne ostavlja same. Štoviše, upravo odlazeći k Ocu jamči izljev Duha Svetoga, svoga Duha. Drugom prilikom je rekao: „bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama“ (Iv 16, 7), to jest Duha. I u tome se vidi Isusova ljubav prema nama: njegova prisutnost je prisutnost koja ne želi ograničavati našu slobodu. Naprotiv, daje nam prostora, jer prava ljubav uvijek rađa blizinu koja ne guši, nije posesivna, bliska je, ali nije posesivna; štoviše, prava ljubav čini nas protagonistima. I tako Isus jamči: „Idem k Ocu, a vi ćete se odjenuti u silu odozgo: poslat ću vam samog svog Duha i njegovom ćete snagom nastaviti moje djelo u svijetu!“ (usp. Lk 24, 49). Uzlazeći, dakle, na nebo, umjesto da svojim tijelom ostane blizu nekolicine, svojim Duhom postaje blizak svima. Duh Sveti čini Isusa prisutnim u nama, izvan barijerâ vremena i prostora, kako bi nas učinio svojim svjedocima u svijetu.
29.5.2022.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr